Pokojni dramski pisac Goran Stefanovski jednom je prilikom rekao da je dom tamo gdje - boli. U novom dugometražnom dokumentarnom filmu beogradskog redatelja Borisa Miljkovića "Povratak kući - Marina Abramović i njezina djeca", koji je nesuđenu pulsku premijeru trebao imati u ponedjeljak u Kinu Valli u okviru odgođenog Sajma knjige u Istri, slavna konceptualna umjetnica duboko razotkriva svoju intimu, od prvih doživljaja straha i emotivnih trauma zbog represivnog odgoja majke koja je nikad nije poljubila, do domaće generacije umjetnika koja ju nikada nije stvarno prihvatila, niti je razumjela njenu konceptualnu umjetnost i njene performanse.

Marina Abramović (Beograd, 1946.) proslavila je prije pet dana svoj 74. rođendan. Živi i radi u New Yorku, a njen polustoljetni rad istražuje granice tijela, odnos između umjetnika i publike i mogućnosti uma.

Prateći njen povratak u domovinu nakon punih 44 godine, film daje intiman uvid u beogradsko finale putujuće retrospektivne izložbe Marine Abramović "Čistač", koju je u beogradskom Muzeju suvremene umjetnosti krajem prošle i početkom ove godine pogledalo oko 70.000 ljudi, a na njenom predavanju/performansu na Ušću prisustvovalo je oko sedam tisuća mladih ljudi.

Film prati i mlade umjetnike koji izvode njene reperfomanse, pa tako švicarska umjetnica Lyn Bentschik uspijeva ponoviti performans Marine Abramović i pred publikom biti punih 12 dana i 12 noći bez jela! Neovisno o pulskoj odgodi, film će premijerno biti prikazan sutra, u subotu na online platformi Moj OFF.

Povod je to razgovoru s redateljem ovog dokumentarca Borisom Miljkovićem (Zagreb, 1956.), trenutno kreativnim direktorom Radio televizije Srbija, predavačem na Sveučilištu u Novom Sadu, autorom poznate glazbene emisije "Rokenroler" iz razdoblja novog vala, ali i piscem upravo objavljenog romana "Jugoslaveni" u izdanju Geopoetike.

- Što je za vas dom, i domovina?

- Meni se čini da svakome od nas pravi život počinje tada kada čovjek prvi (ili posljednji) put napusti dom. Na kraju se čini da je čitav život obilježen tim velikim odlaskom i mogućim povratkom jednog dana. U mojem slučaju ta je stvar nešto drugačija: nisam htio prisustvovati bolnom raspadu te moje bivše domovine, a vratio sam se prije vremena jer sam obolio od nostalgije. U Marininom slučaju to nije tako. Marina nije nostalgična, a njen povratak kući je, kao što ste dobro primijetili, obilježen jednom vrstom straha. Taj strah je u njenom slučaju sasvim utemeljen, a djelomično se bazira na balkanskom mentalitetu gdje se uspjeh teško oprašta. Marina je ovjenčana tom jednom teškom slavom jednog od najslavnijih umjetnika današnjice, vraća se na mjesto svog "zločina".

- Mjesto osporavanja, omalovažavanja.

- Tako je. I naravno da je ustrašena rezultatom. Osim toga, kad čovjek ode od svoje kuće za sobom ostavlja djeliće nečeg metafizičkog, i taj djelić ga čeka. Ali ga čeka godinama uvećan nečim također metafizičkim, ne bih vam znao reći što je to, ali budući da sam s Marinom hodao tim putem, prosto sam osjećao da su, i uz veliku strepnju i velik strah, provejavala i zrnca velike sreće. U tom ispunjenom zadatku krug se zatvorio, Marina se vratila tamo otkud je otišla; taj je životni ciklus zaključan zauvijek i to čovjeka mora ispuniti izvjesnim zadovoljstvom.

- Vaš film posebno osvjetljava njen odnos s majkom.

- Marina vrlo dobro kaže na jednom mjestu u filmu da je nakon majčine smrti uspjela razumjeti to prokletstvo svoje majke, koja ju je na određeni način učinila nesposobnom da živi. Pronašla je majčino pismo, otkrivši da je i majka bila ranjiv čovjek, čak i preljubnica, pa čak i netko tko je bio u stanju praviti velike životne greške.

- Ti autobiografski dijelovi o kojima Marina svjedoči su meni i najkvalitetniji dijelovi filma. Je li autobiografija to 'meso' bez kojeg nema autentičnog umjetničkog djela?

- Ako hoćete to pažljivo promatrati, centar Marininog interesa, centar Marinine umjetnosti je Marina Abramović! Što se ona više približava sebi, svojoj biografiji, svojim osjećajima, svojoj iskrenosti u sagledavanju lika u ogledalu, to je njena umjetnost bolja. I ono što je interesantno: što je bliža tom saznanju, i što je njena umjetnost veća, to je bol koju ona sama sebi izaziva - veća. Velik Marinin alat je bol. O tome što ona sebi radi, svome tijelu mogu se ispredati priče, ali ono što ona odista učini, to je jedna velika fizička patnja koja u jednom trenutku prelazi u metafiziku. To beskrajno sjedenje 12 sati dnevno, evo ako probate i dva sata, vidjet ćete da je užasno bolno. Ali ono poslije nekog određenog vremena postaje nešto neuhvatljivo i to neuhvatljivo Marina nam vrlo često govori.

- Emotivni ključ filma, kako ste izjavili u intervjuu BBC-u, predstavlja otvaranje vrata bivšeg Marininog beogradskog stana u kojem je ona odrasla i živjela prvih 29 godina. Odlično mi je redateljsko rješenje da je okružje sada tuđeg stana zamućeno, osim figure Marine koja evocira bivši život i događaje u pojedinim prostorijama. Razumijem da je to vjerojatno učinjeno i zbog poštivanja intime sadašnjih stanara, ali je time dobiven jedan metafizički doživljaj prostora, a da ništa od stana nije "pokazano", izuzev velike uzbuđenosti i prisjećanja Marine Abramović.

- Jako mi je drago da ste to tako vidjeli jer ne vidi to svatko takvim. Istina, to je bila namjera. U pravu ste i da smo htjeli zaštititi privatnost nekog drugog, ali to nije bio osnovni motiv. Motiv je bio da izoliramo našeg heroja, i da pokušamo tu stvar učiniti kao što ste rekli i vi i ja, metafizičkom. Čini mi se da smo u tome uspjeli. To je jedan od emotivnih vrhunaca i zato je i smješten u samu sredinu filma.

- Marina u filmu kaže i ovo: "Nije zastrašujuće skočiti i poletjeti, ali opasnost počinje kad treba dotaknuti tlo".

- Neki ljudi to tlo razlupaju, nestanu, ne izdrže to suočavanje sa samim sobom, a Marina od tog trenutka uspijeva napraviti umjetnost.

- Kada ste prvi put svjedočili javnom nastupu Marine Abramović?

- Prvi sam put prisustvovao kao jako mlad dečko, privučen događanjima u Studentskom kulturnom centru 70-ih godina. Bio sam pri kraju osnovne škole i na početku gimnazije, baš klinac, ali ta grupa tih ljudi, tih muškaraca u jeansu, s kosama i bradama i te meni atraktivne djevojke, među kojima je bila i Marina, koju sam u jednom nastupu vidio i golu, to je mene fasciniralo. To govorim kao trivijalnost, ali odista snažan doživljaj onog čime se ona bavi bilo je njeno ondašnje izvođenje "Ritma 5", to paljenje zvijezde petokrake, taj prizor, čijeg značaja nisam tada u potpunosti ni bio svjestan. Ali, sama snaga tog događaja kojem sam svjedočio iz prikrajka ostavilo je na mene, evo, već pola stoljeća jedan vrlo snažan dojam.

- Taj se performans iz 70-ih nalazi i u filmu?

- Da, dobio sam taj snimljeni materijal od njenog brata koji je to slučajno snimio, on je to potpuno privatno snimio. Da on to nije napravio, ne bismo ni imali taj dokument.

- Njen pogled na Jugoslaviju (u jednom trenu ona kaže: "Dolazim s mračnog mjesta"), bitno je tamniji od vašeg svjetlijeg pogleda na bivšu zemlju. To mi se čini paradoksalnim jer su njeni roditelji bili visokopozicionirani ljudi "crvene buržoazije", istaknuti u partizanskoj borbi, dok je vaš otac završio na Golom otoku.

- Moram reći, neka to bude moje sasvim intimno mišljenje, da je Marinin opis Jugoslavije na neki način dramski pocrnjen, da bi na tom fonu, to što se događalo, izgledalo svjetlije. Istina je da je Marina upravo u Jugoslaviji 70-ih godina stvorila korijene i najznačajniji dio svog opusa, i na kojem će stvarati umjetnost tijekom čitavog života. I ona to zna. Ona zna da su beogradske godine jedne od najplodnijih njenih godina. Zato se s tim strahom i vraća u Beograd, jer zna koliko je taj čitav opus važan i vrijedan u njenom životu. Ako uspoređujte mene i nju, ja malo pretjerujem prema svjetlom, a ona malo pretjeruje prema tamnom. Istina bi bila negdje na sredini.

- Koliko je istina relativizirana upravo postojanjem privatnih povijesti svake individue, tako i u pogledu na Jugoslaviju? Recimo, netko tko je zbog liberalnih stremljenja odležao zatvor ima s pravom negativan odnos prema Jugoslaviji.

- U poimanju privatnih historija, ne radi se o traganju za istinom već o traganju za emocijom; odakle proizlazi osjećanje koje se danas naziva nostalgijom. A koje se i u vašem i mom podneblju često karakterizira kao ljudska slabost, kao mana, pogotovo ako je ta nostalgija - jugonostalgija. Ali htio bih ovdje pojasniti stvari. Ovdje se ne radi o jugonostalgiji. Radi se o čistoj nostalgiji koja je molekularnog porijekla koja je, u biti, ugrađena u svakog čovjeka. Samo je pitanje tko će si dopustiti da ta vrsta osjećanja izađe iz njega. A koja je na neki način vezana za pojam djetinjstva, za pojam mladosti, uz pojam majke, za pojam obitelji, za pojam proživljenog. I naravno da će sjećanja onog tko je imao gorka iskustva također biti gorka, kao i obrnuto, ali to sve skupa nema veze s nostalgijom. Nostalgija je jedna duboko usađena stvar u nas, čiju kvalitetu ne možemo svjesno procjenjivati. Kad se sjetim pojedinih mirisa iz kuhinje iz svog djetinjstva, oni su mi uvijek vrlo dragi. I onda smo skloni te mirise proširiti na čitavo emotivno poimanje jedne određene epohe. A kad smo već kod toga, sjećanje je jedna kvarljiva roba. Dokazano je da se mi možemo sjetiti samo onog svježe doživljenog, dok starije iskustvo dobiva iskrivljenu perspektivu, nije baš sigurno je li ono točno. Zato se i usuđujem reći da ovo što mi pričamo više pripada domenu umjetnosti nego domenu istine.

- Nostalgiju neki tumače kao bolest, kao bijeg u selektiranu prošlost, a zbog straha od budućnosti?

- Da, ima tu svega, ali tako možete i ljubav procjenjivati kao bolest. Kao što ne možemo bez sjećanja i bez kvalifikacije tog sjećanja, tako ne možemo ni bez ljubavi.

- Je li i vaš svježe objavljeni roman "Jugoslaveni" na tom fonu nostalgije? Otkud motivacija za takvim romanom?

- Roman "Jugoslaveni" apsolutno je lišen nostalgije. To je priča o jednom djetinjstvu koje nije sjećanje na moje djetinjstvo; ona je izmišljena, ali naravno, svaka izmišljotina je ukotvljena u nekoj istini, u nečem proživljenom. Priča je to o grupi klinaca koja doživljava taj magični trenutak napuštanja djetinjstva i odlaska u mladost. Sve se događa ljeti na jednom otoku, na moru. Jedan dugačak ljetni dan u kojem se puno toga zbiva. Zanimljivo je da zovem Jugoslavenima i one koji su se tom trenu zatekli, a to su i neki Amerikanci, Nijemci, Talijani. I ta se grupa, eto, zove Jugoslaveni, kao što se mogla zvati Apači ili Komanči. Sasvim svejedno. Vrijeme radnje su kasne 60-e i početak 70-ih godina u Jugoslaviji i okosnica te radnje je svijet u tim godinama; tu je jedna priča o šahu, o toj čudnoj vještini, smatralo se da su glavni frajeri šaha potječu upravo s Istoka. Postojao je i turnir 'SSSR protiv ostatka svijeta', gdje je ostatak svijeta pristao da bude ostatak svijeta.

Povezane vijesti

• Festivalski uspjesi filma "Kokoška"
• Otok-Geto-Azil središnja tema Sajma knjige
• LJUBAV ZA SVA VREMENA: Romantična trilogija Richarda Linklatera u Kinu Valli