SA(N)JAM KNJIGE U ISTRI: DORUČAK S AUTOROM
LATINKA PEROVIĆ: Meni se činilo da komunistička kasta ne vjeruje čak ni u biološku smrt
Latinka Perović oduševila je prisutne jednosatnim izlaganjem (Dejan ŠTIFANIĆ)
Đilas je Staljinovu smrt 1953. godine shvatio kao mogućnost da se ta klasa založi za pluralniji život. Ta kasta predratnih komunista, robijaša nikad nije prešla tu granicu i išla je natrag. Meni se činilo da oni ne vjeruju čak ni u biološku smrt, koliko su bili sigurni. Gledam na to kao na dio jednog dugog procesa koji u Srbiji traje od početka 19. stoljeća
Ne događa se često da se gost 'Doručka s autorom' isprati jednominutnim snažnim pljeskom pune kavane Mozart. To je iskustvo posve zasluženo doživjela "Majka druge Srbije", povjesničarka, filologinja i političarka Latinka Perović, čiji su odmjereni, no mudri, potkovani i duboki stavovi, precizno artikulirani unatoč poodmakloj dobi, prikovali prisutne u 60-minutnom razgovoru s dobro pripremljenim moderatorom Aljošom Pužarom.
Po struci filologinja
Latinka Perović (Kragujevac, 1933.), s 27 godina bila je predsjednica AFŽ-a Srbije, a tajnica Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije od 1969. do 1972., kada je s tog položaja zajedno s Markom Nikezićem i suradnicima smijenjena pod optužbom za anarho-liberalizam. Malo se zna da je po struci filologinja, a tek onda povjesničarka. Ivo Andrić nije htio povjerovati da je magistrirala na Dopunskim i odredbenim sintagmama u njegovu jeziku, kazavši: "Ali to je nemoguće; ja nju znam, a nikad mi to nije rekla".
- Najveći dio života provela sam u Beogradu, koji je znao biti grad dobra, širine, ali u nekim trenucima i centar zla. To također pamtim kao važnu opomenu, ne samo za svoj život, već i za mlade, rekla je, osvrnuvši se na temu sajma. "Točno je da je grad mjesto slobode, ali je i mjesto gdje se možete osamiti. Gradovi imaju svoje živote, svoje uspone i padove, ali uvijek postoji nada da će se ciklus obnove vratiti", rekla je Perović. To što se prvo odlučila za filologiju, a ne književnost, obrazložila je, uz smiješak, riječima da je filologija egzaktnija od književnosti, opisavši tu znanstvenu disciplinu proučavanja jezika nekom vrstom - matematike mišljenja.
Za upućene i politički ostrašćene pojedince možda je najzanimljiviji (svakako najvažniji za tumačenje aktualne stvarnosti) bio dio o 'novoj klasi'. Zbog istoimenog djela Milovan Đilas postao je disident, a o čemu ona piše i u hvaljenoj posljednjoj knjizi "O neželjenoj eliti".
- Bila je to jedna kasta koja je izašla iz antifašističkog rata s idejom da se treba osloboditi od okupatora, da povratka na staro nema te da je to početak 'nove epohe'. Ta je kasta bila opijena pobjedom, i nad okupatorom, ali i u građanskom ratu. Bio je to, s jedne strane, najznačajniji izlazak Jugoslavije u svijet, a s druge bila je to pobjeda jedne dotad male partije Kominterne nad Staljinom, dotad svojevrsnog ideološko religijskog vođe. No, taj se sistem tada našao na raskrsnici. Đilas je Staljinovu smrt 1953. godine shvatio kao mogućnost da se ta klasa založi za pluralniji život. Ta kasta predratnih komunista, robijaša nikad nije prešla tu granicu i išla je natrag. Meni se činilo da oni ne vjeruju čak ni u biološku smrt, koliko su bili sigurni, nastavila je. Osvrnula se potom na boljševizaciju autentične balkanske ljevice, one Svetozara Markovića iz 60-ih godina 19. stoljeća, koja se protivila Velikoj Srbiji smatrajući da takva država može biti samo policijska ili vojna.
Dva izbora
- Poslije Francuske revolucije, posije građanske i industrijske revolucije, težište revolucije pomjerilo se na Istok, naseljen slavenskim življom. Rusi su bitno odredili da u Srbiji prevlada srednjovjekovni integritet odnosno oslobađanje i ujedinjenje srpskog naroda odnosno neponavljanje zapadnog modela liberalizma i kapitalizma, rekla je.
- Srbija je imala dva izbora, razvoj u dubinu poslije tursko- srpskih ratova te ekspanzija u cilju ujedinjenja srpskih zemalja. Srbija koja je zastupala unutarnji razvoj poražena je od većinske narodno-radikalne Srbije, koja je potom ušla u dva Balkanska rata pa u Prvi svjetski rat, nastavila je Perović.
- Jugoslavija je u suštini bila prihvaćena kao proširena Srbija, a neki su stručnjaci govorili da je Jugoslavija 'Srbija u kojoj žive Hrvati i Slovenci'.
Govoreći o Titu, rekla je da ga ona kao povjesničarka prvenstveno promatra kao historijsku ličnost.
- Poznavala sam vrlo obrazovane ljude koji su svoj život posvetili revoluciji, kao Koču Popovića i Marka Nikezića. Bili su kritični prema Tita, ali su, budući da je bio vođa antifašističkog pokreta, govorili: "Mi bez njega ništa ne bismo učinili". Tito je imao snažan politički instinkt koji je stvarao njegovu karizmu. Bio je povijesna ličnost koja je imala svoje domete i velike padove. Ukazala je da su Nijemci još prije rata rekli da će Tita, ako se domognu Tita, tretirati kao maršala iz dva razloga, jer je organizator pokreta otpora i vođa ujedinjenja velike zemlje.
Aljoša Pužar je na kraju pitao postoji li mogućnost, san, utopija trećeg vala ujedinjenja.
- Jugoslavija se raspala kako se raspala. Naslijeđe je vrlo teško. Tu su zločini, još se uvijek traga za nestalima. Ali, ja nekako vidim i druge tokove poslije rata. Ekonomske i kulturne veze se razvijaju, čime se potvrđuje ideja jedinstvenog kulturnog prostora. Današnji mladi su djeca tehnološke revolucije, no postoji jedan vakuum, a tiče se prosvjetiteljskog, humanističkog obrazovanja, nekih suptilnih vrijednosti koje su nestale u pokušajima da izađemo iz krize. No, mladi su resurs uz pomoć kojeg ćemo se polako izvlačiti, zaključila je uz ovacije publike Latinka Perović.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
