Iz hrvatske stvarnosti u izmišljenu hrvatsku budućnost 2132. godine

Ako je u šali pola zbilje onda se ona najbolje mogla razabrati u SF satiri ili možebit futurističkoj kazališnoj predstavi „Za umrijet od smijeha“ nastaloj u koprodukciji tetatra Planet Art s Teatrom Rugantino iz Zagreba, odigranoj na daskama umaškog kazališta povodom nacionalne manifestacije NOĆI KAZALIŠTA.

Kao ishodište predstave poslužio je dramski tekst Laughing Wild (Za umrijet od smijeha) nagrađivanog američkog glumca i dramskog pisca Christophera Duranga. Radnja drame prenesena je u Hrvatsku, a sadržaji američkog društva, politike i kulture osamdesetih zamijenjeni su prepoznatljivim hrvatskim inačicama i kontekstom u kojem se kritički progovora o Hrvatskoj danas. Predstavu je režirao Mario Kovač, a adaptirao Marko Torjanac.

Bijeg u ludilo da se ostane normalan

Radnja predstave smještena je u 2132. godinu na prostor Hrvatske i odraz je posljedičnih zbivanja iz današnje hrvatske stvarnosti.

Dvoje glumaca Marko Torjanac i Gordana Gadžić su utjelovljenje umobolnih osoba, ljudi iz budućnsoti bez vlastitog identitea i prava na vlastito stajalište, koji okruženi agresijom i nasiljem traže spas u snovima i meditacijama. Nažalost, zbilja ih nastavlja proganjati u snovima, pa ne razlučuju san od jave i stjerani su do ludila. A sve iz razloga što nastoje ostati normalni! I dalje se svesrdno trude doseći višu razinu svijesti, ne bi li prodrijeli do svog iskonskog bića te sačuvali vezu s vlastitim Ja, a jedina im je potkrijepa tomu neraskidiva ljubav kojom su vezani. Kao dva raritetna primjerka hrvatske ljudske vrste prosvjeduju na Trgu bana Jelačića - Željke Markić, pokušavajući poslati poruku preostalim malobrojnim „normalnim“ Hrvatima da se probude i shvate kako je smisao preživljavanja hrvatske vrste u liberalnijem društvu u kojem vlada govor ljubavi, sloboda mišljenja i ekonomska sigurnost svakog pojedinca. Prosvjed biva ugušen jer su uočeni od strogog „režimskog oka“ te su uhićeni kao uzvrpatori državne sigurnusti i ugrozba konzervativnim oportunistima na vlasti.

Sustavna lobotomija

Hrabar i ogoljen dijalog u predstavi te izvrsna gluma Torjanaca i Gadžić, njihova identifikacija od pokreta i gestikulacije, govora i dikcije s likovima Željeke Ogreste, Željke Markić, žene Žabe, proročice, luđaka...oslikava hravatsku stvarnost sa vojskom nezaposlenih ljudi, izgubljenih u vrtlogu divljeg kapitalizma i socijalne depersije radi čega napuštaju domovinu, dok političari poput Željke Markić i dalje zagovaraju društvo strogih katoličkih principa i segregacije, udaljavajući Hrvatsku iz konteksta globalnog svjetskog napretka i prihvaćanja novih društvenih vrijednosti. Možemo li se tomu oduprijeti ili će nas licemjerstvo i licemjerni političari svojim manipulacijama sustavnom lobotomijom uvesti u 2132. godinu i jedno autsitično društvo u kojem je zabranjena svaka liberalna ideja te vrijedi jedanest božjih zapovijedi, a jedanesta je: Ne zajebavj se sa Željkom Markić, u scenskim prikazima s mnogo provokativnog humora, u višeslojnom diskursu, iza kulisa crnog smijeha nameću se ozbiljna pitanja o našoj stvarnosti iz zamišljene budućnosti: Moramo li poludjeti kako bismo ostali normalni? Smijemo li biti autentični? Jesmo li dovoljno hrabri za takvo što ili se moramo skrivati u snovima? Jesu li snovi sigurno utočište? Jesu li to uopće naši snovi? Čije snove sanjamo i treba li na njih pristati ili je krajnje vrijeme za prelazak na višu razinu?

Možda nam odgovor nudi Antoine de Saint- Exupery koji je zapisao : Ne predaj se. Učini od svoga života lijepi san, a zatim od snova svoju stvarnost.

Organizator manifestacije „Noći kazališta“ u Umagu bila je Ustanova FESTUM, a ulaz na navedenu predstavu bio je dar građanima od Grada Umaga. (Sanja Bosnić)