U PETAK U GALERIJI VINCENT IZ KASTVA
Branko Ružić predstavlja izložbu "JA, F20": SVI LJUDI, VIŠE-MANJE, U SEBI IMAJU STRAH OD "LUDILA"
Oriana Španić i Branko Ružić (D. MEMEDOVIĆ)
Branko će se predstaviti crtežima i stripovima na kojima je preradio Corta Maltesea i dodao neke svoje junake kao što su Baskervilski pas ili manijak Đuro. Branko se crtanjem bavi iz hobija i ono mu pomaže da se nosi sa svojom bolešću
Puljanin Branko Ružić predstavit će se u petak, 5. travnja u galeriji Vincent iz Kastva u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula izložbom stripova i crteža nazvanom "Ja, F20", što označava shizofreniju po Međunarodnoj klasifikaciji bolesti MKB 10. Branko je dio socioterapijske grupe "Psihijatrija u zajednici", programa koji je osmislila i vodi u sklopu Odjela za psihijatriju Opće bolnice Pula Oriana Španić, psihijatrijska medicinska sestra i grupna terapeutkinja.
Hobi i terapija
Branko će se predstaviti crtežima i stripovima na kojima je preradio Corta Maltesea i dodao neke svoje junake kao što su Baskervilski pas ili manijak Đuro. Branko se crtanjem bavi iz hobija i ono mu pomaže da se nosi sa svojom bolešću.
- Crtam više-manje od malena. Zdravstveni djelatnici psihijatrije su me potakli da malo razvijam taj talent, a crteži su se dopali i ravnateljici INK-a Gordani Jeromeli Kaić. Volim to. Ruka mi sama ide, uopće se ne mučim, kaže Branko koji će predstaviti i neke radove koje je nacrtao dok je bio jako mali, kada je bio jako bolestan i došao u bolnicu te su ga počeli liječiti.
- Ima tu i malo seksualnosti, jer polako inspiraciju nalazim u ženama, ali ništa vulgarno. Ima i humora, unio sam malo Pirata s Kariba, povezao sam filmsku umjetnost i književnost i tako, kaže Branko koji je volio puno čitati kada je bio mali i bio je najbolji učenik, a danas voli ići u kazalište. "Puno je efektnije kada glumce vidite uživo", kaže.
Voli komedije, voli se smijati, no taj smijeh ima i terapeutsku funkciju.
- Pomaže smijeh, ali pomaže i kazalište jer svi znamo da teatar na neki način ima terapijsku moć, još od doba antičkih tragedija, koje su na neki način služile katarzi. Postoji liječenje psihodramom. Svaka umjetnost ima u sebi taj terapijski dio, kaže Oriana. "Njegova bolest dovodi do toga da ne može izraziti emocije i svoj unutarnji svijet, pa mu u tome dosta pomaže crtanje. Shizofrenija je jako stigmatizirana, oboljeli od shizofrenije su bili dosta zatvoreni kući, njihov vokabular postaje siromašan. Na koji će onda način oni izreći sebe? Odgovor je, između ostalog - crtanjem, pisanjem… Tek sada kada oni kroz ovaj program postaju dio društva, njihov vokabular počinje se obogaćivati", ističe Oriana.
Kada se radi o shizofreniji Oriana napominje da ne postoji jedinstvena definicija. Postoje razne definicije, tako da je teško reći koja je prava, ako takva uopće za sada postoji. U medicinskoj psihijatriji prevladava stav da je shizofrenija teška duševna bolest koja je posljedica poremećenog funkcioniranja mozga i koja dovodi do poremećaja važnih psihičkih funkcija i ponašanja s izraženim oštećenjem socijalnog, radnog i obiteljskog funkcioniranja.
Slabiji i mršaviji
- Mogla bih citirati jednog francuskog psihijatra koji kaže "Koliko je teško definirati shizofreniju, toliko je lako osjetiti bolesnika sa shizofrenijom", kaže Oriana.
Branko se sjeća da su mu se jako rugali kada je bio mali.
- Bio sam mršaviji, slabiji, nisam mogao govoriti, nisam se mogao braniti i onda su me tukli i maltretirali, pa sam se povukao u sebe, priča Branko.
- Uvijek se radi o utjecaju okoline i osobnosti. On je kao dijete bio osjetljiviji. Nismo svi napravljeni od istog materijala. Branko je u svojoj glavi reagirao na takav način, no je li on nesvjesno pobjegao u bolest da bi počeo živjeti sebe ili se bolest razvila pa je uslijed bolesti počeo crtati, ne zna se, kaže Oriana.
- Kao dijete sam bolovao i od distrofije mišića, tako da, ipak sam nešto postigao. Znači i da invalidne osobe mogu nešto postići u društvu, tako mi se čini, smatra Branko kojem se čini i da je društvo danas tolerantnije, puno humanije i pravednije za invalide nego nekada jer primjećuje da ga bolje prihvaćaju, unatoč njegovoj bolesti.
- Kažu mi da sam dobričina i da lijepo crtam, govori on.
U terapiju su uključeni i lijekovi, no Oriana napominje da veliku ulogu igra i socijalno okruženje, a Branko se počeo baviti umjetnošću i družiti se otkad je počeo dolaziti na grupe te je počeo intenzivnije crtati. Grupa djeluje kao podrška, daje snagu, zagrljaj, toplinu, prihvaćanje. Branko je došao na terapiju kada mu je umro otac, prije dvije godine. S njim je živio 20 godina, nakon što mu je umrla majka.
- Ljudima nasušno treba netko tko će ih slušati, kaže Oriana koja, kada govori o antistigmatizaciji psihičkih bolesnika smatra da bi ljude jako puno trebalo educirati i poticati ih na prihvaćanje različitosti.
- Svi ljudi, više-manje, u sebi imaju strah od "ludila" i to zato jer kada je osoba "luda, neuračunljiva" nju se izolira iz društva, ne doživljava ju se ravnopravno. Znamo da je samica najteža zatvorska kazna, a nitko ne želi biti izoliran iz društva, zato se ljudi i ukalupljuju na neki način i žive ono što nisu. Sa svih strana slušamo o težnji za autentičnosti, i onome što se zove – biti svoj, a to je jako teško, kaže Oriana.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
