Pulska legenda
Film o životu punom izazova: Špiro u 89. godini i dalje neumorno čuva rudarsku baštinu
(Snimio Valter Zanco)
Špiro, pulska legenda, i ne samo pulska. Dokumentarni film u trajanju od 17 minuta posvećen nekadašnjem rudaru Špiri Dmitroviću s naglaskom upravo na važnu rudarsku epizodu njegova života napunio je kino Valli u utorak navečer, a publika je, malo je reći, bila raznolika, od istarskog župana Borisa Miletića i županijskog pročelnika za kulturu Vladimira Torbicu, sve do raznih direktora, umirovljenika, pripadnika raznih manjina, planinara, hodača, jer nema udruge, manjine, društva gdje Špiro na jedan ili drugi način nije prisutan.
Dan prije projekcije filma proslavio je 89. rođendan, nevjerojatno je vitalan, pun energije i snage. Iako novinarski izvještaj treba biti objektivan i bazirati se na podacima, pošto je Špiro protagonist, a on je jedinstven, jedna mala digresija. Kada se žalimo da nam je teško studirati, na poslu, u obitelji, s ljudima, možemo se posramiti, jer Špiro je imao sve samo ne lak život, od najranijeg djetinjstva, a nikada nije kukao, izvukao je iz svega ono najbolje što se može te i dalje je, visokim godinama unatoč, aktivan, radi, uči, proučava i bavi se očuvanjem rudarske baštine, a i puno volontira. Kako je rekla voditeljica kina Valli Nataša Šimunov, posljednje dvije godine je njihov volonter, a i ranije je uvijek nešto pomagao, sudjelovao, svugdje ga ima.
Špiro je uvijek prisutan na svim događanjima, najviše na onim kulturnim, od književnih promocija, kazališnih ostvarenja, filmova, koncerata.
No, ovoga je puta predstavljena njegova rudarska prošlost, zahvaljujući režiseru Masimu Parisu, koji se na jednom od događanja sreo sa Špirom, pa su se i dalje susretali i tako je krenuo nekako spontano taj projekt, koji je podržala Istarska županija.
Špiro je četiri mjeseca stariji od najmlađeg gradića u Istri, Raše, u čijim je rudnicima radio, a pročitao je svoje stihove posvećene Svetoj Barbari, zaštitnici rudara, kao i Učki, gdje je bio na oporavku nakon nesreće na radu. Obišao je i danas devastiranu spavaonicu rudara, a o rudarenju je govorio iskreno, zahvalan što ga je taj posao hranio i što je tu upoznao i divne ljude i to ga je dovelo do Raše i Labina, gdje si je stvorio novi život. No, tu je i onaj osjećaj kada treba ići ispod zemlje. "Ovca ne zna da je čeka nož, a ja znam da trebam sići ispod zemlje", kazao je.
Prikazani su i muzej Arsiana, te razni drugi objekti vezani za rudarenje. Špiro je s puno ljubavi govorio o tim danima koji nisu bili laki, a u dijelu filma koji ga prikazuje kod kuće u Puli, pričao je tako nježno o pokojnoj supruzi, ističući da je bila puna strpljenja i da je bila prava, "znala je svašta raditi, nema takve" te pokazao je goblene koje je izradila uz puno strpljenja i ljubavi.
Od rudnika ga je udaljila nesreća na radu, a danas je umirovljenik i strastveni sakupljač rudarskih predmeta. Izrađuje razne kreativne radove inspirirane rudarenjem, koje često predstavlja na svojim brojnim izložbama. Kroz svoje stvaralaštvo Špiro nastoji očuvati sjećanje na vlastiti život i struku koja je gotovo izumrla u Istri. Film je posvećen pokojnom posinku Rinaldu Bičiću, inače poznatom turističkom djelatniku i i supruzi Olgi.
U razgovoru s filmskom ekipom i Natašom Šimunov, Špiro je govorio kako je sa svega četiri godine ostao bez majke, kako su mu umrli brat i sestra, a pomajka je bila jako loša prema njemu i nikada nije shvatio razlog. Prisjetio se i kako joj je pomogao kada je rađala, spasivši tako polusestru. Potom je iz Knina išao do istočne Srbije učit, kako veli, rudarski zanat pa je došao put Labina i Raše. Radio je kasnije i u Puli, u kako su ga tada zvali, Popravnom domu kao vozač, domar, kurir i sve što je trebalo, prekvalificirao se i za automehaničara, a svašta ga zanima.
Redatelj Masimo Paris trenutno je student Filmske i televizijske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Ovaj rođeni Puljanin filmom se počeo baviti nakon što je završio prijediplomski Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije Sveučilišta u Zagrebu. Suradnici na filmu su Matej Đuzel kao snimatelj i Lovro Sabol kao montažer. Film je financiran sredstvima Upravnog odjela za kulturu i zavičajnost Istarske županije.
Župan Miletić i pročelnik Torbica uručili su mu skulpturu sa slovom Š, odnosno Špiro, a potom se večer nastavila uz druženje i razgovor.
Velika je uloga Pulske filmske tvornice, kina Valli, kao i niza suradnika na projektu.
