Rovinj Art & More
"Geni moje djece" otvaraju bolne odnose majki, kćeri i njihovih partnera
(Snimio Rober Vijatović)
Žene iz obitelji poznate hrvatske fotografkinje Vladimire Spindler, autorice dokumentarnog filma "Geni moje djece", već se četiri generacije bave umjetnošću. Osim umjetničkog talenta, povezuje ih činjenica da ponavljaju slične obrasce u odnosima s muškarcima. Rovinjska publika imala je priliku dokumentarac pogledati u dvorani Zajednice Talijana u Rovinju u okviru Rovinj Art & More festivala u nazočnosti autorice i njezine majke književnice Sanje Pilić.
Stav
Ova izuzetno zanimljiva priča o ženama koje su ostavile trag u kulturi te o težini emancipacije u prošlosti i danas započinje Vladimirinom šukunbakom Zofkom Kveder, bakom Sunčanom Škrinjarić te majkom Sanjom Pilić, redom književnicama te pratetom koreografkinjom Tihanom Škrinjarić. Film počinje dosta biografski jer je autorica željela dokumentirati žene u svojoj obitelji i ispričati priču o njihovom umjetničkom stvaralaštvu kako ne bi bile zaboravljene. Kako je nakon projekcije rekla Vladimira Splinder, nastojala je napraviti dokument jednog vremena.
U filmu upoznajemo liniju tih nekonvencionalnih, snažnih žena, koje uglavnom nisu imale pomoć svojih partnera. Predvodi ih spisateljica i publicistkinja Zofka Kveder, rođena 1878. godine, koju je život vodio od Ljubljane, preko Praga do Zagreba. Tu je uređivala i izdavala novine Ženski svijet. Bila je majka triju djevojčica, a trajno ju je obilježila smrt najstarije kćeri, koja je s 19 godina umrla od španjolske groznice. Zofka je već tada bila feministkinja, no neshvaćena, često je morala pisati pod pseudonimom, a muško društvo novinara i književnika nije ju prihvaćalo. Unatoč tome ostala je vjerna svojim načelima do samog kraja života kada je 1926. počinila suicid.
Kroz vrlo osobne ispovijesti Tihane Škrinjarić i Sanje Pilić, koje pričaju o svojim životima pri čemu se sjećaju Sunčane Škrinjarić, otvaraju teme odnosa majki i kćeri, partnerskih odnosa i naslijeđenih obrazaca koji se iz generacije u generaciju utkivaju u život i stvaranje, a smatraju da upravo geni u visokom postotku određuju život.
Vrlo zanimljiv dio filma je dio u kojem se autorica dokumentarca u razgovoru s kćerkom Mašom suočava sa slikom koju njena kći ima o njihovoj obitelji. Naime, Maša u jednom trenutku vrlo decidirano iznosi svoj stav i govori kako ih smatra disfunkcionalnima jer vidi kako njeni prijatelji žive i to nije ni malo slično njenoj obitelji.
Zaborav
Nakon projekcije u razgovoru s Ronaldom Brausom, Vladimira Spindler je kazala da je proces stvaranja filma trajao deset godina, od 2014. do 2024. godine. Na ideju je došla nakon što je iznova pročitala memoare koje je dobila od svoje prabake Mire Škrinjarić, koja nije bila književnica, ali je lijepo pisala, i shvatila da bi rado napravila film o svojoj obitelji. Dodatno ju je potaknula porazna činjenica da je upisujući na Googleu ime bake Sunčane Škrinjarić i pratete Tihane – da postoje samo dva teksta i dvije fotografije od svake.
Tada je pomislila da njeni preci odlaze u zaborav, iako su ostavili puno traga u hrvatskoj umjetnosti, i tako se ideja nakon deset godina pretočila u dokumentarac. Odgovarajući na Brausov upit kako su muški članovi u obitelji doživjeli film, Vladimira je kazala da je njezin brat Vid Spindler istaknuo kako nije znao da mu je sestra tako talentirana, dok je njezin sin Rene Rehak s odmakom od godine i pol negledanja, nakon odgledanog filma, zaključio da je jako ponosan na majku.
