Uz izložbu i promociju monografije
O "Oficiru s ružom" jednog filmskog ljeta u Puli
(Snimila Vanesa Begić)
Eeeeej, pa to je antologija! - oduševljeno je uskliknula moja prijateljica, kolegica urednica iz Zagreba, kada sam joj rekao da pišem zapis o Žarku Lauševiću i filmu »Oficir s ružom«. »Sve, priča, scenarij, režija, gluma, poetika... Meni je taj film bio prekretnica u odnosu na ono što sam do tada gledala, iz ‘domaće’ proizvodnje. I danas, skoro 40 godina poslije, gledam onaj balkon, zgrade, lokacije gdje se film snimao. I uvijek se sjetim toga filma i nekih svojih maštarija o radnji«, poentirala je!
Da, bila je 1987. godina, »Oficir s ružom«. Scenarist i redatelj Dejan Šorak. U glavnim ulogama Žarko Laušević, Ksenija Pajić, Dragana Mrkić...
Te godine upoznao sam mladoga Lauša, kako su ga zvali u glumačkim krugovima. Bio je već zvijezda iz kultne TV serije »Sivi dom«. Nešto ranije, u Zagrebu, počeo sam se družiti s Ksenijom Pajić. Riječanka rođenjem, u Puli je imala strica koji je stanovao na rivi i od kojega sam u pulskom Foto kino klubu Jelen naučio prve lekcije o rukovanju filmskom kamerom.
Dejana Šorka i njegovu voljenu Branku (veliku filmsku djelatnicu koja je puno radila i s Lordanom Zafranovićem) poznavao sam od početka 80-tih. Puno smo se, intenzivno družili. Takva su vremena, a i prijateljstva bila.
I svi smo čekali taj Dejanov film. Čekali smo Festival u Puli. Sjećam se vremena snimanja, i lijepih i onih napornih dana koji idu uz taj proces. Sjećam se Brankine pozitivne energije i onda kada bi kod Dejana, iz raznih razloga (umjetnici su i mušičavi), dolazilo do »zamora«. Ksenija mi je govorila da ću joj biti domaćin u Puli, jer odavno tu nije bila. Kako to već ide, kako djeca rastu, posjete rodbini sve češće izbjegavaju.
...
Da, bilo je ljeto ‘87. Na festivalu u Puli »Oficir s ružom« doživio je ovacije publike i kritike. Šorak je dobio Zlatnu Arenu za scenarij, a Žarko Laušević za glavnu mušku ulogu. Svoju prvu i jedinu Zlatnu Arenu.
Uz sve to, za žiri kultnog tjednika Polet, koji je dodjeljivao tih godina jednu od naiščekivanijih nagrada na ovom festivalu, onu za Najpoetičniji emotivni odnos (ostvaren u filmovima u službenoj konkurenciji), nije bilo dileme: jednoglasno, laureati su bili Ksenija Pajić i Žarko Laušević.
Godinama sam bio glavni urednik Poleta i uvijek sam bio ponosan što bismo tu nagradu dodijelili glumcima i filmovima, za koje se nikada naknadno ne bismo propitkivali... Tako je bilo i s Ksenijom i Laušem. Taj njihov filmski odnos i danas se pamti.
...
Eto, skoro 40 godina poslije, u Puli, u sklopu PFF-a izložba plakata, fotografija Žarka Lauševića, pod naslovom »Oficir s ružom«. I promocija monografije.
Ja se prisjetih nekih druženja, ove Nagrade za najpoetičniji emotivni odnos, mnogih stvari koje su se kasnije dogodile u karijerama troje glavnih glumaca/glumica iz ovog filma. Sjetih se i jedne od najblistavijih generacija beogradske Akademije dramskih umetnosti (diplomirali ‘82.), u klasi prof. Minje Dedića: Sonja Savić, Žarko Laušević, Olivera Ježina, Gordana Šuvak, Zoran Cvijanović, Dubravka Džu Živković, Svetislav Bule Goncić, Branimir Brstina... Hej! I još ih je bilo. Zvali su ih, malo tko to zna, Klasa visokog rizika! Reklo bi se, ujednačeno ludi, a beskrajno talentirani.
...
Ne znam da li je bila kriva redakcija tjednika Studio, na čelu sa šefom Mariom Bošnjakom, koja je u Puli dodjeljivala nagradu Jelen, za najbolji film po ocjeni publike... I koja je predzadnju noć festivala napravila party za VIP uzvanike, na brodu, negdje na otvorenom moru prema Italiji. Možda to što su nas na gatu ispod hotela Riviera vratili i iskrcali kada je radnička klasa već išla na posao. Možda činjenica da je park pored Rivijere bio prepun mladog, lijepog svijeta, raspoloženog za zabavu, a tada, imali smo sreće, nisi bio optužen ako nekome kažeš da je zgodan ili ju/njega (ovisi tko kome), čuj ovo, primiš za ruku... Možda me iznenadio rocker Bruno Langer kada je, toga jutra, izletio iza nekog stabla i pitao me jesam li vidio autora »najpoetičnije« nagrade Gradu Aleksića?! Baš sam si mislio da traži Gradu...
Uglavnom, svi smo, glumci, novinari, glazbenici... toga jutra završili u Malom mliječnom.
U podne je u Festivalskom centru današnjeg DHB-a bilo proglašenje pobjednika. Za 300-400 novinara i filmskih ekipa. Stigao sam doslovno par minuta prije, s otipkanim obrazloženjem. Direktorica festivala Gorka Ostojić Cvajner odahnula je na hodniku, i rekla: »Možemo početi, samo sam tebe čekala!«
Uglavnom, ja se, eto, sjetih, i ruža i oficira. I lijepih poetika nekih naših pulskih, festivalskih ljeta.
