Jedinstveni Šikuti Machine
Štala gdje živi umjetnost: Topla priča koja bez patetike traje dvadeset i pet godina
(Snimio Zoran Oljača)
Svetvinčenat je proteklih mjeseci opet disao u ritmu umjetnosti, performansa, glazbe i prijateljstva. Onako kako to zna samo družina Šikuti Machine. Ova neobična kulturno-umjetnička skupina koja je prije 25 godina počela stvarati u skromnoj štali pretvorenoj u galeriju, proslavila je svoj srebrni pir u maniri koja najbolje opisuje njezinu bit: spontano, toplo, s puno humora i nimalo patetike.
Prva faza proslave započela je u drugoj polovici rujna, u Savičenti, zdravicom ispred oštarije Kampanjola. Darko Pekica tom je prigodom predstavio izbor iz svoje fotografske serije "Kampanjola in the Morning", svojevrsni istarski hommage kultnom filmu "Dim", kojom svakodnevno bilježi isti kadar pred kafićem, trenutke svakodnevice pretočene u vizualni dnevnik malog mjesta.
U oštariji su se uz Pekicine fotografije mogli vidjeti i radovi Andija Bančića, Olega Šurana, Olega Morovića, ilustracije Nadana Rojnića iz knjige "Savičenta in the Morning" te fotografije Ivone Orlić, koja je prije 25 godina svojom izložbom otvorila galeriju u čuvenoj štali u Šikutima, srcu čitave ove umjetničke priče. Večer se potom preselila na mjesno groblje, gdje je etno glazbenik i likovni umjetnik Noel Šuran održao emotivni performans "Kanat za mrtve". Uz pratnju miha i pjev, Šuran je hodao među starim grobovima, odajući počast onima koji više nisu s nama i to jednostavno, dirljivo i iskreno, kao što je i duh Šikuta. Središnji događaj prvog dana proslave održan je u svetvinčentskoj loži.
Izložba radova iz fundusa KUD-a Šikuti Machine, kao i djela brojnih umjetnika koji su tijekom godina izlagali u Šikutima, podsjetila je publiku na bogat i raznolik opus skupine koja već četvrt stoljeća gradi poseban kulturni identitet Istre. Izloženi su radovi Roberta Paulette, Gordane Bralić, Alema Korkuta, Đorđa Jandrića, Lea Vukelića, Tee Bičić, Fulvija Juričića, Branka Kolarića, Đanina Božića, Davora Sanvincentija, Marine Rajšić, Bojana Šumonje, Aleksandra Garbina i Tomislava Brajnovića. Otvaranje nije prošlo u ozbiljnom tonu, već kako to priliči Šikutima, u vedroj atmosferi i uz šalu. Darko Pekica, kustos Mladen Lučić, predsjednik udruge Andi Bančić i pročelnik za kulturu i zavičajnost Istarske županije Vladimir Torbica, proslavili su četvrt stoljeća druženja i umjetnosti uz puno smijeha, zahvalnosti i autoironije. Alfa i omega svega toga Darko Pekica zahvalio se Franciju Blaškoviću.
Zahvala Franciju
- Danaska imamo promociju akcije Francija Blaškovića. Čovik je bolan, ali tu je omaž za "Ligu za boj protiv turizma", jer mislimo da smo svi skupa pretjerali s tim bazenima. Moran reći da među nama ima i onih radikalnijih, onih koji turizmu žele smrt, rekao je Pekica.
Šikuti su dokaz da kultura nije protokol, nego način života, kazao je tada jedan od govornika, a publika je pljeskom potvrdila da razumije, i podržava, duh ove jedinstvene priče. U kaštelu su posjetitelji mogli pogledati dija-projekciju "Crne slike" Silva Šarića, video-rad "Bez naslova No. 01/25" Alena Floričića te film "Filice" mladog Franeta Pekice, nastao u suradnji s bratom Bartolom, dokaz da se duh Šikuta prenosi na nove generacije.
- Večeras ćete viditi film koji smo delali brat i ja. Film "Filice" je film o našen noniću, snimali smo ga da provamo bolje kapiti, da shvatimo njegovu filozofiju: Delo, delo, delo. Vajka nan govori da niš ne delamo. Iman 20 lit i mlađi san od Šikuti Machine. Nona mi je rekla da su Šikuti zaslužni za cili taj turizam u Savičenti i okolici, da su oni prvi ovamo zvali Zagrepčane i da zato sad sve naokolo ti isti grade hiže z bazenima. Znači, Šikuti su krivi, našalio se Frane Pekica.
Na sjevernom zidu kaštela Vjekoslav Gašparović projicirao je monumentalnu video-instalaciju "S imenom tvojim", čime su svjetlo i slika zaokružili vizualni spektar večeri.
Drugi, završni dio proslave održan je sredinom listopada u Galeriji u Šikutima. Ondje gdje je sve i počelo prije 25 godina. I nije to bio tek simboličan povratak, nego pravi gran finale, u duhu Šikuta: jednostavno, ali s dubokim umjetničkim nabojem. Publici u korti pred Štalom predstavili su se Goran i Mirjana Petercol. On kao renomirani hrvatski likovni umjetnik, ona kao vrhunska glazbenica i profesorica na njemačkim glazbenim akademijama. Mirjana Petercol je, u suton, uz harmoniku na krilu, izvela skladbu rumunjske autorice Violete Dinescu. Tišina i koncentracija publike stvorile su gotovo sakralan ugođaj. Potom je Goran Petercol ušao u Štalu i započeo svjetlosni performans. Uz čašu vina, reflektor i nekoliko jednostavnih rekvizita, stvarao je svjetlosne oblike na neravnom zidu, pretvarajući prostor u živu, dišuću instalaciju.
Mirjana je tiho svirala, a publika, nagurana na vratima, šutke promatrala nastajanje nečeg neuhvatljivog. Kad je Petercol svjetlo prenio na pročelje Štale, Mirjana je zazvonila i zapjevala u šterni. Sve je utihnulo. Bio je to trenutak čiste umjetnosti, iskren, bez distance i bez pozornice. Taj performans nazvan "Osvijetljeni sadržaji/Hvalospjev stvarnosti" bio je hommage stvaralaštvu, svjetlu i duhu koji Šikuti Machine njeguje već četvrt stoljeća. "Nije važno razumijemo li svaki njihov čin. Važno je da ga osjećamo", rekao je jedan od posjetitelja nakon izvedbe, dok su se ljudi polako razilazili kroz mračne puteljke Savičente. Šikuti Machine nisu tek umjetnička udruga. Oni su fenomen, svojevrsna kulturna zajednica koja je u tišini i upornošću dokazala da umjetnost može nastajati i u malim mjestima, daleko od institucija i reflektora. Njihova štala u Šikutima postala je točka okupljanja umjetnika, glazbenika, performera i znatiželjnika iz cijele Istre, Hrvatske, ali i Europe. I sve to bez velikih sredstava, s puno entuzijazma i još više srca. Pročelnik za kulturu i zavičajnost Istarske županije Vladimir Torbica ističe da su Šikuti Machine jedan od najsvjetlijih primjera autentične kulturne scene u Istri.
Dokaz umjetnosti
- Oni su dokaz da umjetnost nije samo ono što nastaje u galerijama i kazalištima, već i ono što se rađa iz zajedništva, entuzijazma i potrebe da se izrazi sloboda. Šikuti Machine već 25 godina njeguju ono što je temelj istarskog identiteta, otvorenost, kreativnost i poštovanje prema tradiciji. Njihov rad pokazuje kako i najmanja zajednica može stvoriti nešto univerzalno i prepoznatljivo. Osobno želim reći, da imam mnogo novca i da se mene pita, najveći dio tog novca dao bih vama, ali kako to nije tako, moram reći da se trudimo dati vam što manje javnog novca jer je opće poznato kako novac kvari ljude. Zbog toga ne želimo upropastiti jednu ovako lijepu umjetničku organizaciju. I ubuduće ćemo se tako ponašati, duhovito je i pomalo samokritički na otvaranju izložbe rekao pročelnik Torbica. Evo što o Šikuti Machine kaže povjesničar umjetnosti Mladen Lučić, koji njihov rad prati od početka.
- Drago mi je da smo nakon 25 godina opet ovdje. Prije 25 godina zvali su me da dođem tamo u neko selo, zvano Šikuti, jer da je tamo neka izložba. Ivona Orlić je izlagala svoje fotografije koje su mi se dopale, a dečki iz Šikuta su stali bacati neku slamu i nešto urlali. Tako je sve to krenulo. Postali su tako popularni i izvan granice Hrvatske. Tu su, dosad, izlagali eminentni istarski, hrvatski, ali i međunarodni umjetnici, rekao je Lučić.
Četvrt stoljeća kasnije, Šikuti Machine ostaju simbol istrijanskog duha, slobodnog, zaigranog, umjetničkog i ponosnog. A njihova štala, s mirisom sijena i harmonijom duha, ostat će mjesto gdje se umjetnost ne izlaže – nego živi.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
