SLIKAR, KIPAR I PISAC

Dimitrije Popović: Ljubav se zna u trenu, kao u bljesku oštrice noža, pretvoriti u mržnju

Vitalnost i oslobađanje mržnje u raznim oblicima njene razornosti su permanentni. Paradoks je da ova negativna emocija latentno ili manifestno uništava sve osim same sebe. Umjetnost, baveći se mržnjom osmišljavajući njenu razornost, upravo afirmira dobro. U osnovi stvaralaštva jest humanistički princip koji afirmira dobro kroz umjetničko stvaralaštvo oplemenjujući ljudsko biće

| Autor: Jurica Körbler
Izložba u NSK u Zagrebu "Dimitrije i Dante", u povodu 700 godina od smrti Dantea Alighierija (Cropix)

Izložba u NSK u Zagrebu "Dimitrije i Dante", u povodu 700 godina od smrti Dantea Alighierija (Cropix)


Dimitrije Popović ovih je dana u Crnoj Gori, gdje je otkrivena njegova skulptura princezi Kseniji. Inače, ovaj vrsni slikar i pisac često ide u rodnu Crnu Goru, koju sada potresaju nemili politički događaji koji će odrediti budućnost te male zemlje. Rođen je na Cetinju, a diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagao je sa Salvadorom Dalijem, a u godini jubileja, dvije tisuće godine kršćanstva, izložio je u Rimu svoj ciklus Corpus Mysticum. Dobio je poziv da zajedno sa petnaest umjetnika i kritičara odgovori na Pismo Pape, što je objavljeno u knjizi ”Umjetnici odgovaraju papi Ivanu Pavlu II”.

- Crnoj Gori je otkrivena vaša skulptura princezi Kseniji, kćerki kralja Nikole. Zadržali ste veze sa Crnom Gorom, mnogo i često surađujete na raznim projektima. Kako vidite tu suradnju u ovim teškim uvjetima za sve?

- Generalno kazano, uvjeti za umjetnost i kulturu su uvijek u stanovitom smislu teški. Ali i u najkompliciranijim okolnostima društvenih, odnosno političkih događanja, umjetnost je nalazila i poticaj i snagu da nadiđe stanja u kojima je nastajala. U Crnoj Gori je trenutno jako komplicirana situacija. Problemi s ustavnim sucima koji još nisu izabrani da bi država mogla funkcionirati u potrebnom kapacitetu je samo jedan od velikih problema. Ali usprkos toj kompliciranoj situaciji na Cetinju je bilo jako svečano kada se otkrivala moja skulptura princezi Kseniji.

Mračni i tragični sadržaji

- Tko je, zapravo, bila princeza Ksenija?

- Riječ je o jednoj izuzetnoj ženi tragične sudbine koja je simbol ponosa i dostojanstva, hrabrosti i dosljednosti, miljenici kralja Nikole koja je s ocem provela najteže dane izgnaništva u Francuskoj. Umrla je 1960. godine u Parizu. Bila je emancipirana Crnogorka, prva žena na Balkanu koja je vozila auto, bavila se fotografijom, bila je članica bečkog društva fotografa, govorila strane jezike, pisala memoare. Usprkos teškim uvjetima života odbila je apanažu Karađorđevića koji su svojom politikom primorali kralja Nikolu da napusti Crnu Goru. Cetinje prema nesretnoj i hrabroj princezi gaji poštovanje i dirljivi sentiment.

Naslovnica knjige "Likovni zapisi u doba korone" (Cropix)Naslovnica knjige "Likovni zapisi u doba korone" (Cropix)

- Koju ste poruku poslali svojom skulpturom?

- Želio sam skulpturom izraziti ono što ju je činilo posebnom, dakle snagu i ljepotu duha, otmjenost, dostojanstvo s melankoličnom crtom, jer je u zadnjim godinama života čeznula da se vrati na Cetinje. U formalno-estetskom smislu skulptura objedinjava klasičnu i modernu formu u simboličkom smislu, jer je ta dvojnost bila dio princezine osobnosti, nosila je nasljeđe patrijarhalne sredine, iako je bila plemenitog roda, i prihvaćala izazove modernog vremena kome je kao emancipirana žena pripadala. U koncipiranju lika i figure postojala je i jedna privatna, emotivna crta. Naime, moj pradjed Mišo Popović bio je maršal dvora kralja Nikole, siva kraljeva eminencija, izuzetno blizak s kraljevim kćerima.

- Objavili ste i zanimljivu knjigu ”Slikarstvo i mržnja”. Može li se kroz likovnost uopće izraziti mržnja, koje ima itekako mnogo na ovim prostorima?

- Upravo likovna umjetnost i književnost pokazuju i dokazuju u kojoj mjeri je mržnja kao negativna emocija poticajna, odnosno inspirativna za transpoziciju, posebno u ova dva navedena medija. Od grčkih tragičara Sofokla ili Euripida do Shakespearea i Dostojevskog, odnosno od Carravaggia i Goye do Picassa i Dalija ( sa slikama ove posljednje dvojice o španjolskom građanskom ratu), na paradoksalan način potvrđuje tezu da su upravo mračni i tragični sadržaji izvorišta za vrhunska umjetnička ostvarenja. To je poseban fenomen u prirodi čovjekovog bića. Andre Gide je jednom rekao da se ,,lijepim osjećajima pravi loša literatura". Knjiga „Slikarstvo i mržnja” obuhvaća raspon mržnje od mitske tematike kao što su Meduza i Medeja preko starozavjetnih temata o Davidu i Golijatu, Samsonu i Dalili, Juditi i Holofernu, preko mržnje u kontekstu religijskog svjetonazora.

S promocije knjige "Likovni zapisi u doba korone" (Cropix)S promocije knjige "Likovni zapisi u doba korone" (Cropix)

- Pišete li i o mržnji prema Kristu?

- Da, jedno poglavlje posvećeno je mržnji prema Kristu, odnosno kršćanskim mučenicima, temat koji u renesansi i baroku bilježi niz slikarskih remek djela. Zatim postoji mržnja generirana društveno-političkim previranjima, revolucije, ratovi, smaknuća ... sve do, na kraju knjige, fenomena mržnje u kontekstu kulture. Dakle, burna scena s početka prošlog stoljeća u kojoj se javljaju dadaizam i futurizam koji eksplicite izražavaju prezir i mržnju prema tradiciji i umjetnosti uopće. Vitalnost i oslobađanje mržnje u raznim oblicima njene razornosti su permanentni. Paradoks je da ova negativna emocija latentno ili manifestno uništava sve osim same sebe. Umjetnost, baveći se mržnjom osmišljavajući njenu razornost, upravo afirmira dobro. U osnovi stvaralaštva jest humanistički princip koji afirmira dobro kroz umjetničko stvaralaštvo oplemenjujući ljudsko biće.

Imaginarno proizlazi iz stvarnog

- Vi ste i slikar i pisac. Što je lakše, što teže, što izazovnije, što Vas više nadahnjuje?

- U mom slučaju su i slika i riječ ravnopravni. Jer, koliko slika pobuđuje riječ, toliko riječ izaziva sliku. I jedan i drugi način izražavanja su poticajni u onom smislu da se određenoj temi da novo viđenje, a da se suština problema naglasi. U tom smislu, za umjetnika je veliki izazov kako staroj temi kao što je na primjer Kristovo raspeće dati novu dimenziju u likovnom smislu, a da složena bit teme ostane ista. Tako je i sa Medejom, Juditom ili Salomom itd. Četvrtog prosinca ću imati u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu promociju zbirke poezije naslovljene ”Orfejeva sjenka”, uz performans ”Pozlaćena krv”. Izdavač knjige je Litteris iz Zagreba. Poeziju sam kao sublimiranu formu temata kojima sam se bavio u slikarstvu ili beletristici zapisivao unazad puno godina. Autor ne smije robovati jednom mediju. Ukoliko ima potrebu da nešto uobliči u drugi medij, ako osjeti da mu ta druga forma odgovara za artikuliranje onoga što želi izreći, treba slijediti svoj, kako se obično kaže, "unutarnji diktat". U mom slučaju se može pratiti stvaralačko iskustvo koje sam imao podjednako u klasičnim ili suvremenim medijima. Malarme je napisao da ”sve na svijetu postoji da bi se napisala knjiga." Dakle, sve je inspirativno. Uvijek sam tvrdio da imaginarno proizlazi iz stvarnog. Daje unutarnju dimenziju zbiljskog.

Severina u performansu kao Salome s glavom Ivana Krstitelja (Instagram)Severina u performansu kao Salome s glavom Ivana Krstitelja (Instagram)

- Koliko su uopće mračne teme prisutne u umjetnosti?

- Ako i letimično pogledamo povijest likovne umjetnosti ili povijest književnost lako se uoči ono što smo malo prije govorili. Dakle, mračne teme prevladavaju u umjetnosti. Pogledamo li povijest prošlog stoljeća i ove godine ovog stoljeća, vidjet ćemo da i dalje prevladava, kako je papa Ivan Pavao II, pjesnik Karol Woytila, okarakterizirao sintagmom "kultura smrti".

Spomenuo sam malo prije Picassa. Najpoznatija i najpopularnija slika 20. stoljeća je bez sumnje Guernica. Slika krika, razaranja, smrti. Pogledajte Giacomettija, Bacona, Hirsta...

Iz mračnih tema se emanira sjaj umjetnosti.

- Ide li mržnja zajedno sa religijama, bilo kojom, bilo gdje?

- Nažalost, povijest civilizacije je melankoličan svjedok sukoba na religijskom planu. Ne radi se samo o antagonizmu različitih religijskih svjetonazora već se sukobi događaju unutar iste religije kao na primjer u kršćanstvu. Sjetimo se na primjer Tridesetogodišnjeg ratnog sukoba između protestanata i katolika. U osnovi kršćanskog nauka je, kako nam je poznato, ljubav i dobro. Afirmacija humanističkih vrijednosti koje treba baštiniti društvena zajednica. Ali to je, čini se, veoma teško ostvarivo za ljudsko biće. De Sade, za razliku od Rousseaua, misli da se čovjek rađa zao. Destruktivna čovjekova energija je u većoj ili manjoj mjeri permanentno na djelu. Schillerovu Odu radosti je uglazbio Beethovenov genij, ali je smisao djela njemačkog lirika o bratskoj ljubavi među ljudima naivna iluzija pjesničkog zanesenjaka. Slika se glavom, ne rukom, rekao je Michelangelo. Koliko je to istinito i provedljivo?

Jedno od autorovih djela (Arhiva)Jedno od autorovih djela (Arhiva)

Obično se misli da je umjetnik onaj koji stvara u nekom nesvjesnom nadahnuću poput kakvog somnabulnog tipa koji zna reći ,”kada bih znao što znači to što radim prestao bih slikati". Takvo diskvalificiranje umjetnika od samog sebe je besmisleno. Jer umjetnik je svjesno biće koje misli i osjeća svijet oko sebe, zaokupljen je i emotivno i racionalno problemom kojim se bavi u svom izražavanju. Umjetničko stvaralaštvo je disciplina, proces u kojem je uključena umjetnikova svijest. Kad radi umjetničko djelo, zna da mora zadovoljiti osnovne standarde djela, kompoziciju, ritam, tonsku ili kolorističku kvalitetu itd. Zato je Michelangelo imao pravo. Picasso je to isto rekao na drugačiji način "U slikarstvu je najmanje važna tehnika", naravno, tehnika se podrazumijeva po sebi. Ali ono što čini jedno umjetničko djelo je autorova ideja i njena adekvatna artikulacija u nekom od likovnih medija, u slici, crtežu, kipu itd. Dug bi bio spisak umjetnika koji su zapisivali svoja razmišljanja o onome što rade, od Leonarda do Van Gogha, zatim Maljeviča, Kllea, Moorea.

Medicinske teme i likovnost

- Napisali ste i knjigu ”Likovni zapisi u doba korone”, kako ste proživjeli te dvije godine zatvaranja i svega što je išlo uz to?

- Radno. Na neke je ljude korona djelovala inhibitorski. Spomenuo sam da sve može biti poticajno za umjetnost. Kako je epidemija uzimala maha i kako smo svakodnevno bili svjedoci crne statistike o zaraženima i mrtvima, tako sam kontinuirano pisao likovne eseje spajajući medicinu i umjetnost. Dakle, one probleme koje čovjek inače ima Covid je podigao na opći plan. Govorilo se javno o bolestima, anksioznosti, strahovima itd. Te sam opće medicinske probleme spajao sa kompatibilnim djelima iz likovne umjetnosti. Na primjer, problem melankolije s Durerovom "Melankolijom", problem straha s Munckovim "Krikom", problem alijenacije s Baconovim slikama, paranoju s Dalijevim "Velikim paranoikom"... Od tih tekstova nastala je knjiga ”Likovni zapisi u doba korone”. To je knjiga inspirirana Covidom i pisana u   pandemiji ovog virusa. Promociju knjige sam imao u KB Dubrava koja je u to vrijeme bila Covid centar u Hrvatskoj. Dakle, najprikladnije mjesto za ovakvu vrstu knjige. Uostalom i umjetnost i medicina se, svaka na svoj način bave ljudskim tijelom odnosno čovjekom u njegovoj psihoorganskoj cjelovitosti. Zahvaljujući ravnatelju bolnice prof. Ivici Lukšiću u atriju bolnice bio je uz promociju knjige izveden i performans   "Koronono čedo". Za neke šokantno, ali simbolički precizno, jer je virus tada jako mutirao.

- Često uz promociju knjiga imate i performans, nekad sa Severinom, sada i ”Koronino čedo”, ”Sjeme zla”. Kako takvi performansi idu uz Vaše knjige i Vaše slike?

- Performansi nisu nikad sami sebi svrha. Nekakav avangardni nadrealistički recidiv koji ima za cilj šokirati publiku. Druga je stvar što su mnogi bili šokirani Severinom u ulozi osuvremenjene Salome koja je ispred Muzeja Mimara izvela performans "Ples bez velova". Smatrali su to provokacijom ili blasfemijom. Nisu znali priču iz Novog zavjeta ili Wildeovu dramu o fatalnoj plesačici koja za svoj senzualni ples traži odrubljenu glavu Ivana Krstitelja i ljubi njegova mrtva usta. Dakle, radilo se o starijoj temi izvedenoj na nov način. Svaki performans je svojevrsni produžetak temata knjige u likovno scensko djelo. Tako je bilo i sa spomenutim "Koroninim čedom" i sa "Magdaleninim odrom" ili s posljednjim u Klovićevim dvorima "Sjeme zla". Ti su performansi ostvarena, simbolična vizualizacija sižea knjige priče ili eseja. Četvrtog prosinca ću u foajeu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu imati promociju prve knjige moje poezije ”Orfejeva sjenka”. Poeziju sam kao sublimaciju tema kojima sam se bavio i koje su me zaokupljale godinama zapisivao, naglašavam zapisivao, jer smatram da se poezija piše onda kada samu sebe otjelotvori u formi stiha. S prozom je sasvim drugačiji proces, odnosno postupak pisanja. Za ovu ću priliku u rečenom prostoru imati performans "Pozlaćena krv".

Nove tehnologije i stvaralaštvo

- Sve češće smo svjedoci virtualnih izložbi, znači li to da se svijet umjetnosti mijenja, da tehnologija i sve što ide uz nju gaze i ono najljepše što je išlo uz slikare, a to su izložbe uz 'žive' posjetitelje?

- Živimo u vremenu novih tehnologija koje imaju određenog utjecaja i na likovno stvaralaštvo. Međutim, smatram da će slikarska slika kao medij, usprkos novim tehnologijama koje su omogućile virtualne slike kao na primjer u NTF tehnologiji, ostati dok god čovjek bude imao potrebu stvarati umjetnička djela. Sjetite se obeshrabrujućih prognoza da će nakon fotografije nestati portretno slikarstvo. Ne samo da nije nestalo, nego se ta likovna disciplina obogatila u suvremenom slikarstvu od npr. Bacona i Hocknia do Freuda ili Chuch Closea. Mudri Picasso je jednom prilikom izjavio "Slika će uvijek biti slika, šetao ti po mjesecu ili na plaži". Jedan lucidni kritičar čijeg se imena momentalno ne mogu sjetiti izjavio je: "Mi iz 1949. godine smo puno manje futuristi nego što su to futuristi iz 1909. mislili da ćemo biti". Umjetnost je u osnovi mudrija od onih koji je stvaraju. Njeno je biće nesvodivo. Toga je dobro bio svjestan M. Duchamp kad se negdje podsmjehivao onima koji su od njegove dadaističke subverzije s čuvenim pisoarom nazvanim "Fontana", na osnovu ovog djela   postali dogmatski sljedbenici ovog lucidnog, inteligentnog i ironičnog autora. Smisao slike i uopće umjetničkog djela jest da, kad napusti atelje, nastavi živjeti s publikom.

(Cropix)(Cropix)

- Vi ste umjetnik koji ima mnogobrojnu publiku, je li to prednost ili hendikep?

- Bio bih licemjer kad bih rekao da me publika ne zanima. Naprotiv, drago mi je što moja djela pobuđuju pažnju javnosti. Kao što sam rekao, smisao umjetnosti uopće jest u tome da živi s publikom da joj je, patetično kazano, umjetničko djelo predato. Tu, u tom fenomenu, postoji i jedna, rekao bih, mistična dimenzija. Naime, ima kvalitetnih djela koja jednostavno ne privlače toliko pažnju publike. Ali to je sada područje koje bi nas odvelo u psihologiju, u Jungovo kolektivno nesvjesno, u arhetipove itd. U svakom slučaju ne postoji pravilo, formula kojom bi se privukla publika. Usprkos promidžbi i drugim mehanizmima koje razrađeno rade galerije na zapadu. Kad Bacon izlaže, galerije su krcate. Kad izlaže Rothko, manje je posjetitelja iako se radi o vrsnom autoru. I na kraju jedna napomena. Dok radim na nekom djelu, nekom ciklusu, uopće ne razmišljam o publici. Ako bih razmišljao dakle unaprijed kalkulirao o prijemu kod publike onoga što stvaram, onda bih iznevjerio samog sebe. Umjetnost to onda ne oprašta. Treba biti strog u iskrenosti prema samom sebi i kako je savjetovao Baudelaire "slijediti svoj senzibilitet usprkos svemu".

Sretna činjenica za umjetnost

- Što ste željeli ispričati u knjizi ”Kratak život odrubljene glave”?

- Ova knjiga možda neobičnog naslova referira se na Dostojevskog, preciznije na roman "Idiot" u kojem se opisuje jedno smaknuće na giljotini i kada se pisac u liku junaka kneza Miškina pita da li još nakon što se glava otkotrlja od tijela, da li u njoj još kratko vrijeme živi misao. Time se također bavi i medicina. Utvrđeno je da nakon smrti još 3-4 sekunde traju impulsi u mozgu.   Zanimljivost toga fenomena, ta nepoznanica, predstavlja izazov imaginaciji. Inače sve moje priče u osnovi imaju neki stvarni događaj kao nukleus iz kojeg se gradi struktura literarne forme, novele, pripovijetke, romana. I u naslovnoj priči spomenute knjige je inkorporiran stvarni događaj. Tragičan slučaj zbog jedne iznevjerene ljubavi. Spominjali smo na početku razgovora fenomen mržnje. Ljubav se zna u trenu, kao u bljesku oštrice noža pretvoriti u mržnju. Glavni lik ove priče je od tipa onih osobnosti prožetih suprotnostima koje u sebi savršeno balansira do momenta kad se dogodi rascjep u ličnosti svjesne svoje bespomoćnosti. Za moto ove priče stavio sam također misao Dostojevskog "Bog zna što umjesto mene živi u meni."

Dimitrije Popović i Ksenija (Gradski.portal)Dimitrije Popović i Ksenija (Gradski.portal)

- Koja je bila sudbina vaše slike ”Mrtvi Krist”?

- Tragična. Kada smo bili na Cetinju 2013. godine Pierce Brosnan mi je rekao da je moja slika, ”Mrtvi Krist", koja je bila glumčevo vlasništvo, izgorjela u katastrofalnom požaru u Malibuu kada je nastradala i njegova kuća. Obećao sam mu napraviti drugu verziju te slike i pokloniti mu je. Slika je urađena. Korona je malo pobrkala planove, ali prvom prilikom kad se sretnemo poklonit ću mu obećanu sliku. Inače, Brosnan je krasan čovjek.

- Jesu li slikari već sve rekli što je trebalo reći, nacrtati, naslikati ili ima još rukavaca gdje se mogu izražavati i tražiti nove puteve?

- Dok god čovjek postoji ovakav kakav jest, sa svim svojim pozitivnim i negativnim osobinama, dok još živi u njemu   neodgonetnuta tajna njegove komplicirane prirode, bit će posla za umjetnost. Upravo umjetnost i pokazuje tu njegovu, čovjekovu, složenost. Treba napomenuti da čovjek mijenja svijet, svoju sredinu, stvara povijest, danas živi u suvremenoj domeni tehnosfere a u suštini je ostao isti. Nepromijenjen. To je sretna činjenica ponajprije za umjetnost.

Vrhunska djela su neprocjenjiva

- Danas se sve vrti oko novca, je li to brana za umjetnost koja nije komercijalna?

- Ako se pažljivo prati biznis koji se vodi u spektakularnim prodajama velikih aukcijskih kuća, onda se da zaključiti da postoji prava umjetnost plasiranja umjetnosti u smislu postizanja rekorda u cijenama za određena djela. Naravno, umjetničkom djelu kao estetskoj kategoriji teško je odrediti materijalnu vrijednost. Vrhunska djela su neprocjenjiva, ali na tržištu umjetnina određuje im se cijena. Postaju roba. Znamo senzacionalne cijene odnosno prodaje Van Gogha, Picassa, Bacona, Warhola, Freuda, Hirsta...   stotine milijuna dolara za pojedino djelo. Međutim, treba reći i to da je uvijek postojala trgovina i da su spretni trgovci i u prošlim vremenima znali dobro zarađivati. Imate također umjetnika koje jako zanima novac. Primjerice Dali, koji je volio citirati   velikog slikara Gustava Moreaua: "Izgubim volju za slikanjem kada zlato ne curi iz mog kista".

- Pratite li hrvatsku likovnu scenu, koliko je živa i što može ponuditi u ovim trusnim i tmurnim vremenima za kulturu i umjetnost?

- Situacija je teška posebno za umjetnike koji žive u Zagrebu i čiji su ateljei stradali u potresu. Mladim umjetnicima je danas generalno teško. Objektivno gledano u kriznom vremenu kakvo je nastalo s pandemijom korona virusa i neizvjesnost s ratom u Ukrajini, a što se odražava na Europu, otežavajuće su okolnosti za kontinuirano stvaranje karijere. Mlada likovna scena u Hrvatskoj ima krasan potencijal. Raznovrstan i bogat. U umjetničkom pozivu je važno ako vas zapaze na startu, morate moći trajati. U tom smislu svaki umjetnik ima svoju sudbinu, svoga anđela ili svoga demona.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom