laureat i vječni trener
I Ivanu Đukiću priznanje za postignuća u sportu: "Žene su mi ušle pod nokte i uvijek ću biti ženski trener"
(Arhiva Glasa Istre)
Jedna od nagrada za ostvarena vrhunska dostignuća u razvoju pulskog sporta, koje se svake godine dodjeljuju uz priznanja najboljim sportašima i sportašicama, završit će u rukama Ivana Đukića, "vječnog" trenera košarkašica Pule.
- Sve ove godine trudili smo se održati žensku košarku u Puli i dignuti je na jedan viši nivo, a očito je da smo u tome i uspjeli, čim je netko to prepoznao. Na svu sreću, nagrada je to za minuli rad, s obzirom da smo ove sezone ispali iz Premijer lige, no potrudit ćemo se da se odmah u nju vratimo, pa možda u budućnosti stigne neko slično priznanje - rekao je Ivan Đukić.
- Četiri puta bili smo proglašeni najboljom ekipom Grada Pule, dvaput smo igrali polufinale prvenstva Hrvatske i jednom Ligu za prvaka, dok smo u Hrvatskom kupu pet puta nastupili na "final fouru". Ako za nečim žalim, onda je to činjenica da nemamo niti jedno finale.
Odbio muške
Klub je 1998. osnovao Ivica Bolković, kojem se dvije godine kasnije priključio Đukić i uz ovaj dvojac se vezuje ozbiljna ženska košarka u Puli.
- Bolkovića sam poznavao s hakla, ali nismo imali neki dublji odnos dok nas nije upoznala zajednička prijateljica Zdenka Nekić, koja me pozvala da uđem u klub. U to sam vrijeme držao Parasol te sam u početku bio sponzor, potom sam počeo pomagati Vlatku Martinoviću, a kad je on 2002. godine podnio ostavku na mjesto glavnog trenera, preuzeo sam vođenje prve ekipe i svih ostalih kategorija. Šest godina kasnije izborili smo ulazak u najviši rang, u kojem smo odradili 17 uzastopnih sezona - istaknuo je Đukić.
- Košarku sam prestao trenirati kad sam bio izlazno juniorsko godište i potom sam odigrao tek jednu polusezonu, a onda sam se vratio u nju kad su moji veterani osnovali Pulu 1981. Jedan kratak period sam tada, s mojim pokojnim prijateljem Antunom Tomićem, u OŠ Šijana radio sa selekcijom dječaka, nakon čega je uslijedilo prebacivanje na žensku košarku.
Kad je jednom u nju ušao, za Đukića više nije bilo povratka.
- Imao sam tijekom svih ovih godina ponuda da pređem u mušku košarku, ali sve sam ih odbio jer nema šanse da bih ikad više u njoj radio. Jednostavno, žene su mi ušle ispod noktiju i do smrti ću biti ženski trener - decidiran je Đukić.
Najljepši trener
- Specifičan je to način rada, ali cure su puno poštenije i odanije od dečki, kao i puno pristojnije, ali isto tako i puno zahtjevnije. Stalno su tu prisutni neki problemi, od zaljubljivanja, preko odljubljivanja, sve do prekida te mogu reći da sam puno toga doživio u svojoj trenerskoj karijeri. Srećom, brzo sam shvatio kako sam ipak samom sebi najbitniji te si nikad nisam dopustio prevelike stresove i to je jedan od razloga zašto sam toliko izdržao.
Nikad nisam previše dramatizirao, sve sam pokušavao okrenuti na zafrkanciju te nastojao ostati otvoren i veseo, a pomogla mi je i činjenica što sam uvijek imao dobar odnos s curama i nisu mi stvarale prevelike probleme. No, bez obzira na to, i dalje smatram da zbog svega onoga što je prošao, svaki ženski trener nakon 15 godina rada treba dobiti odljev svoje glave, nakon 20 kip u punoj veličini, a nakon 25 godina mauzolej. Dakle, blizu sam mauzoleja.
Đukiću prevelike probleme nisu stvarali niti roditelji igračica, premda sa svima nije bio u najboljim odnosima.
- Srećom, puno više je bilo odličnih, no bilo je i "bolesnih" roditelja koji su, uz menadžere, najveći problem današnjeg sporta. Menadžeri bi djeci obećavali sve i svašta, zaludili njihove roditelje te umjesto da se igračice razviju u puno boljem smjeru, propale bi zbog gluposti kojima su im napunili glave te relativno brzo odustale od košarke.
No, najbitnije je da su roditelji imali povjerenje u mene i uvijek smo se mogli lako dogovoriti jer ja nikad za sebe nisam tvrdio da sam vrhunski trener i da sve mora biti po mome. Jedino što sam uvijek govorio je da sam najljepši trener - zaključio je Đukić.
Dijete Pattinaggija
Ivan Đukić je rođen 1962. godine u Puli.
- Kao mali sam živio na Rivi, odmah iznad Kavane na obali, a nakon što mi se rodila mlađa sestra dobili smo veći stan i preselili se u tadašnju Ulicu Lina Marianija. Bilo mi je tada 13 godina i dane sam provodio u Pattinaggiju i Domu braće Ribar, kao i na staroj "karbonini" gdje smo na onom crnom terenu igrali nogomet - prisjetio se Đukić.
- Drugačija smo bili generacija u odnosu na današnju, sve sportove smo voljeli i svima se bavili, no prvenstveno sam ipak dijete Pattinaggija, koji je tada bio centar pulskog sporta i u kojem sam visio svaki dan od dva sata popodne sve do mraka. Tada se tu igrao najjači hakl u gradu i kad bi jednom izgubio, nikad više ne bi došao na red, a kako smo izgubili Pattinaggio, počeo je lagani pad pulske košarke.
Supruga kao tampon-zona
Sve ove Đukićeve košarkaške godine, kao neizbježan dodatak bila je njegova kćerka Ivana, udata Pešut.
- Ivana je odlazila sa mnom na hakl kad je imala šest-sedam godina te sam jednim okom stalno morao gledati što ona radi. Uvijek je bila s loptom, bacala je i trčala po igralištu te je zavoljela košarku i kao jako mlada počela je trenirati.
S 11 godina je odigrala prve seniorske minute i zabila prve koševe te sve do danas ostala vjerna našem klubu. Nije propustila niti jednu sezonu, jer čak i kad je bila u drugom stanju, uspjela je odigrati jednu utakmicu - naglasio je Đukić.
- Naš odnos je uvijek bio na nož, pogotovo kad je ušla u pubertet. Bilo je svega i svačega te velika zahvala ide mojoj supruzi Elviri koja nas je sve te godine morala trpjeti. Bila je tampon-zona između Ivane i mene te joj skidam kapu do poda što je sve to izdržala.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
