Kolumne

Berislav Mićula Poldrugovac / Robert Matteoni
Kolumna
PIŠE ROBERT MATTEONI

MetroPola: Nauke masovnog bez mase

U četvrtak ujutro obveze su me vodile u centar grada. Nakon dugo vremena. Još od vremena kada sam se vratio iz vojske, 1981., spoznao sam kako je Pula žilava u svojoj ustaljenosti. Nema te godinu dana, misliš da ćeš po povratku vidjeti tko zna što novo, a ono osjećaj kao da si bio odsutan tjedan a ne 12 mjeseci. Ovom prilikom, moram priznati, gotovo sve isto osim dojma kako je nekako prazno. Činilo se više da je oko 17 sati, kao nekoć kada se radna Pula uskim ulicama masovno odvezla kućama i utonula u zatišje prije (pred)večernjeg đira. Istina, i danas je kao i nekoć, kao i uvijek otkako automobili masovno obilaze Pulu, lutrija pronaći parking. Još se za razliku od nekad i plaća, ali u gradu samo slučajno, ako neko napusti mjesto taman kad dolazite, možete parkirati. Nikad nisam razumio, otkako se prije 3-4 desetljeća aktualiziralo parking kuće, koja to nauka prijeći Pulu da izgradi 2-3 takva objekta. Neshvatljivo mi je to kao laiku i prosječnom Puljaninu istovrsno kao i nauke, malo pa malo kako se mijenjaju akteri vlasti, kako kane u istovrsnu mrežu uli(či)ca grada riješiti prometne gužve. Valjda da bi bilo protočno kao prije 60-tak godina kada su ulice Pule bile prazne jer si je malo ljudi moglo priuštiti auto. Pula ima registrirano preko 46 tisuća vozila na 56 tisuća stanovnika. I masa vozila je u stalnom porastu. Samo u proteklih 5-6 godina povećana je za čak 16%. Ulice grada uvijek su iste. Koje je to rješenje da se osjeti jača protočnost, manjak gužve, u odnosu na što je učinjeno proteklih desetljeća?



Bojan Žižović / Danijel Ferić
Kolumna
KOMENTAR BOJANA ŽIŽOVIĆA

Danijel Ferić je poput Ivana Jakovčića. On bi od novinara pravio Tuđmanove i CK zapisničare

Zbog opetovanih negativnih iskustava s Vašim listom, zbog čega sam čak bio primoran podnositi prijavu HND-u, zbog višestrukih cenzura i izvlačenja mojih riječi iz konteksta, ne dajem Vam autorizaciju za objavu ukoliko moje odgovore na objavite u cijelosti. Napisao je to Danijel Ferić, političar, SDP-ovac, kandidat za župana na posljednjim lokalnim izborima, bivši pročelnik za financije u Gradu Puli dok je SDP bio u koaliciji s IDS-om, bivši direktor Hrvatske lutrije u vrijeme SDP-ove Vlade, trenutni direktor općinskog poduzeća Komunalac u Fažani gdje je SDP na vlasti, u mejlu upućenom novinaru našeg lista. Urednik Ferić, jer on to pokušava biti, neodoljivo podsjeća na IDS-ovog županijskog vijećnika Ivana Jakovčića, koji je dok je bio istarski župan činio gotovo identične nepodopštine. Novinare koji mu se nisu sviđali častio je šutnjom i suhoparnim priopćenjima iz kojih ne možeš iscijediti ni gram sadržaja. I polazilo mu je to za rukom. Jakovčiću, mislim. Tadašnje uredništvo Glasa Istre nije shvaćalo ili se pravilo da ne shvaća da im je Jakovčić zapravo preoteo posao. Jer prešutno su pristali da Jakovčić bira kojem će novinaru davati izjave, a kojeg će ignorirati. Novinarima koje je držao na distanci zamjerao je da mu izvrću riječi, da ne prenose doslovno što je on rekao, od riječi do riječi. Nešto kao sada Ferić.


Prizor iz Afganistana / Robert Frank (EPA / Milivoj Mijošek)
Kolumna
KOMENTAR GLAVNOG UREDNIKA ROBERTA FRANKA

Nakon što je u Afganistanu izdao male ljude, civile i partnere, Biden je srušio američku kulu od karata. SAD-u VIŠE NITKO NE VJERUJE

Uzalud Joe Bidenu molitveno križanje ruku, stresom stisnuti mišići lica, spojene usne koje odaju bijes, pogled pun boli i tijelo u grču. Ništa od toga trenutno nema nikakvu specifičnu političku težinu. Nitko ni time ni njime nije impresioniran. Jedino možda sa svojih 79-godina izaziva žaljenje starog čovjeka koji je u smiraj života umjesto igre s unucima odabrao vođenje najkompliciranije države svijeta. To s njegovim licem i glavom uronjenom u šake samo su geste i poze predsjednika koji je tek sada kad se dogodio big shit shvatio težinu posljedica svoje odluke. Ono što je napravio je nepripremljeno, brzopotezno i kaotično američko napuštanje Afganistana. Odlučio je to provesti bez podvarijanti a), b), i c) ako stvari krenu krivim tokom. A ne samo da su krenule, već se krvlju poplavljena voda izlila iz korita rijeke i sve je otišlo k vragu do neslućenih razmjera. Neće to što se dešava u Afganistanu, kao ružan oblik američkog moralnog posrnuća, obilježiti samo Bidenov predsjednički mandat. Gore je što će to opteretiti američku vanjsku politiku novim obrascem ponašanja najveće sile svijeta. OK, Amerika je, ni prvi ni zadnji puta, ponižena i poražena. Važnije je, međutim, i to ostaje uklesano u kolektivnu memoriju, da je ispala nepouzdana. To se ne zaboravlja. A od nepouzdanosti do izdaje kratak je put. Biden je prešao demarkacijsku liniju. Oba pojma, „nepouzdanost“ i „izdaja“, upisuju se kao nove „vrijednosti“ američke politike prema partnerima. Nema više nikakve sumnje da su Biden i Amerika ispali nepouzdanima prema civilnim partnerima koje su izdali. I koji će biti ubijeni.

Robert Frank
Kolumna
PIŠE ROBERT FRANK

Ako već poslodavci u turizmu moraju dovoditi radnike sa strane, onda za to moraju dobiti pomoć države, gradova i općina

U svojoj suštini svijet je po mnogim kriterijima čudno podijeljen. Tako, naprimjer, u jednom njegovom dijelu, uglavnom po cijeloj Africi, postoji suficit radne snage koja na tom kontinentu teško dolazi do posla. U Europi, posebno onom najrazvijenijem dijelu poput Njemačke, radna je snaga deficitarna. Kancelarka na odlasku Angela Merkel iznijela je podatak kako toj državi nedostaje oko 400 tisuća radnika za popunu mjesta koja se plaćaju najmanje, pa do onih čijim plaćanjem radnik može itekako dobro (pre)živjeti. Upravo u skladu s tim potrebama pragmatična Merkel formurirala je politike prema izbjeglicama pa ih je u jednom trenutku u Njemačku propušteno približno onoliko koliko ih je trebalo tamošnjim poslodavcima. I u najvećim svjetskim krizama, prema svojim potrebama odgovorni i organizirani Nijemci izvukli su određene benefite. Njemačka je država čija vlast, iz koje god stranke ili grupacije dolazila i s kojim god svjetonazorom preuzme ključne institucije, gleda unaprijed, korak ispred svih ili barem najvećeg broja razvijenih država. Anticipacija gospodarskih trendova omogućava joj da strateški planira potreban broj zaposlenih, kada ih i odakle dovesti ako ih nema dovoljno u svom radnom bazenu, koliko ih platiti te kako u svemu tome, toj zamršenoj igri između kapitala i radnika, a negdje u tampon zoni i države, osigurati ravnotežu sustava i zajedničkog zadovoljstva svih aktera u priči. Njemačkoj je, dakle, već sada jasno, kad je riječ o nedostatku radne snage koja mora opsluživati njeno kompleksno gospodarstvo, koliko joj i čega u bližoj perspektivi treba.