SA(N)JAM KNJIGE U ISTRI:
MONIKA HERCEG Gošća jučerašnjeg Doručka s autorom: Ako usrećimo druge, usrećit ćemo i sebe, važna je empatija
(M. MIJOŠEK)
Svi učimo od onoga što nam pruži škola, a iz svega toga rodila se moja ljubav prema fizici te prema knjizi. Kao dijete imala sam puno sreće što sam kao srednjoškolka godinu dana živjela kod profesorice hrvatskog nakon što mi je umro otac. Ona me uzela "pod svoje", a i moja pokojna razrednica je iznimno puno napravila za mene. Kada govorimo o empatiji, treba reći da ako činimo nešto da nekome bude bolje, onda je i nama samima bolje, rekla je Monika Herceg
Monika Herceg bila je gošća jučerašnjeg Doručka s autorom, kojeg vodi Aljoša Pužar. Pjesnikinja, fizičarka, intelektualka, kazala je da čovjeka smatraju mladim autorom sve dok ne dobije sijede i objavi barem 20 knjiga.
- Fizika, pisanje, obitelj, djeca, sve je to dio moga života. Iza mene je određeni broj književnih nagrada, a mislim da je ženama teže probiti se negoli muškarcima. Nagrade su u manjem broju dodijeljene ženama, a ima sjajnih autorica. Žene društvo drže na nogama, a nerijetko gubitak moći rezultira nasiljem, važno je pitanje ravnopravnosti, kazala je Herceg govoreći i svojim počecima, matrijarhatu i ostalim temama vezanim uz žene, književnost i žensku sintagmu.
Pisanje i fizika
- Pisanjem se nisam bavila od rane mladosti, radila sam jako puno sati dnevno, a uz to i studirala, kada sam zatrudnjela krenula sam pisati. Ponekad se pitam tko bi sve pisao da ima vremena, ponekad se stvari trebaju posložiti da dođe do uvjeta za pisanje, da dođe do knjiga. Nekada sam se, istina, preopterećivala, no teško je sve to "hendlati". U životu sam inače uglavnom dosta sretna, nekada mislim da bih u nekim stvarima mogla bolje, a za slobodu ponekad mislim da je to jedna nategnuta riječ. Ako je osoba cijeli dan na poslu, i pri tome izložena mobingu, onda trči po djecu, pa svu tu nervozu prenese na djecu, nije nipošto lako organizirati život. I onda tu nitko nije sretan. Za pisanje treba imati sobu, sobičak, kazala je Herceg.
Kazala je i da je doživjela siromaštvo, ali da je još više pogađaju slučajevi poput onog o djetetu koje je gladno, i nema za marendu.
- Mi nikada nismo bili gladni, imali smo makar prežganu juhu. Nisam znala za lignje, ali nisam bila gladna, rekla je govoreći i o nekadašnjim tradicionalnim školskim kutama i školskim marendama gdje je svatko dobivao šnitu polubijelog kruha s jogurtom. Odgojena je katolički, ali je odbacila vjeru kao takvu, želi vjerovati u ljubav i jedino što je može spasiti svijet je ljubav.
- Kada želimo najjače plakati, ne plačemo jer se to od nas ne očekuje, na svijetu nema suosjećanja, kada nam se plače, trebamo plakati. Ako usrećimo druge, usrećit ćemo i sebe, važna je empatija, trebamo tome učiti djecu od malih nogu, trebamo ih navoditi da pišu, sviraju, pjevaju, rekla je osvrnuvši se i na finski i korejski obrazovni sustav kao najnježniji i najokrutniji, te istaknula je da djeci treba jedno empatično obrazovanje.
- Svi učimo od onoga što nam pruži škola, a iz svega toga rodila se moja ljubav prema fizici te prema knjizi. Kao dijete imala sam puno sreće što sam kao srednjoškolka godinu dana živjela kod profesorice hrvatskog nakon što mi je umro otac. Ona me uzela "pod svoje", a i moja pokojna razrednica je iznimno puno napravila za mene. Kada govorimo o empatiji, treba reći da ako činimo nešto da nekome bude bolje, onda je i nama samima bolje, rekla je Monika Herceg.
Feminizam
Za kemiju i fiziku, kazala je, svega osam do devet žena dobilo je Nobelovu nagradu, i dovoljno je izreći taj omjer, te brojke. Priroda žena je drukčija, žene nisu prirodno agresivne. Feminizam je pak borba za ravnopravnost, svi bi trebali reći da su feministi, to je jedino ispravno, rekla je Monika Herceg čija je pjesnička zbirka "Lovostaj" rasprodana.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
