Zlatan Varelija u knjizi se bavi profesionalnim kazalištem koje je u Bujama intenzivno djelovalo od 1954. do 1956. godine, te je prvi sistemski obradio važno područje teatrologije kojim se do sada nitko nije bavio. Varelija je u svom djelu dao i širi politički i društveni te kulturološki kontekst koji je vezan za poslijeratno razdoblje kada je Istra još bila podijeljena na zonu A i zonu B

Knjiga "Kazalište na kotačima" Zlatana Varelije, predstavljena u sjedištu pulskog ogranka Matice hrvatske, bavi se profesionalnim kazalištem koje je u Bujama intenzivno djelovalo od 1954. do 1956. godine.

Kazalište širi hrvatski jezik

Autor knjige Zlatan Varelija i predsjednik ogranka Matice Hrvatske doc. dr. sc. Daniel Mikulaco ističu da je ovo prvi put da je sistemski obrađeno područje teatrologije koje uopće nije bilo obrađeno, iako se radi o važnom segmentu ne samo istarske kulturne povijesti. Varelija se nije fokusirao samo na djelovanje spomenutog kazališta, već je dao širi politički i društveni te kulturološki kontekst koji je vezan za poslijeratno razdoblje kada je Istra još bila podijeljena na zonu A i zonu B. U to vrijeme, kako ističe Varelija, 99 posto stanovnika Bujštine ne zna ni riječ hrvatskog. Počinju se osnivati kulturno-umjetnička društva i sva nose pridjev hrvatski, a neki od nogometnih klubova s Bujštine na dresovima imaju šahovnice. Razlog da se kreće u osnivanje kazališta je taj da se kroz njegovo djelovanje najlakše širi hrvatski jezik.

U Bujama se prvo počinje s amaterskim, odnosno poluprofesionalnim kazalištem osnovanim 1952. i vrhunac njegovog djelovanja je produkcijski iznimno zahtjevna predstava "Dubravka" koja uključuje i brojni glumački ansambl.

U jednoj sezoni odigrali i 150 predstava

Profesionalno kazalište osniva se 1954., zove se "Otokar Keršovani" no nazivaju ga "Kazalište na kotačima" jer ansambl puno putuje te u jednoj sezoni odigra i 150 predstava. Toliko su aktivni da primjerice, "Dunda Maroja" igraju dvije glumačke ekipe istu večer u dva grada. Zanimljivi su zato zapisi iz knjige dežurstava koje je na predstavljanju čitao Zlatko Božić, a koji su s jedne strane ozbiljni, no s druge strane plijene svojim, očito nenamjernim, anegdotalnim stilom. Stalna postava kazališta održala je u svom kratkom postojanju 14 premijera, što znači oko sedam do osam premijera godišnje što je vrlo impresivno.

U veljači 1956. donosi se odluka da se jedno od dvaju istarskih profesionalnih kazališta - pulsko ili bujsko - mora ukinuti, te se odabire bujsko. U rujnu iste godine dolazi do fuzije dvaju kazališta jer dio bujske ekipe odlazi u Pulu te pulska kazališna ustanova dobiva ime Istarsko narodno kazalište. Kazalište u Bujama se, međutim, ne gasi jer ostaju amateri koji, kako reče Varelija, više ili manje uspješno djeluju do 1982.

Osim što je govorio o bujskom kazalištu, ljudima koji su ga osnovali i vodili te u njemu, ali i izvan njega ostavili trag, Varelija se prisjetio nekadašnje kazališne scene u Istri koja je bilo prilično jaka pa djeluju male kazališne družine, a u Puli su 1960-ih djelovala četiri ili pet amaterskih kazališta.

Varelija, kojem je ovo već šesta knjiga, kazao je da napisati i sastaviti priču o bujskom kazalištu nije bilo lako, a 99 posto arhiva pronašao je u privatnim izvorima.

- Lako je knjigu napisati, ali ju je teško objaviti, kazao je Varelija, čija je knjiga ugledala svjetlo dana te je predstavljena na zagrebačkom Interliberu.

Predstavljanje knjige u Puli organizirali su Matica Hrvatska i udruga Bujšćinski glas.