SA(N)JAM KNJIGE U ISTRI
JEANNETTE FISCHER, psihoterapeutkinja umjetnice Marine Abramović u Puli; MAJČINA LJUBAV SE IDEALIZIRA, A PUNO JE TU MAJČINOG NASILJA!
Eksplicitna samoranjavanja u performansima ishodište imaju u smrtnom strahu, koji proizlazi iz obiteljskog nasilja. To nije strah od smrti, već strah da ona mora živjeti u tom strahu od nasilja. Kod Marine taj strah dolazi iz obitelji, u kojoj je otpočetka bila žrtvom nasilja, ali ne fizičkog nego psihičkog nasilja, jer ju je majka doživljavala kao neautonomnu osobu, kazala je Jeannette Fischer
Frojdovska psihoanalitičarka Jeannette Fischer iz Zuericha, kao psihoterapeutkinja i prijateljica svjetski poznate umjetnice Marine Abramović objavila je knjigu "Susret psihoanalitičarke i Marine Abramović. Susret umjetnice i Jeannette Fischer", u kojoj je objedinila četverodnevni razgovor s ovom umjetnicom u njenom američkom domu u Hudsonu u kolovozu 2015. godine, i koja je preksinoć u prisustvu autorice predstavljena na pulskom Sajmu knjige.
Duboka intima
Ne čudi da je jako puno pulske publike privukla uknjižena duboka intima Marine Abramović (1946.), umjetnice koja od ranih 70-ih u svojim performansima istražuje svoje fizičke i mentalne granice. Najvažniji Marinin performans svakako je bio "Umjetnik je prisutan" ("The artist is present") 2010. godine u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, kada je na stolici bez naslona za ruke sjedila punih deset dana, tiho gledajući ljude koji su sjeli nasuprot nje, uključujući i Lady Gagu i Sharon Stone; i kada su neki plakali, a neki izazivali nered.
Švicarska psihoanalitičarka Jeannette Fischer kazala je u Puli da je majčina ljubav idealizirana, da je to nedodirljiv pojam u cijelom svijetu, koji se nigdje ne dovodi u pitanje.
- No, puno toga što se podrazumijeva pod majčinom ljubavlju je, zapravo, nasilje. Kada mu majka daje jesti, kada ga grli... a kada dijete zbog nečega ne želi tu ljubav, označava ga se nezahvalnim. U psihoanalizi je vrlo važan trenutak kad dijete počinje govoriti majci 'Ne', jer dijete i misli to 'Ne', kazala je Jeannette Fischer.
Ona u knjizi analizira četiri gotovo suicidalna performansa Marine Abramović koja su, kako je rekla povjesničarka umjetnosti Leonida Kovač, redefinirala umjetnost. Zaključak autorice jest da ta eksplicitna samoranjavanja u performansima ishodište imaju u smrtnom strahu, a koji proizlazi iz obiteljskog nasilja.
- To nije strah od smrti već strah da ona mora živjeti u tom strahu od nasilja. Kod Marine taj strah dolazi iz obitelji, u kojoj je otpočetka bila žrtvom nasilja, ali ne fizičkog nego psihičkog nasilja, i to majke koja ju je doživljavala kao ne-autonomnu osobu, kazala je Jeannette Fischer.
Govoreći o ravnodušnosti oca, ona je rekla kako ne želi ovdje optužiti muškarce, kako to s tim 'lakim optužbama očeva' najčešće biva. Pojašnjavajući vezu materinjeg jezika i materinje/majčine ljubavi, ona je rekla da je majčin jezik neverbalan. Između majke i djeteta se prenosi puno trauma, koje se kasnije ne mogu prenijeti kroz jezik. Marina Abramović u svojim performansima ne govori. Rad joj proizlazi iz traume.
Povezujući prva dva velika djela oca psihoanalize Sigmunda Freuda, autorica je kazala da je "kod Freuda s one strane užitka jezovitost, a da je kod Marine Abramović s onu strane užitka - performans".
Knjiga kao performans
- Marina je to nasilje u svojim performansima približavala smrti, dajući si time pravo na život i pravo na taj strah, kazala je.
- Ova je knjiga, zapravo, još jedan performans Marine Abramović, naglasio je u nastavku Vladislav Bajac u ime izdavačke kuće, beogradske Geopoetike.
- Ovo je nešto što se inače ne radi jer je ovo duboko intimni razgovor. To se ne iznosi u javnost. Ona je 'zloupotrijebila' samu sebe i to pretvorila u umjetničko djelo. No, ne može se zbog toga osuditi Marinu Abramović jer je to njeno povezivanje privatnog i javnog još jedan njen rad, zaključio je Bajac.
Na koncu je prikazan 45-minutni film Borisa Miljkovića "Razgovor s čistačicom", a sam je autor uoči projekcije publici kazao da je s velikim užitkom pročitao ovu knjigu. Marinu je nazvao 'čistačicom' jer je, veli, odigrala veliku rolu čišćenja sebe, ali i nas.
Prolazak kroz pakao
- Bol predstavlja vrata. Tajna vrata k nekom drugom stanju. Bez tih vrata ne možemo tamo otići. Poslije toga više se ne plašiš boli. Bol nestaje. Da bi stigao do te točke, prolaziš kroz pakao. Ali kad stigneš do tih vrata, i otvoriš ih, nikad nećeš zaboraviti da si tu. Za tim vratima fizičko tijelo više ne igra nikakvu ulogu. Ti stječeš natčulnu energiju, navodi Marina Abramović u "Susretu psihoanalitičarke i Marine Abramović. Susret umjetnice i Jeannette Fischer".
Razgovori su u knjizi podijeljeni u poglavlja "Bol pruža osjećaj strahu", "Otkako je zemlja okrugla, nedostaje nam bezdan", "Nemoć ne zna za granice", "I na odbijanje se možeš osloniti", "Od laskanja se nećeš zasititi". U njima se raspravlja i prikazuju strah, bol, moć nad nasiljem, osjećaj nemoći, zavist, mržnja, ljubav i usamljenost. Marinin život protječe u znaku napora da ne potone, da pliva protiv smrti.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
