Premda je ovogodišnja sezona Kazališta Ulysses započela sredinom srpnja predstavom posvećenoj Mati Baloti kao hommage zavičaju koji je domaćin ovoga teatra već 26 godina, nakon nekoliko repriza prošlogodišnjih uspješnica, "dogodila" se i ovogodišnja premijera, i to, tradicionalno, na Utvrdi Minor.

Brojna publika ovacijama je popratila najnoviji naslov ovoga kazališta koji, istina, kako su najavili njegovi protagonisti, zahtijeva koncentriranog gledatelja. Tekst je vrlo snažan, aktualan i korespondira po mnogočemu s nekim elementima svakodnevice u širem spektru. I navodi na razmišljanje.

Predstava "Na čijoj strani" Ronalda Harwooda, u režiji Lenke Udovički i produkciji Kazališta Ulysses u suradnji sa Sarajevskim ratnim teatrom (SARTR) i Realstageom, snažno je i aktualno kazališno djelo koje povijesnu temu pretvara u duboko promišljanje o moralnoj odgovornosti pojedinca. Uz brojne odgovore, i još više pitanja. Uzročno-posljedično.

Mjesto i vrijeme radnje je Berlin 1946. godine, gdje se tijekom procesa denacifikacije odvija verbalni i ideološki sukob između američkog majora Stevea Arnolda i proslavljenog njemačkog dirigenta Wilhelma Furtwänglera. Harwood ne nudi jednostavne odgovore niti dijeli likove na "klasičan" način na dobre i loše, već gledatelja suočava s pitanjima koja su jednako važna danas kao i nakon Drugoga svjetskog rata: može li umjetnost biti odvojena od politike, gdje završava prilagodba okolnostima, a počinje kolaboracija te postoji li uopće moralno neutralna pozicija te što ona iziskuje. Upravo u svemu tome nalazi se i atemporalna uloga kazališta, pa tako i ovog samog teksta u ne lakim povijesnim momentima. Kao da je, općenito, povijest ikada imala lake trenutke. A uloga kazališta je, osim katarze, i razviti svijest te potaknuti na aktivno razmišljanje i promišljanje.

Lenka Udovički režira predstavu pažljivo te vrlo precizno, stavljajući naglasak na snagu dijaloga i psihološke nijanse među likovima, što se dade iščitavati i između redaka ovog gustog, aluzivnog tekstualnoga tkiva. Time omogućuje da tekst Ronalda Harwooda dođe do punog izražaja, dok se dramaturška napetost gradi prvenstveno kroz sukob argumenata, a ne kroz vanjske efekte. Posebno je dojmljiva aktualizacija predstave koja jasno podsjeća da su pitanja odgovornosti, autoriteta i uspona autoritarnih ideologija i danas iznimno relevantna, posebice imajući u obzir sve sukobe koji su u tijeku gotovo na svim paralelama i meridijanima.

Na zanimljiv je način, što se dade pažljivijim iščitavanjem percipirati, prikazan i odnos prema teoriji glazbe, njezinoj estetici te samoj njezinoj biti, uz nerijetko i britke opservacije o strukturi pojedinih glazbenih djela, navodeći primjerice da je "Peta" Beethovenova simfonija dosadna (?!).

Glumački ansambl ostvaruje ujednačene i uvjerljive izvedbe. Svetozar Cvetković u izvrsnoj interpretaciji donosi slojevit portret Wilhelma Furtwänglera, čovjeka razapetog između umjetničkog poziva, osobnih uvjerenja i povijesnih okolnosti. Ozren Grabarić jednako je snažan u interpretaciji kao major Arnold, a čija odlučnost i neumoljivost postupno otkrivaju složenost procesa traženja pravde nakon rata. Pa i više od toga. Ostali članovi ansambla – Matea Mavrak, Džana Džanić, Alban Ukaj, Davor Sabo i Belma Alić – svojim izvedbama dodatno obogaćuju predstavu i stvaraju uvjerljivu atmosferu poslijeratnog Berlina. Svaka od njihovih uloga – likova vrlo je važna karika u cjelokupnoj predstavi, koja je i važno kolektivno, timsko djelo, pod redateljskom palicom Lenke Udovički.

Harwood piše od početka 1960.tih, a prvi veliki uspjeh ostvario je dramom "Garderobijer". Svjetsku slavu donio mu je scenarij za film "Pijanist", za koji je 2002. dobio Oskara.

Vizualni identitet predstave, koji potpisuju scenografkinja Lejla Hodžić i kostimografkinja Bjanka Adžić Ursulov, nenametljivo, ali učinkovito dočarava vrijeme i prostor radnje. Glazba Nigela Osbornea, oblikovanje svjetla Endija Krakića te video Adle Isanović dodatno produbljuju emocionalni doživljaj, a ujedno bez odvlačenja pozornosti s glavnog sukoba - odnosno fabule. Vrlo je važna, dakako i koreografija Staše Zurovca što se scenskoga pokreta tiče koji daje dinamiku, posebice drugom djelu predstave, koja ide crescendo.

"Na čijoj strani" nije predstava koja publici nudi utješne odgovore. Naprotiv, ona potiče na preispitivanje vlastitih moralnih stavova i odgovornosti u vremenima političkih i društvenih kriza, kojih ima, nažalost, i previše, a i ne samo njih. Upravo zbog svoje intelektualne zahtjevnosti, izvrsnih glumačkih ostvarenja i suvremene relevantnosti, riječ je o predstavi koja ostavlja snažan dojam i dugo ostaje u mislima gledatelja. Pa i izvan svog primarnog povijesnog konteksta nastajanja. Je li je moguće ostati neutralan? Je li je neutralnost uopće nedužna?

Prošlo je skoro trideset godina od prvog susreta redateljice Lenke Udovički s tekstom "Na čijoj strani" Ronalda Harwooda, na sceni Ateljea 212, u Beogradu 1998. godine, a sada je njezina aktualnost još važnija.

Nakon još jedne pretpremijere 30. srpnja, premijera je na programu 31. srpnja, a reprize od 2. do 4. kolovoza.

Riječ je o jednom od najboljih naslova Ulyssesa zadnjih godina, i što se tiče odabira teksta i njegove snage i što se tiče izvedbe. Možda je jedino drugi predstave trebalo malčice skratiti, tek u nekim dijelovima.

Povezane vijesti

• Kazalište Ulysses proslaviti će 25. obljetnicu 19. srpnja u Puli
• Na Brijune stižu Igralke, pretpremijera predstave "Na čijoj strani" te produkcija Istarskog narodnog kazališta
• Premijerni naslov Kazališta Ulysses "Na čijoj strani": Ne možete nešto iznijeti na scenu ili pred kameru, a da to ne proživite i emocionalno