Izložba pulske umjetnice Ive Gašparić pod nazivom "Tko sam ja/ Who am I?" bit će otvorena večeras u Galeriji Alvona u Labinu. Otvorenje je u 19.30 sati, a izložbu, koja će se moći razgledati do 15. rujna, otvorit će povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Mladen Lučić. Nova izložba bila je i povod za razgovor s ovom pulskom umjetnicom.

Iako ste u posljednje vrijeme aktivniji kao muzejska pedagoginja, nikada niste zapostavili umjetnički rad. Predstavljate se samostalnom izložbom u Galeriji Alvona. Što će labinska publika vidjeti na toj izložbi, koji dio Vašeg bogatog stvaralaštva predstavljate?

- Lijepo ste to rekli da nikada nisam zapostavila svoj umjetnički rad, no u velikoj mjeri jesam. Ozbiljan umjetnički angažman traži vrijeme koje moramo odvojiti i 'ukrasti' od svakodnevnih obveza, a ja sam uvijek 'igrala na sve ili ništa' i nisam željela biti part-time umjetnica. No, život me u jednom trenutku odveo u drugom smjeru i posao u Muzeju mi je zapravo dao jednu novu dimenziju. Dobila sam priliku stati s druge strane i sudjelovati u direktnom procesu organizacije izložbe u svim segmentima. Uz to, komunikacija s različitim umjetnicima i osmišljavanje pedagoških aktivnosti uz njihov rad postali su izvori novih spoznaja koje su mi potrebne i važne u životu i umjetničkom stvaralaštvu. Dugo vremena me izlagački aktivnom držalo članstvo i angažman u HDLU-u Istre, kao i izlaganje s umjetničkim kolektivom DIK, koji se do sada predstavio na dvije samostalne i jednoj skupnoj izložbi.

Sjećanja

Samostalna izložba u Galeriji Alvona u Labinu mi je petnaesta samostalna izložba po redu. Malo me plaši, ali i raduje istodobno jer sam zadnji put samostalno izlagala 2018. godine. Na izložbi nazvanoj "Tko sam ja/Who am I?" predstavljam tri platna mog omiljenog formata (150 x 150 cm). Jedno od tih platna je iz 2020. godine, a slika je bila predstavljena na izložbi "DIK: What the duck /Boli me patka" u Galeriji Poola u Puli u jednom malo drugačijem kontekstu. Za ovu sam izložbu tu sliku upotpunila s dvije nove, naslikane u 2023. godini koje sada čine zaokruženu i drugačiju priču. Može ih se nazvati mini serijom temeljenoj na jednoj meni važnoj fotografiji iz djetinjstva. Fotografija je atmosferom pomalo nadrealna ili je meni s vremenom postala takva. Tri sasvim male djevojčice (ja sam jedna od njih), sjede na tepihu nečijeg stana i ispred svake je nekoliko igračaka. Simpatično je da svaka djevojčica ispred sebe ima određenu vrstu igračaka. U mom slučaju radi se o patkama. Kako sam bila kod susjede na rođendanu i nisam uzela vlastite 'patka igračke', našli su sve moguće patke koje su imali kući da se igram s njima. Djevojčice ovjekovječene na toj fotografiji vjerojatno su jedini put tada sjedile zajedno i zato mi je ta fotografija posebna. Jedna je djevojčica, Daša, brzo po nastanku fotografije odselila iz moje zgrade, a drugoj djevojčici ne znam ni ime. Nikad ih više nisam vidjela. Na slikama ih prikazujem odvojeno, uvećano i s naglašenim bojama. One kao sjećanje lebde u nekom irealnom prostoru koji je meni i gledatelju neprepoznatljiv. Djevojčica koja mi je potpuno nepoznata dobila je na slici pomalo ljut izraz lica, kao da zna da je se ne sjećam. Uglavnom, kao što je i autor predgovora Mladen Lučić izvrsno primijetio, djeca na slici iskazuju karakter, osobnost, ono što smatram najbitnijom karakteristikom čovjeka, a koja se vremenom oblikuje, uglavljuje u kalupe i najčešće gubi. Karakter dijelom oblikuje identitet čovjeka, a kao i svaki identitet, on se mijenja. Pitanje je ostaje li i karakter? Ove tri slike nisu samo hommage bezbrižnom djetinjstvu i lijepim vremenima, jer sva su vremena lijepa kada prođu i kada ih se sjećamo, niti su potreba da naslikam nešto lijepo po predlošku. Njima postavljam pitanje prije svega sebi – Tko sam ja? a onda i gledatelju - Tko si ti? U intimnom smislu jedna duhovna inventura.

Od rane mladosti donosite društveno angažirane teme, sjećam se izložbe u MMC Luka Pula u sub galeriji MUL "Strah od krvi". Koliko Vaš novi ciklus korespondira s aktualnim trenutkom?

- Mišljenja sam da svi koji stvaraju korespondiraju s aktualnim trenutkom, jer stvaraju u tom trenutku. To što je moja preokupacija najčešće intimni doživljaj i/ili komentar stvarnosti koju doživljavam na neki određeni način iskazana kroz teme koje slikam ne znači da nekome drugome stvarnost nije potpuno drugačija. Nekome je stvarnost i aktualnost aktivizam, borba protiv nepravde, protiv određene i ciljane skupine, za određenu i ciljanu skupinu, nekome tehnologija, a nekome ljubav prema prirodi pa slika cvijeće…

'Strah od krvi' je zapravo najmanje društveno angažiran produkt, to je naprosto bio prikaz mog straha od igle kojeg sam u izložbenom prostoru sub galerije MUL gledateljima predstavila u obliku dramatično naglašenog ambijenta čekaonice. Inače sam u svom radu, bilo to slikarstvo, strip ili nešto treće, uvijek na neki način angažirana. Možda nije direktno ili na prvu čitko, ali da. Previše razmišljam o stvarima i stalno se preispitujem. Ne bavim se usmjerenom aktivističkom umjetnosti jer su moje preokupacije češće orijentirane na univerzalne vrijednosti, a i uvijek si ostavljam prostor da se mijenjam i da stajališta oblikujem sukladno novim iskustvima. Uvijek sam bila jasna, nikad isključiva. Ili se tako doživljavam iz ove perspektive.

"Daša", rad Ive Gašparić (Foto: Privatna arhiva)

Izložba "Tko sam ja/Who am I?" ima u tom smislu još jednu dimenziju. Danas, u vrijeme vladavine društvenih mreža, lik djeteta toliko je iskorišten da je to strašno. U prethodnoj mini seriji slika pod nazivom "Djeca ratnici" prikazala sam djecu koja sudjeluju u ratu ili nose simbole rata, dakle sudionici su nečeg strašnog protivno svojoj volji. Djeca s društvenih mreža jednako su opasno eksploatirana svakodnevnim prikazima njihovih roditelja neizbrojivoj publici od najnježnije dobi. Naše su fotografije roditelji čuvali za albume i svi smo svoje živote čuvali za sebe. Ja, kao aktivni korisnik društvenih mreža i samu sebe prozivam što sam dio tog svijeta. Gdje je granica?

Koliko su danas umjetnici angažirani, posebice u nas?

- Ne znam. Angažirani su onoliko koliko to oni žele biti i na način na koji to žele biti. Za one umjetnike koje poznajem mogu reći da iskreno i autentično stvaraju svoju umjetničku stvarnost, a za one koje ne poznajem mogu se samo nadati da tako isto funkcioniraju. Meni je u umjetnosti danas puno toga nejasno i nebitno, što ne znači da mi u dogledno vrijeme neće biti i jasno i bitnije.

Osjećaji

Vaši uzori u svijetu umjetnosti?

- Nikad nisam bila sklona idolatriji, pa nemam ni uzore. Imam iskrena oduševljenja tehnikom, načinom, temom i ta su oduševljenja prilično intimna. Ravnam se uglavnom po osjećaju. Ima fantastičnih umjetnika/ca u povijesti umjetnosti. Od svjetskih starih majstora recimo cijenim Caravaggia, njegova me slika uživo rasplakala. Kako je taj čovjek slikao…

Od hrvatske umjetnosti bih izdvojila konceptualne umjetnike Grupe šestorice iz 70-ih godina dvadesetog stoljeća jer su mi izuzetno bliski. Jermanova rečenica "Ovo nije moj svijet" sumira moje osjećaje prema svijetu danas.

Muzejska ste pedagoginja, a taj je posao, posebice u doba korone i lockdowna te raznih restrikcija bio itekako izazovan. No, stalno ste nalazili nove načine da doprete do publike?

- To su prednosti društvenih mreža i digitalnog doba, eto nije sve što internet nudi loše. Usmjerila sam snage na digitalne oblike komunikacije s posjetiteljima u tom kratkom vremenu, a ostalo smo ipak radili uživo, čim i kad smo mogli, tako je najljepše.

Djeca i mladi imaju premalo sati likovnog. Kako ih uspijevate približiti umjetnosti?

- To je bolna činjenica. Imaju i premalo sati glazbenog. Naša djeca uopće nemaju zastupljene nastavne predmete koji ih oplemenjuju, koji ih uče estetici, potrebi za bilo kakvim stvaranjem. Obrazovanje se temelji na učenju napamet, na kompetitivnosti i na forsiranju prirodnih znanosti u najdosadnijem obliku u kojem ih se djeci može približiti. Produkt toga, uz još neke faktore, društvo je lišeno estetike i razumijevanja bilo čega što nije plitka pojavnost i novac.

Nadam se da ih uspijevam približiti umjetnosti istinom. Trudim se da u svom pristupu nikad ne banaliziram slojevitost i ozbiljnost suvremenog umjetničkog djela kao ni sposobnost djece da razumiju sve. Puno razgovaramo i razmjenjujemo mišljenja, a vrlo često u radionicama i/ili igraonicama prolazimo (pojednostavljen) proces rada koji je umjetnik prošao kako bi im produkt rada bio još jasniji a proces pritom bio i zabavan i poučan.

Vaša trenutna umjetnička preokupacija?

- Nastaviti slikati. Trenutna mi je preokupacija sadašnju figuraciju obogatiti svim dosad skupljenim znanjem u tehničkom smislu i promišljanima. Želja mi je vratiti se ilustraciji i stripu. Obožavam ilustraciju i strip, ali nisam još 'digitalizirala' svoje znanje u tom smislu.

Bogat životopis

Iva Gašparić rođena je 1976. godine u Puli, gdje je 1994. godine završila srednju Ekonomsku školu. Potom 1995. godine upisuje Filozofski fakultet u Rijeci, studij Likovne umjetnosti gdje je 2001. godine diplomirala slikarstvo u klasi prof. Marijana Pongraca i stekla zvanje profesora likovne kulture. Od 2002. do 2008. godine stekla je predavačko iskustvo kao profesorica stručnih predmeta u Školi primijenjenih umjetnosti dizajna Pula i u Strukovnoj školi Pula a vodila je i nastavu likovne kulture u nekoliko osnovnih škola Pule i okolice u istom razdoblju. Godine 2003. položila je Državni stručni ispit za učitelja likovne kulture u Zagrebu.

Nagrađena za svoj rad, izlaže slike i stripove, crta periodični strip za Glas Istre i objavljuje stripove u međunarodnim strip revijama i fanzinima. Od 2009. godine stručna je suradnica, a od prosinca 2015. godine muzejska pedagoginja Muzeja suvremene umjetnosti Istre. Izlagala je na četrnaest samostalnih i devedeset i tri skupne izložbe u zemlji i inozemstvu (slikarstvo i strip). Živi i radi u Puli.

Povezane vijesti

• Alija i Medina Rešić izlažu u studiju Poola na Verudeli
• "Umjetnik na odmoru 2015." i "Gorgona" u Zagrebu
• Tea Bičić izlaže u galeriji "Poola Gallery"