RETROSPEKTIVNA IZLOŽBA AKADEMSKOG SLIKARA HARIJA IVANČIĆA
Iskaz čuvara zemlje: Izbor pejzažnog žanra kao vlastiti put i usud
Hari Ivančić uz svoje radove u Muzeju suvremene umjetnosti Istre (Snimio Milivoj Mijošek)
Retrospektivna izložba akademskog slikara Harija Ivančića u Muzeju suvremene umjetnosti Istre u Puli, za koju su radove ustupile brojne institucije i privatni kolekcionari, impresivan je presjek slikarevog stvaralaštva u posljednje 33 godine. Devedeset izloženih slika, uz likovnu monografiju koja na gotovo 350 stranica obiluje vrijednim reprodukcijama, bibliografijom, popisom izložbi i umjetnikovim životopisom, razotkrivaju umjetničku osobnost koja daleko od vreve regionalnih i nacionalnih umjetničkih žarišta, u istarskom Buzetu, predano, postojano i kontinuirano gradi svoj likovni jezik, svoju formu i izričaj, svoj odnos sa slikarskom tradicijom i umjetnosti uopće.
Polje slike kao igralište, ali i borilište
Izložba kao vremenski (ali ne i sadržajno – iskustveni), ipak limitirani format, a monografija kao trajni dokument, kako je to naglasila ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti Istre Ketrin Milićević Mijošek, pridonose kontekstualizaciji Ivančićeva opusa unutar korpusa regionalnog i nacionalnog suvremenog slikarstva i suvremene umjetnosti uopće, prateći njegov rad od samih početaka do danas.
Likovnost je oduvijek bila primarno Ivančićevo opredjeljenje koje mu se počelo otvarati još u osnovnoškolskim danima. Već su ga tada fascinirale boje i oblici.
Na likovni razvoj akademskog slikara iz Buzeta, umnogome je utjecao stariji brat Emil koji je studirao arhitekturu. Prenio mu je razna znanja s područja likovnih umjetnosti, posebno arhitekture i pomogao u ovladavanju crtačkim vještinama, predočavanju prostora i oblika. S idejom da će poput starijeg brata studirati arhitekturu, Ivančić je školovanje odlučio nastaviti u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu. Položio je prijemni ispit i na arhitektonskom i na grafičkom odjelu, ali je u želji da nauči i razvije umijeća koja bi mu mogla poslužiti kao dopuna arhitektonskom promišljanju, odabrao grafički.
- Grafički je odjel u to vrijeme bio vrlo jak, a ono što mi se posebno sviđalo, među profesorima je bio i Eugen Kokot, izvrstan slikar, profesor i pedagog, koji mi je predavajući slikanje otkrivao boju i snagu kolorističkog građenja oblika čime je kod mene pobuđivao zanimanje za slikarstvo. Često znam reći da me je upravo Kokot naučio likovno gledati. Upisao sam potom arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani, ali sam po odsluženju vojnog roka, čitavih godinu dana proveo crtajući i slikajući, pripremajući se za prijemni ispit na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje sam 1988. godine upisao slikarstvo. Slikarstvo i arhitektura moje su dvije velike ljubavi koje se međusobno prožimaju no prevagnulo je slikarstvo. Dva su karaktera moje slikarske osobnosti: jedna je intuitivna, slobodna, organska, ekspresivna, impulzivna, koja preko ruke dolazi iz srca, a druga je analitička, promišljena, konstruktivna, koja preko misli dolazi iz uma te ima potrebu sve isplanirati, obraditi i dovesti u red, gotovo matematičkom preciznošću, reći će Ivančić i dodati da je polje slike, katkad igralište, gdje sve teče jednostavno i lako poput igre, a katkad je borilište, determinirano frustracijama i repetiranim pokušajima da se realizira željeno. Boja i struktura od samih likovnih začetaka dva su mu najvažnija likovna elementa na kojima gradi doživljaj u slici.
Atelijer i galerija u zgradi buzetskog Fontika
Na trećoj godini studija, Ivančić se opredijelio za klasu profesora Vasilija Jordana. No način na koji je još kao student primjenjivao boju u oblikovanju forme i izgradnji slike, privukla je pozornost profesora Đure Sedera, koji ga je pozivao u svoj atelijer, hrabreći ga i vrednujući njegov rad.
- Na trećoj godini studija proživljavao sam duboku krizu preispitujući smislenost onoga što radim. Uživajući u djelima autora koje je povijest umjetnosti iznjedrila, moji pokušaji izgledali su mi potpuno bezvrijedno i besmisleno. A onda na četvrtoj godini doslovno su mi se počeli otvarati slikarski prozorčići. Na neki način tada sam proslikao. Pamtim Sederevu rečenicu koja mi je tada puno značila "znaš Hari, puno ljudi prođe kroz akademiju i mnogi nikada neće biti slikari, a ti si slikar već sada", prisjetio se Ivančić svojih studentskih previranja, sumnji i borbi.
Prvu samostalnu izložbu Ivančić je održao još kao student 1990. godine u buzetskom Zavičajnom muzeju. Prvo važnije istupanje na hrvatsku likovnu scenu bit će, međutim, 1996. godine, kad mu Galerija Laval, na preporuku Vasilija Jordana, organizira veliku izložbu u četiri izložbena prostora na Trsatskoj gradini u Rijeci. Kao prekretnicu Ivančić će izdvojiti 1998. godinu. Grad Buzet dao mu je na korištenje prostor na prvom katu starogradske zgrade Fontika, nekadašnjega venecijanskog skladišta za žito. U svom novom atelijeru počeo je raditi slike velikoga formata, mijenjajući i slikarski rukopis, koji je slobodniji i širega poteza.
- Slikarstvo je univerzalni jezik koji nas sjedinjuje u iskustvu i doživljaju. Ono je tijekom godina u moj život dovelo mnoge osobe i pomoglo u sklapanju prijateljstva, koja mi i danas obogaćuju život i na kojima sam duboko zahvalan. Uz suprugu Branku koja mi je kroz svo to razdoblje bila nezamjenjiva podrška, mnogo je ljudi koji su na različite načine utjecali na moj likovni i životni put. Kolekcionar i poduzetnik Branko Roglić iz Orbico Grupe, prije 23 godine vidio je moje slike u Ljubljani, došao u Buzet i otkupio više djela za svoju zbirku. Iskazavši povjerenje u ono što radim, odlučio mi je biti potporom, što je ostao do današnjeg dana. Osim što je sponzorirao mnoge izložbe, sudjelovao je i u adaptaciji prizemlja zgrade Fontika, u kojem sam 2014. godine, zajedno sa suprugom Brankom, otvorio Galeriju Skladište, mjesto na kojem je moj rad postao dostupan široj javnosti, reći će Ivančić.
Na granici figurativnosti i apstrakcije
Autorica monografskog teksta, povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka, viša znanstvena suradnica na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu, dr. sc. Ivana Mance Cipek, kroz dobro promišljen i koncepcijski razrađen pristup, ocijenila je Ketrin Milićević Mijošek, Ivančićev opus sagledala je dvojako. Iščitavanjem svih osobitosti, stalnosti i mijena Ivančićevih razvojnih faza definiranih serijama i ciklusima, njihovim postavljanjem u vremenski slijed i kontinuum, ogolila je samu srž Ivančićeva umjetničkog istraživanja i dala priliku za njegovu revalorizaciju. Dovodeći u vezu Ivančićevo djelo s tradicijom modernog pejzažnog slikarstva i mogućnostima njegovog postojanja u suvremenim umjetničkim datostima kao i donoseći uvid u ranija tumačenja umjetnikova opusa, dala je trajni i vrijedan doprinos razumijevanju likovnog puta ovog istarskog umjetnika.
- Točka na kojoj se svaki umjetnik može retrospektivno obazreti na više od trideset godina svoga minulog rada je veliko postignuće iza kojeg prvenstveno stoji osamljenički, samozatajan, težak, predan rad, rekla je na otvaranju izložbe dr. sc. Ivana Mance Cipek, koja akademskog slikara iz Buzeta doživljava kao umjetnika koji je klasični žanr pejzaža uspio pretvoriti u relevantan, suvremen umjetnički izraz, statement, u što je uložio mnogo truda i vremenom mu je to postalo jedna vrsta opsesije.
Pripovijest o slikarstvu Harija Ivančića, dr. sc. Ivana Mance Cipek u likovnoj monografiji započinje riječima "oni koji pišu o Ivančićevu djelu suglasni su da je svojevrsni nastavljač, terminom Grge Gamulina, slikarstva "alternativnog krajolika" - zbirnog fenomena koji se naziva i "apstraktnim slikarstvom konkretnog pejzaža" te "posljednjim naturalizmom", usađenoga u slikarske tendencije poslijeratnih desetljeća, ponajprije pedesetih i šezdesetih godina. Taj fenomen iznijela je generacija slikara na čelu s Franom Šimunovićem i Otonom Glihom, a povijest umjetnosti izdvaja ga i tumači u kontekstu povijesnog razvoja apstraktnih likovnih idioma, odnosno sagledava kao specifičan koncept slikarskog znaka na granici figurativnosti i apstrakcije.
- Nastavljajući se na snažnu, u razdoblju moderniteta kontinuirano prisutnu i idejno visokozasićenu tradiciju pejzažnog slikarstva u Hrvatskoj, ta je poetička formula i u kasnijim desetljećima 20. stoljeća nalazila svoje vrsne predstavnike – poput Eugena Kokota ili Vesne Šojat, da spomenemo samo neke čiji je opus poput Ivančićeva zasnovan ponajprije ili isključivo na temi krajolika – funkcionirajući unutar istoga kritičkog diskursa, odnosno ne tražeći neku novu objasnidbenu podlogu, zapisala je autorica monografije dr. sc. Ivana Mance Cipek.
Umjetnikov likovni jezik u vremenu
Većina pisaca koja od kraja devedesetih prati Ivančićev rad ističe da je on nastavljač jasne, prepoznatljive slikarske tradicije, odnosno kontinuiranoga slikarskog problema. Prizivajući izjavu Frane Šimunovića kako zatvaranje "u jednoj temi nije garancija da se problem dovede do kraja, produbi do dna", Nikola Albaneže ističe da Ivančić, "premda je zaorao po likovno obrađivanom terenu, ostavlja svoje vlastite duboke brazde" te stvara "specifično svoj, dakle nužno i novi izraz, koji je s prošlošću u emotivnoj i duhovno srodnoj vezi". Branka Hlevnjak pak izričito ističe da je Ivančić "odterećen teoretskih 'izama'" te da slika "ono što najviše voli i najbolje poznaje (zavičaj)", sretno nalazeći vlastiti put. U širokoj povijesnoj perspektivi hrvatskoga pejzažnog slikarstva Ivančića sagledava i Igor Zidić te vrednujući specifičnosti njegove slikarske izvedbe preporučuje ga kao legitimnog nasljednika Frane Šimunovića: (goyeskno škrto, goyeskno škuro, goyeskno oporo. U tri riječi to je: iskaz čuvara zemlje)
Dr. sc. Ivana Mance Cipek u monografiji studiozno raščlanjuje Ivančićev likovni hod od njegove prve veće samostalne izložbe koju priređuje u trsatskoj Galeriji Laval. Premda je te, 1996. godine pejzaž već postao slikarev dugoročni slikarski projekt, na izložbi je i skupina slika, nastala 1993. i 1994. godine, koja zamišlja prizore iz gradskog, mjesnog ambijenta. Tonko Maroević u toj skupini djela prepoznaje tradiciju slikanja "pročišćenih ili ispražnjenih zemaljskih prostora" na tragu talijanskoga metafizičkog slikarstva i međuratnih klasicizama općenito.
Naglašeni geometrizam oblika, koji ih naoko izdvaja od kasnijih djela, ističe sistematično slikanje u slojevima, kojim se slika planski gradi kao kolorističko zdanje, kao i hijeratičnost kompozicije, koja se tu očituje kao čvrsto utkano tijelo grada koji se izdiže na brdovitom terenu. I sustavno provedena struktura slikarske površine i hijeratičnost kompozicije obilježja su Ivančićeva jezika koja će biti prisutna i nadalje, bez obzira na mijene motiva.
U obje inačice koje čine ciklus "Zemlja" u drugoj polovici prvoga desetljeća paleta ostaje ista. Iscrpljivanje izražajnih mogućnosti narančasto-crvenih tonova te crno-bijelog raspona moguće je objasniti isključivo kao koncept; ova gama asocira na grbovlje; boja je simbol, sredstvo imenovanja, a ne opisivanja.
U stabilnom, razvojno logičnom ciklusu "Zemlja" u jednom se trenutku dogodila i skupina djela koja naizgled predstavlja eksces. Radi se o nekoliko slika nastalih doslovnom superpozicijom jednog naslikanog platna na drugo. Budući da gornje platno mjestimično biva rasporeno ili parcijalno otrgnuto, kroz raspore i otvore nazire se ili otkriva donji sloj slike, odnosno oslikano platno koje se nalazi ispod.
Poetika na kojoj se zasniva ciklus "Zemlja" nastavit će se i u prvoj polovici drugoga desetljeća. Izričita suprotstavljenost rešetkastih struktura i struktura uzdužnih i valovito uzgibanih brazdi nestaje, pa se serije nastale između 2011. i 2015. godine kompozicijski zasnivaju na slobodnijem prožimanju horizontalnih i vertikalnih smjerova kretanja kolorističke melase, više ili manje izričito nošene potezom.
Novom se poetikom slike, zapisala je dr. sc. Ivana Mance Cipek, Ivančić bitno odmaknuo od "apstraktnog slikanja konkretnog krajolika", izgradivši sustav koji je najbliži modelu apstraktnog ekspresionizma ili točnije inačici tzv. slikarstva obojenog polja - jer, Ivančić je slikar koji subjektivnu energiju suspreže i uporno vodi u funkciji postupnog, refleksivnog građenja slike kao likovnog znaka.
"Ljubav prema motivu zemlje imala je povode u osjećaju sličnosti između brazde slikarskog platna i obrađivanja plodnoga polja", zapisat će Tonko Maroević u katalozima Ivančićevih izložbi "Zemljina kora, zemljina koža" i "Arza i teza zemljine pučine", a "tretman slike ima svojstva nalik kopanju, oranju, prevrtanju brazdi, plijevljenju suvišnih dodataka".
Impressum
Organizator izložbe i nakladnik monografije je Muzej suvremene umjetnosti Istre, kustosica je Ketrin Milićević Mijošek, koja uz Harija Ivančića potpisuje postav izložbe. Hari Ivančić i Ketrin Milićević Mijošek ujedno su urednici monografije za koju je tekst napisala dr. sc. Ivana Mance Cipek. Recenzenti su dr. sc. Sandra Križić Roban i dr. sc. Petar Prelog. Monografija je tiskana u Printeri u nakladi od 800 primjeraka.
Retrospektivna izložba, priprema i tisak publikacije realizirani su uz podršku Odjela za kulturu i zavičajnost Istarske županije, Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Grada Pule, Grada Buzeta, Turističke zajednice Grada Pule i čitavog niza sponzora. Izložba se u Muzeju suvremene umjetnosti Istre može pogledati do 29. siječnja.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
