RAZGOVOR
Slovenski fotograf, Matej Povše, u Puli se predstavio potresnom izložbom fotografija snimljenima u ratom razorenoj Ukrajini. "Želim biti tamo gdje se piše povijest"
Na prvoj liniji u Ukrajini nema vremena za upoznavanje, jer se tada spašava život. Za osobne priče u kojima ste vi svojevrsni prevoditelj između žrtava i "sigurnog svijeta" odvojim vrijeme u sigurnijim okruženjima ili na rutama evakuacije. Našli su se u ovoj neshvatljivoj situaciji, ništa krivi, naravno da imaju više pitanja nego što ja imam odgovora
(Snimio Duško MARUŠIĆ ČIČI)
U sklopu Noći galerija uz 28. Sajam knjige u Pule, među četiri izložbe otvorene u jednoj večeri u centru Pule predstavio se i slovenski fotograf Matej Povše, a izložba je nazvana "Kad odlazim ne znam kamo ću se vratiti". Vjerojatno nije bilo osobe koje se nisu dojmile njegove fotografije iz ratom poharane Ukrajine, izložene u galeriji Udruženja likovnih i književnih stvaralaca Istre (ULIKS). Velike, sive fotografije s licima ljudi koji ne znaju što će biti s njima i hoće li iz tog pakla živi izaći nikog normalnog ne mogu ostaviti ravnodušnim.
Za sebe kaže da je slobodni fotograf čiji su radovi tijekom dvadeset godina redovito objavljivani u slovenskim i stranim medijima (Newsweek, National Geographic, IHT-International Herald Tribune, nacionalne dnevne novine). Surađivao je s foto agencijama poput Capatv Agency i AP. Dobio je mnoge prestižne fotonagrade kao što su LensCulture Exposure award 2016, Beta photo award, fotografija godine Emzina, nekoliko nagrada Društva slovenskih novinara, Slovenija PressPhoto nagrada međunarodnog panela, kao i nagrade za multimedijske projekte (FotoPub).
- Fotografija je moja osnovnoškolska ljubav koja ne posustaje. Ljubav na prvi pogled. Krivac je mentor Laci koji je vodio popodnevni sat fotografije i potpuno me dojmio. Tijekom godina dokumentarno-autorska fotografija postala je moj način razumijevanja i komunikacije s društvom, priča nam Povše.
Osjećaj bespomoćnosti
- Kako se nosite sa stresom? Jeste li ikad potonuli u depresiju zbog onog što ste vidjeli i doživjeli?
- Do sada nisam. Možda stres pretvaram u adrenalin koji onda transformiram u stvaranje uz fotografiju. Kad se vratim pomažu mi pojedinci koji me okružuju i pokazuju mi svjetliju budućnost.
- Jeste li se ikada osjećali bespomoćno, u smislu da ste htjeli nekima od tih ljudi pomoći, ali niste mogli?
- Mnogo puta sam u ulozi nekoga tko u tom trenutku ne može pomoći, čak i kad bih htio. Moja pomoć može doći kasnije kada moje fotografije vide oni koji stvarno mogu pomoći. To su donositelji odluka, to su pojedinci s kojima se ljudi na mojim fotografijama mogu kasnije susresti. Osjećaj bespomoćnosti najviše me prati kada vidim da se konfliktni događaji ponavljaju.
Naravno, ponekad ne mogu samo gledati nesretnika ako sam jedini koji mu zapravo može pomoći. Bilo, da se radi o pomoći majci koja ne može nositi svoje dijete dok bježi ili o ruci podupire stariji osobi dok korača preko improviziranog mosta preko rijeke. To je sitnica, najmanje što kao čovjek u tom trenutku možete učiniti za čovjeka u nesagledivoj nevolji. U tom momentu fotografija nije bitna.
- Što vas motivira da, nakon što se vratite u sigurnost vašeg doma, opet krenete tamo gdje ljudi stradavaju?
- Odgovor je jednostavan. Ljudi i dalje pate i još trebaju moj glas ili moje fotografije. Tako raste suosjećanje sa žrtvama i ljudi koji žive u sigurnim i toplim domovima shvaćaju da moraju djelovati i pomoći. Ujedno sam i fotoreporter, dušom i tijelom, što znači da želim biti tamo gdje se piše povijest. Fotografija je moje oružje.
- Što osjećate dok snimate te prizore? Uspijete li se emotivno distancirati od toga što fotografirate?
- Vrlo sam emotivna osoba pa mi slike koje vidim i kojima svjedočim često izmame suze na oči. Trudim se biti fokusiran na ono što se događa jer u konfliktnom okruženju morate promatrati okolinu i tako brinuti o vlastitoj sigurnosti. Ne želim ja postati teret u ovim izazovnim okolnostima, kada je žrtvama potrebna prva pomoć. Obično adrenalin splasne tek u avionu ili vlaku na povratku, a tada se emocionalni procesori još više uključe.
- Kako reagiraju posjetitelji vaših izložbi? Je li bilo nekih reakcija na otvorenju izložbe u Puli?
- U tekstu koji je pratio izložbu fotografija iz Ukrajine u Ljubljani u organizaciji Galerije Kresija napisao sam: "Neću ti poželjeti ugodan posjet. Samo bih volio da ne zatvaraš oči.'' Mislim da ljudi ne žele vidjeti te slike, slike pojedinaca koji pate, a sami nisu toga htjeli doživjeti, vidjeti i osjetiti. Zato radije izlažem svoje radove u galerijama, jer tako gledatelj ne može kliknuti na sljedeću web stranicu, nego je nekako prisiljen pogledati, gledati, razmišljati i kasnije možda reflektirati o tome.
Ako barem jednoj osobi promijenim perspektivu ili u njoj pobudim suosjećanje, onda je moj rad postigao svoju svrhu. U Puli su reakcije na izložbu bile zanimljive. Kako je otvorenje bilo u sklopu Noći galerija, a moje otvorenje bilo je drugo po redu, atmosfera je prije svega bila primjerena večeri, odnosno opuštena, a već pri ulasku u galeriju osjetio se taj nagli pad opuštenosti. Trenutak otrežnjenja uz pijuckanje vina.
"Rade" sva osjetila
- Za nekog običnog posjetitelja to su vjerojatno samo fotografije, prizori zakačeni na zid, no kada vi gledate te fotografije, vraćaju li vam se mirisi, zvukovi i glasovi iz tih trenutaka kada su te fotografije nastajale?
- Ponekad snimim i zvuk događaja i prezentiram ga uz prikazane fotografije. Na taj način nekako mogu dočarati trenutke nastanka serije fotografija. Ako je u pitanju rat u Ukrajini, onda su to zvukovi topništva ili zvukovi sirena koje upozoravaju na mogući zračni napad. Ako su to izbjeglice na granicama, onda su to zvukovi njihova govora, šum mora... Vrlo rijetko govorim o pozadini pojedine fotografije, jer samom fotografijom pokušavam reći ono najbolje. Ako fotografija treba puno dodatnog objašnjenja, meni ona nije dobra. Svim osjetilima proživljavam ono što sam doživio, kuda sam hodao, gdje sam sjedio i promatrao, s kojim ljudima sam imao kontakt očima itd. Više od zvuka u sjećanju mi je ostao miris.
- Koliko puta ste imali prilike dobro upoznati te ljude koje ste fotografirali? Kako su reagirali?
- Na prvoj liniji u Ukrajini nema vremena za upoznavanje, jer se tada spašava život. Za osobne priče u kojima ste vi svojevrsni prevoditelj između žrtava i "sigurnog svijeta" odvojim vrijeme u sigurnijim okruženjima ili na rutama evakuacije.
Našli su se u ovoj neshvatljivoj situaciji, ništa krivi, naravno da imaju više pitanja nego što ja imam odgovora. A to je još teže, jer ne znam kako da im odgovorim i zato ne želim. S izbjeglicama iz Sirije, Afganistana i drugim migrantima imao sam više prilike bolje se upoznati, jer su već bili na obalama Sredozemlja ili na granicama Europe, gdje na njih nisu padale bombe. Tada su se više bojali policijskih palica. I doista sam upoznao tako raznolike priče, neke od njih vrlo inspirativne unatoč neobičnim okolnostima. Kakva jaka volja za životom da bi čovjek prevladao tolike visoke prepreke.
- Jeste li s nekima od njih ostali u kontaktu?
- Ako je moguće, razmijenim kontakte s njima. S nekima sam dugo ostao u kontaktu. Recimo, sa sirijskom izbjeglicom Al Ghanem i njezino dvoje djece s kojima sam 2015. potajno prošao kroz polja od Srbije do Mađarske. Al Ghanem je sada sigurna u Njemačkoj. Ili s Ukrajincem Vladyslavom, kojega je ratni vihor krajem veljače ove godine zatekao na studiju u Lavovu na zapadu Ukrajine, a prvih dana rata vlakom smo se vraćali u Kijev, gdje se pridružio obrani.
- Koliko puta ste se našli u životnoj opasnosti? Što vam je bilo najgore iskustvo?
- U Ukrajini su najopasnije rakete koje dolaze iz zraka. Bio sam u Irpinu, predgrađu Kijeva, koje je u prvim danima rata, zajedno s Bučom, bilo prva linija bojišnice. Tu su mi bombe odjednom počele padati sve bliže i bliže. Nije to linija bojišnice gdje se zna s koje strane puca oružje. Ali često sam se više bojao biti sudionik u prometu u tim okruženjima, jer su vozači divljali i tako izbjegavali pucnjeve.
Sličnosti među ljudima
- Što vi kao osoba koja je to doživjela iz prve ruke mislite, zašto se i dalje događaju takve stvari kao što su ratovi i destrukcija? Što bi mi, svi zajedno, trebali učiniti da to prestane?
- Ključ je u međusobnom upoznavanju i razumijevanju, pa makar imali potpuno dijametralno suprotne poglede na ustroj društva. Mirno argumentiranje stavova i na kraju dobar kompromis. Bolje otići nego rješavati stvar nasiljem. Fotografija mi omogućuje, da upoznam ljude drugih kultura i mišljenja. To mi omogućuje, da odagnam sve strahove od toga, da su drugačiji. Tako vidim manje razlika, a više sličnosti među ljudima.
- Znam da niste geopolitički ili vojni analitičar, ali što mislite koliko će to što se događa u Ukrajini trajati?
- Samo jedan čovjek u Moskvi možda zna odgovor na ovo pitanje. U prvim danima rata, među onima koje sam upoznao u Ukrajini, još uvijek se puno nagađalo kako će i do kada rat trajati. Početak je bio sve dalji, odgovora je bilo sve manje. Na kraju to nitko nije ni dovodio u pitanje.
- Jako me iznenadilo da na nekim vašim fotografijama, primjerice na onima na kojima su izbjeglice iz Sirije, a koje se mogu naći na vašoj web stranici, vidim nasmijane ljude. Kako to objašnjavate? Što im, nakon svega, drži osmijeh na licima?
- To je potpuno razumljivo. Jer oni su već na sigurnoj strani. Je li to obala otoka Lesvos ili negdje drugdje na Balkanu, gdje bombe više ne padaju. Možda je razlog tome što iza fotoaparata nije stajao mračni čovjek s puškom na ramenu, kojom prijeti.
- Jeste li, u svoj toj destrukciji, doživjeli i nešto lijepo, nešto što vam je vratilo i još uvijek vam vraća vjeru u ljude?
- Možda se mogu povezati s vašim prethodnim pitanjem. Sva ta volja za životom dovoljna mi je da vjerujem da velika većina stanovništva ovoga svijeta želi živjeti mirno i time ne nauditi drugima. Kada shvatite da su vaši svakodnevni problemi minorni u usporedbi s problemima pojedinaca koje susrećete na svom poslu, tada lakše možete zaspati i sanjati na kraju dana.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
