Poznati istarski književnik, pjesnik, prozaist i putopisac Tomislav Milohanić iz Poreča uvijek će se sjećati 2. kolovoza prije 23 godine kada su mu usred noći u dva sata pokucali na vrata da mu uruče poziv za odlazak u Oluju. Rastao se od obitelji. Tada je imao troje djece (danas ih ima petero) kojima je rekao da mora u rat. Njegova supruga Evelina i djeca u dobi od 11, 9 i 5 godina, Diana, David i Mirjam, bili su prestrašeni. Prisjeća se da je grlio svoju obitelj, a bilo je i suza. Nekako je znao da se neće svi vratiti natrag, a tako je nažalost i bilo, jer je upravo u Oluji život izgubio njegov suborac Stipan Liović iz Funtane, koji je poginuo 12. kolovoza prilikom jednog od okršaja s pripadnicima vojske takozvane Republike Srpske na rijeci Uni.

Osjećaj ponosa

- Najprije smo krenuli na sabirno mjesto u Kosinožićima kod Nove Vasi, pa prema Trsatu odakle se nastavilo prema Lici. Mnoge sam prijatelje u Rijeci sreo iz svih krajeva Istre, gdje smo se zagrlili i dali si kuraja, uz molitve da nećemo morati ispaliti ni metka, da ne dođemo u situaciju da moramo uperiti pušku prema nekome. Vozili smo se Jadranskom magistralom u konvoju autobusa prema Jošanima i Ličkom Lešću. Putem su nam mahali ljudi uz cestu, uz turiste koji su nas također gledali. Osjećao sam tada snažan osjećaj ponosa, jer smo činili nešto što nam je obaveza i dužnost, prisjetio se Tomislav. Među njima, kao hrvatski branitelji, bili su i brojni Srbi iz Poreča. U dvadesetak dana, od 2. do 23. kolovoza koliko je Milohanić bio u Oluji, često su meci prolazili pored njih, pucalo se, padale su granate u njihovoj blizini. Radovali su se kada bi čuli da je neko mjesto oslobođeno.

      -Nakon 5. kolovoza krenuli smo naprijed prema Uni i tek tada je bilo najžešće. Ulogorili smo se blizu Une, bio sam zadužen za razmještaj straže. Sela i zaseoci bili su tad napušteni od mjesnih stanovnika. Bilo je uvijek napeto i dramatično, jer su projektili i bombe bili gotovo svakodnevnica, prisjećao se naš sugovornik.

       -Nisam ispalio ni metka, srećom, niti jednom, ali bio sam često blizu toga. Primjerice, kolega i ja bili smo smješteni u jednoj prikolici, drugi su bili po štalama, na sijenu i napuštenim kućama. Dogodila se jedna scena zbog moje brade koja je tada bila duža nego sad i smeđa, bez sijedih. Iako sam asocirao na nešto drugo, preuzeo sam rizik. Nisam se ni tada obrijao, jer je brada dio mog imidža. Kad sam raspoređivao stražu budio sam noću kolege vojnike da idu na službu. Jednog sam suborca budio džepnom svjetiljkom da ide na stražu. Ležao je i uz sebe je imao pušku. Bio je u polusnu. Kad je vidio bradu, nije me prepoznao, pa je pušku repetirao prema meni. Zazvao sam ga po imenu i on je zbunjeno došao k sebi i ispričao se. Bila je to podsvjesna reakcija, ali za mene je moglo biti kobno, priča Milohanić.

Radost povratka

Tri tjedna u Oluji bila su duga kao vječnost. Prema kraju vidjeli su, nastavio je on, ljudske žrtve i mnoge druge grozne prizore po ličkim selima. Stoka je lutala naokolo, a zatim bez vode i hrane i ugibala. Kada su im javili da idu doma, da je sve riješeno i gotovo, oduševljenje među braniteljima je bilo ogromno.

-A dočeci naših ljudi, najprije u Pazinu, a zatim i u Poreču, bili su veličanstveni. Bilo je zaista puno emocija i suza. Dočekali su nas brojni sugrađani; u toj masi čekala me supruga s djecom. To je nešto što se ne može zaboraviti, bili su to stvarno dani ponosa i slave. Velika radost što smo se vratili, ali i neizmjerna tuga zbog izgubljenog života Stipana Liovića, rekao je Milohanić. ( Piše Tanja KOCIJANČIĆ)