Nama su svih ovih godina govorili da je Kaštijun primjer kako centar za gospodarenje otpadom može dobro funkcionirati. Sada ispada da je Marišćina primjer, a to nije istina. Identičan je problem na oba odlagališta. Oba nisu funkcionalna. Glavni problem je koncept, koji je potpuno kriv. To su dokazala oba smetlišta, jer ovo su obična smetlišta. Oni ovdje obrađuju smeće da bi ga tu opet zatrpali, kaže Josip Katalinić iz udruge Krizni eko stožer Marišćina. On se godinama bori protiv koncepta zbrinjavanja otpada kakav egzistira u Centru za gospodarenje otpadom Marišćina iznad Rijeke, a potpuno isti koncept je i na Kaštijunu na jugu Istre. Za Katalinića su oba projekta potpuni promašaji.

Ono što je vrlo zanimljivo jest da glavnu riječ oko Marišćine imaju SDP-ovci, budući da su oni na vlasti u Primorsko-goranskoj županiji, Gradu Rijeci, ali i u Općini Viškovo, na čijem se području Centar nalazi. Članovi te iste stranke, pak, u Istri vode oprečnu politiku te potpuno isti koncept odlagališta kakav je na Kaštijunu svakodnevno oštro kritiziraju, do te mjere da netko može pomisliti da je istarski SDP neka posve druga stranka od primorsko-goranskog SDP-a. Kandidat SDP-a za istarskog župana Danijel Ferić na posljednjim je lokalnim izborima zazivao zatvaranje Kaštijuna, dok je njegov stranački šef u Istri Vili Bassanese istarski centar za gospodarenje otpadom proglasio jednim od najvećih promašaja IDS-ove politike. 

Dvostruka mjerila

"To je projekt s tehnologijom koja nije odgovor na današnje potrebe. Današnje sustavno gospodarenje otpadom došlo je do razine da ga treba odvojeno prikupljati i reciklirati. U konačnici, ono što ostane je otpad, a sve drugo je sirovina. Međutim, MBO tehnologija na temelju koje je Kaštijun izgrađen nije u skladu s novom strategijom prikupljanja otpada. Mi, recimo, biootpad uopće ne bismo smjeli odvoziti u Kaštijun, nego bi ostajao tamo gdje nastane: u Buzetu, Labinu, Umagu, Poreču, Rovinju, Pazinu i Puli", kaže Bassanese.

I nije umaški gradonačelnik i čelnik istarskog SDP-a uopće u krivu. Naprotiv, njegovo se mišljenje podudara s onim što traže i razne inicijative koje se protive tehnologiji kakva se koristi na Kaštijunu, ali i na Marišćini. No, problem je što prešućuje da njegova stranka, kako tvrde mještani oko primorsko-goranskog odlagališta, provodi istu politiku na Marišćini kao IDS na Kaštijunu. Drugim riječima, ako je Kaštijun jedan od najvećih promašaja IDS-ove politike, onda isto vrijedi i za SDP-ovu politiku na Marišćini.

Nedavno je Bassanese istaknuo da bi Nadzorni odbor Kaštijuna trebao biti depolitiziran, a istovremeno SDP, kako kaže Katalinić, diktira tko će sjediti u Nadzornom odboru Marišćine. Dvostruka su to mjerila koja opasno diskreditiraju istarski SDP u borbi za bolji Kaštijun. "Nadzorni odbor uvijek se postavlja političkim dekretom. Grad Rijeka, Općina Viškovo i Županija su postavljali ljude po političkoj liniji. A svugdje je na vlasti SDP. Marišćina je bila financijski najveći SDP-ov projekt dok su bili na vlasti na nacionalnoj razini, i nikada neće priznati da je to fijasko. Ali će očito kod vas u Puli reći da je fijasko, a problemi su identični", ističe Katalinić.

Identičan je i problem vlasništva. Naime, istarski SDP-ovci kritiziraju IDS da je namjerno odgađao u vlasništvo ŽCGO-a uključiti sve jedinice lokalne samouprave pa se sve svelo na Grad Pulu i Istarsku županiju. Međutim, ni na Marišćini, gdje kolo vodi SDP, nije ništa drugačije, kako nam pojašnjavaju tamošnji mještani. Naime, Marišćina je u vlasništvu Primorsko-goranske županije (49 posto), Grada Rijeke (42), Općine Viškovo (osam posto), uz još sitan udio riječke Čistoće. Druge jedinice lokalne samouprave nisu u vlasništvu. 

"Ovo je parfem"

"Zato stalno navodim kao bolji primjer riječku Marišćinu. Ona je puno naprednija od Kaštijuna. Povoljnija je cijenom i tehnološki je prihvatljivija. Mi imamo problem s načinom tretiranja otpada koji je u Marišćini i Kaštijunu različit. Kaštijun nema ni adekvatan stručni kadar", kaže Bassanese.

Zbunjeni takvim upornim istupima istarskih SDP-ovaca uputili smo se na Marišćinu da iz prve ruke doznamo je li primorsko-goranski centar za gospodarenje otpadom zaista drugačiji od brata mu Kaštijuna. Sa županijskim vijećnikom, članom Mosta i aktivistom Josipom Katalinićem, koji je po struci informatičar, ali je, kako kaže, silom prilika, postao ekolog i aktivan u politici, te mještankom obližnjeg naselja Marčelji Marinom Gulin našli smo se pred ulazom na Marišćinu. Ono što smo i sami odmah mogli zaključiti jest da u blizini Centra opako smrdi, toliko da u nekoliko navrata nismo mogli ni razgovarati.

"Ovo je parfem u odnosu na ono što mi osjećamo svaki dan. Sad puše bura pa nosi smrad", govori Marina Gulin. Ona se u Marčelje doselila prije 15 godina, Katalinić prije desetak. I jednog i drugog je privukla klima u brdima iznad Rijeke. Sparne ljetne noći uz more zamijenili su friškima na kopnu. No, taj lijepi brdski zrak ubrzo im je prisjeo. Danas su već navikli da svoje kuće ne prozračuju, da noću spavaju sa zatvorenim prozorima, da su stalno pod klima uređajima. Jer smrad je nesnosan. Toliko se uvuče u nosnice da smo ga sa sobom nosili natrag gotovo do Pule. Kažu nam da taj smrad traje godinama, od 2012., a iste godine počela je i njihova borba za pravo na život bez smrada. Neugodni mirisi se, pojašnjavaju nam, šire do Viškova. Gulin tvrdi da zna biti trenutaka kada smrad i kroz PVC stolariju ulazi u kuće. Što je najapsurdnije, smatra ona, kvaliteta zraka na ovom području nedavno je vraćena u prvu kategoriju.

"Toliko smo vremena proveli zatvoreni u kućama zbog smrada da smo svi postali stručnjaci u gospodarenju otpadom", kaže Katalinić, koji je četiri godine bio predsjednik udruge Krizni eko stožer Marišćina, a sada je član Upravnog odbora. Grozno zvuči ta njegova izjava, pogotovo kad uz nju pročitamo nedavno očitovanje već petog direktora Marišćine Luke Travena u kojem ističe da smeće smrdi po samoj logici stvari. Naravno da mještane boli kad im netko tako sarkastično odgovara na vrlo jednostavno pitanje o smradu. Zato više nisu samo aktivisti. Dosta njih je upravo zbog Marišćine odlučilo ući u politiku. Katalinić je, kao što smo naveli, u Mostu, dok je Gulin članica Kvarnerske inicijative. Pripadaju različitim političkim opcijama, ali to ne znači da im stav nije jedinstven - Marišćina je nefunkcionalni centar za gospodarenje otpadom, i točka. Kao što uostalom mnogi govore i za Kaštijun. 

Protuzakonit koncept

Njihovi argumenti protiv Marišćine u mnogočemu se podudaraju s onima protiv Kaštijuna.

- Ideja je bila da će 30 posto od otpada koji ovdje završi odlaziti na spaljivanje. Ali to je neprovedivo, jer je preskupo, a i ovaj obrađeni otpad je nekvalitetan. Kaštijun i Marišćina moraju na kraju plaćati drugima da spaljuju taj otpad. Kad su radili cost-benefit analizu za jedno i drugo odlagalište, izračunali su da će cijena biti nula, da će čak i zarađivati na plasmanu otpada. Marišćina je uspjela otprilike četiri posto od ukupno proizvedenog RDF-a plasirati u cementaru Koromačno, no oni su vrlo brzo rekli: Dosta, ovo ne valja. Jer to nisu čiste sirovine za spaljivanje. Da se razumijemo, koncept spaljivanja je potpuno kriv, kaže Katalinić.

"Prethodni direktor nam je rekao da zbog našeg stalnog njurganja ne može nigdje prodati RDF. To su smijurije", domeće Gulin.

Gledamo u gomilu smeća prekrivenog folijom. To je i glavna razlika između Marišćine i Kaštijuna. Na Kaštijunu, naime, baliraju obrađeni otpad, dok ga ovdje samo odlažu na hrpu. Katalinić i Gulin nam pojašnjavaju da je na početku tu bila rupa duboka 12 metara, a sada je nastalo brdo koje se izdiže najmanje još toliko u visinu. I stalno raste.

- Rješenje je vrlo jednostavno i po zakonu obavezno, a to je odvojiti biootpad. Jer nama smrdi biootpad. On kad je izmiješan s ostalim otpadom stvara neugodne plinove. Mi samo tražimo da se poštuje zakon. Ovdje da dolaze samo papir, plastika, staklo ne bi bio nikakav problem. Pa kome bi takvo što smetalo? Ali biootpad je problem. Riješi biootpad i riješio si sve. To je ključ, ističe Katalinić.

Kaštijun i Marišćina su, kaže, napravljeni na konceptu koji je protuzakonit. Naime, zakonski nije dozvoljeno, a što se na ova dva odlagališta događa, da biorazgradivi otpad dolazi izmiješan s komunalnim.

- Kao predstavnici udruge Krizni eko stožer Marišćina u prosincu 2019. išli smo, zajedeno s građanskom inicijativom s juga Istre "Čist zrak duga ljubav", kod ministra Tomislava Ćorića i praktički ga natjerali da pošalje dopis svim jedinicama lokalne samouprave i svim komunalnim društvima u kojem jasno navodi da se biootpad ne smije prikupljati izmiješan s ostalim otpadom, te da ga se mora odvoziti ili na kompostiranje ili na anaerobnu digestiju. A u ovom slučaju cijela Istra i Primorsko-goranska županija ne odvajaju biootpad, barem ne većina općina i gradova, jer bez njega ova dva centra ne bi ni mogla opstati. Oni bez biootpada ne bi mogli funkcionirati. Naime, taj se kemijski proces sušenja, koji obavljaju na Kaštijunu i Marišćini, ne može odviti bez biootpada. Uostalom, ako nemate biootpada, nemate što ni sušiti. Zar ćete sušiti plastiku i papir? Međutim, resorno ministarstvo nikada nije pokrenulo postupak kažnjavanja onih koji se ne pridržavaju zakona, govori Katalinić.

Ono što donekle razlikuje građansku borbu protiv centara na Marišćini i Katijunu jest to što na širem pulskom području dominira priča o promašenoj lokaciji istarskog centra za gospodarenje otpadom, o potrebi njegovog premještanja, dok se u okolici Rijeke uglavnom ne bave tom temom.

Povezane vijesti

• Počelo testiranje opreme, otpad stiže krajem studenog
• Darko Višnjić na čelu tvrtke Kaštijun
• Kaštijun počinje s radom krajem siječnja