U ofenzivi na Istru (šire područje) sudjelovalo je, navode povijesni izvori, čak 50.000 njemačkih vojnika s više od 150 tenkova * U gušenju općenarodnog ustanka, koji je buknuo vulkanskom snagom nakon kapitulacije fašističke Italije, u samo nekoliko dana izvršeni su najveći nacistički masakri: ubijani su i majke i djeca, zapaljena sela, potekli potoci krvi

Nakon kapitulacije fašističke Italije 8. rujna 1943., u Istri je izbio općenarodni ustanak - ljudi željni slobode i pravde oslobodili su gotovo cijeli Poluotok. Bila je to prava vulkanska erupcija oduševljenja. Vjerovali su Istrani da je konačno ostvaren njihov vjekovni san, da rata više neće biti, da će prestati prolijevanje krvi, fašističko nasilje nad hrvatskim jezikom i socijalnom pravdom, slobodom. No, Hitler tako nije planirao. On je odlučio i tko će biti na čelu zloglasnih vojnih jedinica koje će se obrušiti na Istru ognjem i mačem, ostaviti iz sebe rijeke krvi i zgarišta.

Alfred Jodl, načelnik Operativnog štaba Wermachta, poručio je feldmaršalu Erwinu Rommelu, zapovjedniku Grupe armija B sa sjedištem u talijanskom gradu Belluno, da je Führer još jednom naredio da se komunistički pokret u Istri uguši bezobzirnom grubošću i pobunjenici istrijebe. Hitler je zapovjedio: "Potamanite gamad u Istri!" Rommel je poslušao Hitlera, kao i mnogo puta dotad.

Bezobzirna sila

"U silnom i brutalnom naletu od 2. do 11. listopada 1943. mladu i neiskusnu istarsku narodnooslobodilačku vojsku razbile su postrojbe Wehrmachta i II. SS oklopnog korpusa pod vrhovnim zapovjedništvom feldmaršala Erwina Rommela. On je 22. rujna dobio osobnu Hitlerovu naredbu da slavensko-komunistički ustanak treba uništiti bezobzirnom silom i da sve one koji se budu suprotstavili, bili oni Slaveni ili Talijani, treba pobiti", zapisao je Tone Ferenc 1967. ("Kapitulacija Italije in narodnooslobodilačka borba v Sloveniji", Založba Obzorje, Maribor).

Nijemci su u rujnu 1943. strahovali od angloameričkog iskrcavanja u Istri, kao što se dogodilo u južnoj Italiji, što je dovelo do pada Mussolinija i kapitulacije Kraljevine Italije, fašističke tvorevine. U Sovjetskom Savezu trpjeli su teške poraze, povlačili se, a sada su bile ugrožene vojne komunikacije između njemačkih snaga u Italiji i grupe njihovih armija u okupiranoj Jugoslaviji.

Rommelova ofanziva počela je 2. listopada, a već idućeg dana nacisti su ušli u Buzet. Nakon avionskog bombardiranja, Operativni štab za Istru napustio je Pazin, a 4. listopada i Lupoglav, čime je prestalo njegovo rukovođenje ustaničkim postrojbama u Istri. Manji broj boraca uspio se prebaciti u Sloveniju i Gorski kotar, dok je većina spas pred nezaustavljivim nadiranjem Nijemaca potražila kod svojih kuća. Istrani su se skrivali, skupljali snage, pripremali se za početak novog ustanka. I on se dogodio. Uspješno.

Rommel je raspolagao jedinicama koje su, smatra se, po ljudstvu, tehnici i kadru bile među najboljim njemačkim divizijama. U ofenzivi na Istru (šire područje) sudjelovalo je, navode povijesni izvori, čak 50.000 njemačkih vojnika s više od 150 tenkova. Bili su opremljeni i drugim teškim naoružanjem. Njemačka Vrhovna komanda naredila je feldmaršalu Erwinu Rommelu, zapovjedniku grupe Armija B, da slomi ustanak i eliminira snage NOV i POJ u Slovenskom primorju, Istri, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i istočnoj Sloveniji te osigura jadransku obalu na tom području. Generalpukovnik Paul Hausser je za tu ofenzivu okupio više od 50.000 vojnika. Suprotstaviti im se moglo samo 15.000 slabo naoružanih partizana, uglavnom bez nekog vojničkog (ratnog) iskustva. Njihova najteža ratna tehnika bilo je nekoliko zaplijenjenih talijanskih autoblindi i protutenkovskih topova. Hrabrost partizana nije bila dovoljna.

Barbarska djela

Njemačka operacija bila je podijeljena u tri faze. Druga se odnosila na Istru kako bi se spriječilo povlačenje partizanskih snaga u Gorski kotar i Hrvatsko primorje. Taj je zadatak dobilo 30.000 njemačkih vojnika uz pomoć 106 tenkova, 295 oklopnih transportera i drugog naoružanja. U tome su uglavnom i uspjeli. Odlazak istarskih dobrovoljaca preko Ćićarije i Učke, koji je planirao partizanski stožer za Istru, u tim okolnostima nije uspio – Nijemci su to ostvarili u dva dana, čime ja završila ta druga faza.

Treća faza njemačke ofenzive protekla je u znaku masovnog ubijanja stanovništva i uništavanju njihove imovine. To čišćenje Poluotoka i Hrvatskog primorja, kao i prodor kroz Gorski kotar trebalo je Nijemcima omogućiti spajanje s njihovom Grupom armija F u Ogulinu. Pripreme za nju počele su 6. listopada, a čišćenje je započelo dan kasnije.

"Teutonci su prošli Istrom ognjem i mačem (ferro ignique), slijepo primjenjujući Hitlerovo naređenje i ostavljajući iza sebe plač i mržnju naroda, koji nije bio naviknut na slična barbarska djela. Postrojbe 71. pješadijske divizije pod zapovjedništvom generalpukovnika Paula Haussera, osobnog prijatelja Adolfa Hitlera, pobile su u Istri mnoge nedužne civile. Oko 50.000 elitnih njemačkih vojnika, odlično vojno obučenih i opremljenih silnom ratnom tehnikom, pregazilo je Istru ubijajući ljude, žene, starce, djecu i paleći kuće. Negdje su ljude tjerali da si iskopaju grobove, a potom ih ubijali.(H. Buršić, "Borba naroda Istre za svoje oslobođenje i sjedinjenje s maticom zemljom", Pomorski zbornik, 1978.).

Prva istarska žrtva u Rommelovoj ofenzivi bila je hrabra skojevka Marija Maretić, koja je ubijena kod Materije, zapisao je H. Buršić. Svećenik Šime Milanović iz Sluma, član Seoskog NOO-a, bio je u sjevernoj Istri prva žrtva njemačko krvavog pohoda. U spomen na tog narodnog svećenika Zvane Črnja je u Hrvatskom listu broj 71 od 25. ožujka 1945. napisao članak u kojem navodi riječi Milanovića izrečene u kući narodnjaka Mate Peteha u Žminju, gdje je sastanku prisustvovalo još nekoliko istaknutih pokretača NOB-a. Črnja navodi da su prisutni pristali na suradnju i odobrili politiku KPH, te da je Milanović rekao: "Ja sam tu na vašem raspolaganju. Ja ću sve dati i sve ću učiniti što bude u mojim snagama. Mi istarski narodni svećenici potpuno odobravamo politiku KPJ za borbu protiv neprijatelja, Rusiju mi gledamo kao na svoju majku. Pod njihovim vodstvom dan će sigurno nadvladati noć". Črnja nastavlja: "Osjetio sam da pop Šime Milanović govori od srca, da izražava misli koje su ispunjavale sav njegov dosadašnji rad. Iza svake mise on je sa oltara izgovarao fašistima nepoznate riječi: 'Bogdaj zmago' (Bogdaj pobjedu)…"

Leševi na ulicama

Nijemci su u Pazin ušli poslijepodne 4. listopada, nakon što je nemilosrdno granatiran i bombardiran. Na pazinskom groblju strijeljano je 14 osoba koje su surađivale sa Slavenima, tj. Hrvatima (podatak Gaetana La Perne), a međa njima bio je i Mate Ban i njegova kćerka Olga. Narodnim herojem proglašena je 1973. godine. Njezina majka i brat poslani su u logor Dachau.

SS-ovci su na svom putu kroz Pazin ubijali sve na koje su naišli. Na Štranjgi su rafalima pokosili oca, kći i sina, iako su iz kuće izašli s bijelom zastavom. Na vratima franjevačkog samostana strijeljali su nedužnog fratra Emanuela Ongara. Zapaljeno je selo Foškići. Izdvojili su sve muškarce od 16 do 60 godina. Ljiljana Ukušić Gatara ispričala je potresnu priču: ubijen je njen otac Franjo Ukušić (35 godina), bratić Oskar (16) i susjed Niclesa (16). One koje nisu strijeljali poslali su u logore odakle se mnogi nisu vratili. Gotovo iste činjenice potvrdio je i dr. Ivan Matijašić, vrsni kirurg koji je zarobljen kao partizanski liječnik u Gologorici. Nacisti su ga otpremili u logor Dachau (na tamošnjoj spomen-izložbi nalazi se i njegova logoraška slika). Ubijene su nacisti ostavili tri dana na ulicama Pazina. Ljudi koji su bili zatvoreni u Kaštelu morali su skupljati leševe i bacati ih u rupe nastale njemačkim bombardiranjem Pazina i zatrpati ih materijalom razrušenih zgrada. "Budući da je smrad leševa bio nesnosan, zarobljenici su ih morali iskopati i odnijeti na groblje. Esesovci su nosili plinske maske, a hrabrije žene su, tražeći svoje najmilije, pokrile lica rupcima natopljenim mirisom", zapisao je Buršić.

Nebrojeno je užasnih zločina koje su nacisti počinili u Istri. Buršić navodi neke od njih. U Račjoj Vasi njemački su vojnici ubili sedam djevojaka, među njima i malu Milku od 11 godina, zatim starog Peru Crnca od 75 godina. Krali su sve do čega su došli i sa sobom su odveli neke starije ljude i omladince.

U Brgudcu su strijeljali 37 rodoljuba, u Novoj Vasi 18 pred njihovim kućama i pred crkvom Svetog Mihovila, u Novigradu 12. Kod naselja Vidali na cesti Novigrad - Buje strijeljano je pet partizana: Romeo i Pietro Favretta, Ezio Pocecca, Bruno Jakus i Antonio Radoničić.

Za Istrane zločinac

Žminjština je jedno od najviše nastradalih područja u Istri. U Kresinima su nacisti izvršili najveći masakr. Selo je zapaljeno 7. listopada, tog je dana stradalo 57 mještana. Na njivi je ubijen 93-godišnji barba Tone. O žrtvama i danas govori spomen-kosturnica te spomenik na ulazu u mjesto. U Drugom svjetskom ratu poginula su 324 borca s područja Žminjštine, a još ih je 106 poginulo kao žrtve fašističkog terora, 27 u logorima i 11 u zatvorima.

U Zabrežanima i okolnim selima Drndići, Zgrabljići, Pariži, , Kašćergani, Šajini, Gajmovići, Foškići, Trošti, Mečari Nijemci su strijeljali 64 mještana i osoba zatečenih na tom području. Pokopani su u Zabrežanima u zajedničkoj grobnici. U Ceru na Žminjštini Nijemci su 5. listopada ubili 10 ljudi, u selu Grizioli dan kasnije 28 ljudi i zapalili 17 kuća.

U selu Kresini 7. listopada strijeljali su 57 nenaoružanih rodoljuba, a među njima su bili i djeca, žene i starci. U jednu kuću zatvorili su tri majke i petero djece i kroz prozor ubacili bombu. Izgorjeli su u kući, osim nekoliko dječaka koji su uspjeli ranjeni pobjeći. Desetogodišnjem Josipu Kresini, koji je gonio ovce iz staje, polomili su ruke i noge, a potom su ga zapalili u sijenu. Jedan Nijemac ustrijelio je pred kućom devetogodišnju Mariju Kresina koja je držala na rukama jednogodišnjeg brata. S dva metka ugasili su život djece, a zatim su ubili i njihovu majku. Najmlađa žrtva bila je šestomjesečna Anđelina Kresina, a najstarija devedesetjednogodišnji Ivan Rovis. Nakon počinjenog zločina nacifašisti su spasili selo.

Njemačka vrhovna komanda objavila je da su pri čišćenju Istre neprijateljske bande imale 4.000 mrtvih, 6.500 zarobljenih… Za vrijeme te ofenzive poginulo je više od 2.000 boraca i isto toliko civila, u logore je odvedeno više od 400 osoba, zapaljeno je i razrušeno nekoliko stotina stambenih i gospodarskih zgrada, napominje prof. Herman Buršić u svom kapitalnom djelu "Od ropstva do slobode ISTRA 1918-1945." tiskanom 2011. Rommel je za Istrane zločinac, ne može biti "slavan", kako se taj pridjev veže uz njegovo ime u nekim tekstovima na internetu.

Krvavi put do slobode stanovnici Poluotoka tijekom rata platili su s oko 17.000 života.

-----------------------------

Rommel i Hausser osobni prijatelji Hitlera

Feldmaršala Erwina Rommela Istra i ostali krajevi gdje su djelovale njegove trupe pamte po najvećim zvjerstvima u njihovoj povijesti koja su počinjena u samo nekoliko dana, ali to nažalost nije svima poznato već se ponegdje spominje da je on bio "najslavniji njemački vojni zapovjednik u Drugom svjetskom ratu". U ovim krajevima sigurno ga neće slaviti, iako drugdje, u Njemačkoj, njegovo ime nosi barem jedna ulica, vojarna, čak i razarač klase Lutjens, o čemu smo se i sami osvjedočili na jednoj izložbi u Beču. Naime, on nije svrstan u ratne zločince, niti mu je zabranjeno ime. I ako je bio veliki, dugogodišnji Führerov miljenik, morao je izvršiti samoubojstvo ispivši pilule s cijanidom kada je otkriveno da je sudjelovao u uroti protiv Hitlera koja je završila atentatom 20. srpnja 1944. Hitler mu je dao i drugu mogućnost: suđenje za veleizdaju. Rommel je bio za uklanjanje Führera s vlasti, ali ne atentatom.

Vojni uspjesi u sjevernoj Africi protiv Britanaca donijeli su mu naziv "Pustinjska lisica". No, nacistička Njemačka slavila ga je i prije kada je njegova 7. oklopna divizija zarobila oko 90.000 savezničkih vojnika, slavila je njegove podvige tijekom osvajanja Francuske koja je kapitulirala 21. lipnja 1944. Rommel se vojno isticao i u Prvom svjetskom ratu na zapadnom frontu i u Rumunjskoj, poslan je i kao pomoć Austro-Ugarskoj vojsci protiv Italije na planine oko gornjeg toka rijeke Soče, gdje su njegovi vojnici osvojili Mataiur, Kolovrat i brežuljak 1114. Njemački car Vilim II dao mu je najveće njemačko odlikovanje za pojedinačna herojska djela.

Između dva rata bio je i instruktor škole za pješaštvo u Dresdenu. Prvi se put susreo s Hitlerom 1934., brinuo se za njegovu sigurnost, on ga je osobno pohvalio za odlično organiziranje oružane pratnje. Hitler ga je sve češće pozivao radi osiguranja njegovih putovanja vlakom, bio mu je vjeran, promaknut je u general-bojnika. Godine 1940. dodijeljena mu je jedna oklopna divizija, kasnije nazvana "Divizija duhova" koja će ga dovesti "do svjetske slave", čitamo u Wikipediji.

General pukovnik Paul Hausser bio je osobni prijatelj Adolfa Hitlera. Sudjelovao je u osvajanju Poljske 1939. Vodio je 2. Waffen SS diviziju "Das Reich" kroz rat u Francuskoj 1940. i u ranom razdoblju Operacije Barbarossa, napadu na Sovjetski Savez 22. lipnja 1942. Za svoje osvajačke podvige u Rusiji odlikovan je Viteškim križem željeznog križa 1941. i Hrastovim lišćem 1943. (kasnije je dobio i mačeve na taj križ). Zapovijedao je SS-Panzer korpusom. U čuvenoj tenkovskoj bitki kod Kurska u Rusiji, gdje su Nijemci doživjeli jedan od svojih najtežih poraza, vodio je Leibstandarte Adolf Hitler diviziju, Das Reich diviziju i Totenkopf diviziju. Bio je zapovjednik korpusa na početku savezničke invazije na Normandiju u lipnju 1944., potom zapovjednik 7. armije. U Oberstgruppenfuhrera (generalpukovnika) Waffen SS-a promaknut je u ljeto 1944., a do pred kraj rata zapovijedao je Vojnom grupom G. Na Nirnberškom procesu energično je branio vojnu ulogu SS-a i snažno poricao da je Waffen SS bio upleten u ratne zločine, prenosimo s Wikipedije. U travnju 1945., nekoliko dana prije završetka rata, predao se saveznicima. Više godina proveo je u zatvoru, ali mu nije suđeno za ratne zločine. Umro je u Ludwigshavenu 1972.

--------------------

Izložba "Palež u sjećanjima" protiv zaborava

Dio nacističkih zločina koji su počinjeni na širem području Istre dokumentiran je putujućom izložbom fotografija "Palež u sjećanjima" koja je stigla i u hrvatsku Istru. Ona je dio projekta koji provodi Univerza na Primorskem. "Povezujemo stradanja hrvatske, slovenske i talijanske Istre, željeli smo podsjetiti na potresan dio naše prošlosti. O tome svjedoče fotografije, ali i video materijal koji donosi svjedočanstva preživjelih", kaže jedan od organizatora Igor Jovanović iz Istarskog povijesnog društva. "Namjera je projekta da se poveća saznanje, pogotovo mlađih naraštaja, o tome što se zbivalo u ovom krajevima. Širenje tolerancije koje se temelji na poznavanju vlastite povijesti treba biti naš cilj", ističe Igor Šaponja, profesor povijesti.

Povezane vijesti

• "Istra, lav i orao" u potpuno inovativnom postavu
• U potrazi za nostalgičnom Istrom
• Svakog četvrtka predavanja u Svetim srcima