LA MERDE PARFAITE Pročitali smo za Vas: Prva knjiga Ivana Jakovčića savršeno je beskorisna publikacija

Milivoj MIJOŠEK

Tako je mogao izgledati taj dan kada se bivši istarski župan, bivši ministar, bivši europarlamentarac pojavio 17. kolovoza 2015. u Sainte-Alvereu. Po čemu je ustvari bitan taj događaj? Ni po čemu posebno, osim što njime Jakovčić započinje publikaciju o svom europarlamentarnom mandatu. Ta je priča zapravo jedini šugo u publikaciji. Siromašan šugeto bez ikakvih začina, ali samo za to se možeš uloviti. I možda za još poneki detaljčić. Sve ostalo je naprosto traćenje vremena

"Parfait!", uskliknuo je gradonačelnik Sainte-Alverea na kraju govora europarlamentarca koji je zalutao u taj gradić na jugozapadu Francuske. Dobro, nije baš zalutao. Zapravo je došao, kako kaže, razmijeniti iskustva o tartufima. To znači najesti se, popiti koju čašicu vina i zaputiti se prema Strasbourgu ili Bruxellesu gdje ga čekaju europske obaveze. Podne je. Polovica kolovoza. Godina 2015. Nije neka vrućina, ali grije. Okupili se stanovnici gradića na jugozapadu Francuske. Vole oni svoje žandare. S njima se osjećaju sigurnije. Zato se protive namjeri francuskih vlasti da im zatvore žandarmerijsku stanicu. Na malenom su trgu. U blizini je velika trgovina tartufa, valjda zadrugarska. Jer ovo je kraj poznat po tartufima. I pojavljuje se on. Podsjetio bi ih možda na Renea Artoisa da su gledali "'Allo, 'Allo", ali ne prate oni serije u kojima Britanci glume Francuze.

Taj njima nepoznat čovjek staje za pozornicu i nešto govori. Svi se zbunjeno pogledavaju. Ubrzo se proširio glas da je to europarlamentarac. Iz Hrvatske. I da voli tartufe. Valja mu, ako ni zbog čega drugoga, zbog toga zapljeskati. A i govori u njihovu korist. Barem tako zvuči. Jer nitko ne razumije te visoke političke govorancije. Ne razumiju oni da pred njima stoji čovjek koji je dosegnuo zenit svoje političke karijere. U Europi ga znaju pod imenom Ivan Jakovčić.

Kajinovi tomovi

Kako to u gomili obično biva, uvijek se pojavi i neki glas koji nešto dobacuje. Tako i tu, na tom trgiću, jedan je glas prethodio uskliku gradonačelnika. Netom prije nego što je ovaj rekao: "Parfaite!", iz gomile se začulo: "La merde". I svi su zapljeskali.

Tako otprilike zamišljam u svojoj šporkoj mašti kako je mogao izgledati taj dan kada se bivši istarski župan, bivši ministar, bivši

europarlamentarac pojavio 17. kolovoza 2015. u Sainte-Alvereu. Po čemu je ustvari bitan taj događaj? Ni po čemu posebno, osim što njime Jakovčić započinje publikaciju o svom europarlamentarnom mandatu. Ta je priča zapravo jedini šugo u publikaciji. Siromašan šugeto bez ikakvih začina, ali samo za to se možeš uloviti. I možda za još poneki detaljčić. Sve ostalo je naprosto traćenje vremena. Bolje uzeti kakav ljubić u kojem već s prvom rečenicom znaš što će biti na kraju, nego se mučiti čitati što je sve Jakovčić izrekao u Strasbourgu i Bruxellesu. Jer ti transkripti su jedini sadržaj u onome što on naziva knjigom, a zapravo su nabacani nastupi iz Europarlamenta. Da se njegov nekada vjerni sudrug i suborac Damir Kajin kojim slučajem dosjetio istu stvar učiniti sa svojim saborskim mandatima, danas bismo pred sobom imali tomove njegovih govorancija. Srećom pa mu takvo što nije palo na pamet. Ali Jakovčiću jest.

Zamišljam kako se to sve moglo odigravati, kako mu je uopće palo na um objaviti takvo što na više od 250 stranica (s puno fotografija i izrezaka iz novina). On i njegov tim sjede za stolom u njegovom briselskom ili pulskom uredu. Zadatak je osmisliti nešto za kraj Jakovčićevog mandata, nešto po čemu će ostati upamćen. Greb, greb, čuje se kako netko noktima čeprka po tjemenu.

- Znate li vi da sam ja svojedobno bio glavni urednik dvaju listova, Ivan prekida tišinu.

Njegov tim gleda u razbacane papire na stolu. Nitko mu ne želi reći da je to ispričao bezbroj puta.

- "Mali Istranin" i "Bankrot", tako su se zvali, nastavlja.

Autobiografska kamilica

U timu već znaju nastavak priče. Oba su lista bila zabranjena valjda prije nego što su uopće došla do tiskare. Možda je netko u timu i poželio upitati zbog čega te tiskovine nisu izašle, ali je zatomio tu svoju znatiželju. Uostalom, o tom je svojem "novinarskom" iskustvu govorio i u Europarlamentu (bez ispravaka prenosim iz publikacije, op. a.): "? jer sam nekada za vrijeme studija bio glavni i odgovorni

urednik jednog časopisa koji se zvao Bankrot. Časopis koji je izašao samo u nultom broju jer je poslije toga odmah bio zabranjen, jer za vrijeme komunizma se nije moglo govoriti o bankrotu. Nije se moglo govoriti ni u tadašnjoj Jugoslaviji koja je bila barem malo otvorenija od drugih istočnih država. Međutim, danas možemo govoriti o bankrotu?"

- Knjiga, usklikne netko iz tima.

Svi su se stresli. Papiri su zaigrali po stolu. Ivan ponovi: "Knjiga", ali s upitnikom na kraju.

- Da objavimo knjigu o Vašem mandatu, predloži timski čovjek.

Ivan se uzvrpolji.

- O čemu?, upita

- Pa o mandatu, uzvrati timski čovjek.

- Da, ali o čemu?, ponavlja Ivan pitanje.

- O Vama u Bruxellesu i Strasbourgu.

- Razumijem, ali o čemu konkretno? Ne možemo samo?, zastaje.

Zagledava se u papire koji su se primirili. Opet netko rovari po tjemenu, sada ga već iritira taj gotovo nečujan zvuk. Najednom shvaća o kakvoj je dobroj ideji zapravo riječ. Oduvijek je htio objaviti knjigu. Doduše, nije znao o čemu, ali bogato mu iskustvo govori da nije bitan sadržaj, već forma.

Naravno, ovo je čista fikcija.

Vjerojatno se cijela stvar odvijala bitno drugačije. No, konačan proizvod je tu. Publikacija kojom je Jakovčić htio obilježiti svoj mandat u Europi. Ideja o publikaciji i ne bi bila loša da je napisana kao osobni dojam, doživljaj te institucije koja običnom građaninu izgleda kao birokratska zgrada iz, recimo, distopijskog filma "Brazil" Terryja Gilliama. Svakako bi bilo zanimljivo doznati kakvi se i s kim vode razgovori nakon sjednica, gdje se sastaju europarlamentarci, idu li na ekskluzivne večere s raznim lobistima, bankarima, direktorima

multinacionalnih kompanija, na koji način zastupaju svoje građane, s kakvim im se problemima oni javljaju? Ništa od toga se iz Jakovčićeve publikacije ne može doznati. Ona je samo skup njegovih aktivnosti u Europarlamentu.

Zato najava da bi u budućnosti mogli pročitati Jakovčićevu autobiografiju iz ove perspektive izgleda prilično nezanimljivo. Jer teško je očekivati da će u toj autobiografiji opisati svoju avanturu s Ginetom i Ivicom Todorićem, zatim odnos s Dankom Končarom, da će otvoreno govoriti o svojim političkim potezima, o unutarstranačkim sukobima s neistomišljenicima? Sve mi se čini da će ta autobiografija, ako uopće ikada bude objavljena, biti kamilica u kojoj će Jakovčić objašnjavati svoje vizije od 90-ih naovamo, pričati o golfu, Brijuni rivijeri, ružama, bezalkoholnim i alkoholnim napicima, češnjaku i ostalim hobijima.

Političarska furka

Kako to obično biva s našim političarima, netransparentnost je njihova furka. Tako u Jakovčićevoj prvoj, hm, knjizi nigdje nije navedeno tko ju je financirao, tko uredio, lektorirao (očito nije nitko)? Političari bi u ovakvim slučajevima trebali navoditi i sve troškove, do zadnje lipe. Međutim, na kraju publikacije, u kojoj autor kao da se sprda sam sa sobom naslovivši je "Savršeno", stoji tek podatak o 500 tiskanih primjeraka i godina izdanja. Nema tu ni CIP-a, ni ISBN broja, zbog čega sve skupa djeluje neozbiljno i pretenciozno.

U publikaciji, doduše, možemo doznati da se Jakovčić u Europarlamentu htio pokazati kao poznavatelj situacije u Jemenu, Siriji, Libiji. Recimo, o stanju u Libiji je u EU parlamentu rekao (prenosim doslovno kako piše u publikaciji, op. a.): "Kada sam prvi put govorio o Libiji u ovom Parlamentu, rekao sam da znamo što nećemo. Nismo htjeli diktatorskog Gadafija. Znamo što hoćemo: hoćemo demokratsku Libiju, ali ne znamo kako to hoćemo. Znamo li sada što zaista hoćemo i pogotovo znamo li kako ćemo to postići?"

Na sjednicama se, doznajemo iz "Parfaita", zalagao za ekologiju (da bi potom objavio beskorisnu publikaciju za koju je valjalo posjeći pokoje stabalce), uključivao se u rasprave o namještanjima sportskih natjecanja, zalagao se za spas europske brodogradnje, pohvalio se da je bio jedan od aktivnijih europarlamentaraca? Nastavit će se, poručio je na kraju Jakovčić. Ne sumnjam. I bez njega.