Kada se u svijetu počelo govoriti o metodi igrifikacije mnoge zemlje okrenule su se tom vidu obrazovanja. Nažalost, kod nas je ova metoda ušla u primjenu tek sada i to zbog korona krize, ali veoma brzo i nedorečeno. Da sustav obrazovanja nije bio toliko trom mogli smo je već imati razvijenu i za Covid vremena biti spremni još prije deset godina, kaže Medica Ružić
Ivana Medica Ružić
"Znanstveno je dokazano da metodom igrifikacije učenik postiže željene ciljeve i učinke u obrazovanju unutar kraćeg vremenskog razdoblja. Svojim napredovanjem osvaja razine, levele ili bodove, kao u videoigrama, a, primjerice, pri osvajanju određenog broja bodova ne treba pisati domaću zadaću ili pak dobiva značku ili bedž kao učenik dana, učenik razreda…. Emocionalni stav prema nastavnom sadržaju je puno pozitivniji nego u 'klasičnom' načinu učenja. Primjena ove metode u nastavi stoga je veoma bitna, posebice u današnje vrijeme kada znamo da odgajamo i obrazujemo učenike za buduća zanimanja koja još ne postoje", ističe Ivana Medica Ružić, mlada učiteljica razredne nastave u Osnovnoj školi Jože Šurana u Višnjanu, Područnoj školi Kaštelir.
Virtualna nastava
Ivana Medica Ružić prvi je puta u Hrvatskoj primijenila pojam igrifikacije i to u znanstvenom članku 2015. godine (Ivana Medica Ružić, Mario Dumančić: Igrifikacija u odgoju i obrazovanju). Obranom znanstvenog doktorskog rada "Mogućnosti primjene igrifikacije u nastavi primarnog obrazovanja" u lipnju prošle godine, ova Buzećanka s adresom u Taru, postala je doktorica odgojnih znanosti, prva u Istri, a tom je obranom uspjela ući i u povijest hrvatskog školstva jer je prva u Hrvatskoj uvela novu nastavnu metodu - metodu igrifikacije. Drugim riječima, obranom doktorskog rada, postala je jedini stručnjak znanstvenik na području cijele Hrvatske za Rani odgoj i obvezno obrazovanje sa znanstvenim područjem društvenih znanosti, znanstvenim poljem odgojne znanosti i granom Didaktika, (područjem pedagogije koje se bavi teorijama, idejama, načelima i uputama koje su usmjerene uspješnom provođenju obrazovnog procesa u Hrvatskoj). Metoda igrifikacije time je po prvi puta u Hrvatskoj prihvaćena i uvrštena kao nova nastavna metoda u odgoju i obrazovanju te se primjenjuje na svim razinama školstva, od predškolskog odgoja, osnovnog školstva, srednjeg školstva, znanstvenog doprinosa i postignuća.
- Školski sustav se u posljednje dvije godine suočio s velikim izazovom zbog koronavirusa. Naše školstvo uvelike kasni s razvitkom i potrebama učenika. Naime, kada se u svijetu počelo govoriti o metodi igrifikacije mnoge zemlje okrenule su se tom vidu obrazovanja učenika. Nažalost kod nas je tek sada zbog Covid-19 situacije metoda igrifikacije ušla u primjenu kod učitelja, i to na način da je u sustav obrazovanja ušla veoma brzo i nedorečeno. Da sustav obrazovanja nije bio toliko trom mogli smo je već imati razvijenu i za nju biti spremni još prije deset godina. Nažalost, u toj silini zbog korona krize dogodili su se mnogi propusti zbog kojih su ispaštali i učenici i učitelji. Naposljetku, možda je baš i to bila presudna situacija u kojoj se naše školstvo moralo na ovaj ili onaj način pokrenuti, napominje Medica Ružić.
Nije igra
Igrifikacija sama po sebi nije igra. Definira se kao korištenje osnove svake igre, njene estetike i postojećih strategija, odnosno pravila igara s ciljem motiviranja, ekstizično i intrizično, i aktiviranja učenika, studenata u neigrajućem kontekstu, odnosno nastavnom sadržaju. Rad s igrifikacijom (eng. gamification), Medica Ružić započela je prije trinaest godina. Doći do takve ideje, kaže doista nije bilo nimalo lako. No, što je više ulazila u povijest obrazovanja, ali i aktualnog pristupa u pojedinim zemljama, činila joj se sve važnijom i potrebitom. Točka na 'i' bilo je njeno sudjelovanje u istraživanju u San Franciscu gdje su, doduše u veoma malom segmentu, proučavali utjecaj igrifikacije u svim sektorima pa tako i u obrazovanju.
- Današnjica donosi jako brz razvoj, posebice u digitalno-komunikacijskim tehnologijama pa nove generacije učenika od malih nogu odrastaju okružene tehnološkim postignućima. Upravo je stoga značajno u hrvatsko školstvo uvesti novi pristup i način poučavanja i učenja. Prva asocijacija na školu često je da je ona nezanimljiva, dosadna, stresna, a ja sam zapravo oduvijek htjela dokazati da škola može biti itekako zabavna i poučna u isto vrijeme. Da se učenik u njoj može osjećati zadovoljno i sretno dok god hrani svoju znatiželju i može utažiti glad za znanjem. Kao djevojčica često sam se nakon treninga gimnastike vraćala kući s prijateljima. Po putu igrali smo izmišljene igre preskakanja pukotina na cestama i puteljcima, ili skakali po svakoj drugoj kocki koja se mogla prividno nazirati. Vjerujem da svi imamo takvu jednu priču iz djetinjstva u kojoj smo igrali slične igre i smišljali ih, a pritom i uživali. Kada sam tu moju razbibrigu iz djetinjstva stavila u kontekst interesa današnjih generacija okruženih brzim razvojem digitalne tehnologije, postalo mi je jasno da njihov način igre moram implementirati u sustav odgoja i obrazovanja jer je to njihovo prirodno okruženje u kojem odrastaju, kaže Medica Ružić.
Lovci na ocjene
Sadašnji pristup je takav, kaže Medica Ružić, da učenik očekuje odličnu ocjenu, ništa manje. U suprotnom doživljava to kao neuspjeh, gubi volju i želju za radom. Često je meta ismijavanja drugih učenika. Smanjuje mu se samopouzdanje. Ocjene su od 1 do 5. I tako treba na njih gledati. Od učenika ne treba očekivati da budu odlični u svemu jer to nisu i ne mogu biti. Međutim, često su u posljednje vrijeme, učenici, ali i roditelji 'lovci' na ocjene što je sasvim pogrešno. Iz tog razloga smatram da bi u primarnom obrazovanju, od 1. do 4. razreda, trebalo u potpunosti maknuti brojčane ocjene. Naime, nerijetko se izgubi iz vida da učenici nisu u školi zbog ocjena već svog obrazovanja koje bi im trebalo pomoći u daljnjem životu. I da je učitelj razredne nastave taj koji prati i usmjerava, kako učenika, tako i roditelja, u kojim područjima učenik iskazuje interes, volju i želju svog napretka, a u kojima ne. Pri tome stavljam naglasak da cilj nije učeniku reći ono što ne valja, već mu biti podrška u suradnji s roditeljem na onim područjima na kojima iskazuje volju i želju za svoj osobni napredak, reći će mlada učiteljica i dodati da je poziv učitelja njen životni poziv. Voli rad s djecom i posao koji radi. Riječi njenog imenjaka, Ivana Filipovića njen su životni moto: "Da se deset puta rodim, deset puta bio bih učiteljem".