Stalno sam u Njemačkoj i Austriji, a kroz Italiju samo prolazim. Evo baš dok razgovaramo nalazim se u Njemačkoj. Došao sam na istovar. Kroz poštanski sandučić sam uzeo papire gdje mi je pisao broj rampe. Nakon toga sam otišao na istovar, tamo su me čekali papiri, ušao sam u kamion i doviđenja. S nikim nisam bio u kontaktu, a i Nijemci i Austrijanci su jako rigorozni po tom pitanju, kaže nam naš sugovornik

U cijeloj ovoj krizi oko koronavirusa mnogi zaboravljaju na ljude zbog kojih život koliko toliko normalno funkcionira. Da nekih od njih nema, police u trgovinama bile bi prazne, ne bi bilo izvoza, a ni uvoza. Već ozbiljno poljuljano gospodarstvo doživjelo bi potpuni kolaps. Ovdje, u ovoj priči, riječ je o vozačima kamiona. Zatvoreni u svojim kabinama, ovih dana više nego ikad prepušteni su sami sebi.

Hrane se i spavaju u kamionu, a povremeno tuširaju na benzinskim postajama. I ne pitaju koliko stotina kilometara trebaju proći kako bi roba stigla na police hrvatskih trgovačkih centara. Unatoč koronavirusu prevoze robu diljem Europe, pa i kroz najriskantnije zemlje poput Italije, Njemačke Austrije…

Po 15 sati u kamionu

Razgovarali smo s jednim vozačem kamiona iz Istre koji već punih 25 godina za kruh zarađuje na kotačima. Zamolio nas je za anonimnost. Najviše zbog silnih osuda i neugodnih iskustava koje je doživio na vlastitoj koži otkad je krenula alarmantna situacija s koronavirusom.

Naš sugovornik u kamionu dnevno provede i po 15 radnih sati, u što su uključeni vožnja, utovar, istovar, kao i obavezan odmor. Zatekli smo ga negdje na putu u Njemačkoj, prije nego što je trebao istovariti robu. Kaže, svima je sada teško, ali teško je i vozačima kamiona koji voze po inozemstvu, a kad dođu kući svi ih gledaju kao da su hodajući zaraza, pokretni koronavirus!

- Nije vam ugodno kada od susjeda ili ljudi s kojima ste dobri osjećate da vas izbjegavaju, ignoriraju ili bježe od vas. Nije lako ni članovima naših obitelji. No, nitko se ne pita što bi se dogodilo kad mi ne bi radili svoj posao i kada na policama ne bi bilo hrane. Nitko se ne pita tko je tu robu dovezao u trgovine kako bi ljudi imali što jesti, kaže nam naš sugovornik.

Priznaje da je još teže njegovim kolegama koji rade za talijanske firme.

- Kad ljudi vide kamion s talijanskim registracijama, to se pretvara u pravi linč. Nekim mojim kolegama koji su vozili iz Italije život se okrenuo naopako. Ti su dečki doživljavali nevjerojatno brutalne stvari. Mnogi su ih osuđivali, bježali od njih, zadirkivali njihovu djecu da su zaražena koronom. Neke kolege nakon odrađenih ruta po inozemstvu radije su po dva, tri dana ostajali zatvoreni u kamionu i nisu se vraćali doma kako bi izbjegli osude i tako poštedjeli obitelji. Strašno je kad nakon tjedan dana na cesti i napornog rada dođete doma, a onda vas osuđuju, kaže naš sugovornik.

Razumije da se ljudi boje, ali napominje da vozači od samog početka rade u strogo kontroliranim uvjetima, nose maske i rukavice, koriste dezinficijense i nemaju blizak kontakt s ljudima.

- Ljudi kao da ne shvaćaju da protok robe mora ići i da mi prvenstveno radi svoje zaštite, ali i zaštite svojih bližnjih, koristimo najstrože mjere sigurnosti, kaže nam vozač iz Istre.

Naglašava da tijekom utovara ili istovara nikad ne dolazi u direktan kontakt s ostalim radnicima koji manipuliraju robom.

- Stalno sam u Njemačkoj i Austriji, a kroz Italiju samo prolazim. Evo, baš dok razgovaramo nalazim se u Njemačkoj. Došao sam na istovar, kaže, opisujući nam kako to izgleda. "Kroz poštanski sandučić sam uzeo papire gdje mi je pisao broj rampe. Nakon toga sam otišao na istovar, tamo su me čekali papiri, ušao sam u kamion i doviđenja. S nikim nisam bio u kontaktu, a i Nijemci i Austrijanci su jako rigorozni po tom pitanju", kaže nam naš sugovornik.

Osim što su po povratku kućama svima sumnjivi, teško mu pada da nakon tjedan dana provedenih u dva kvadrata kamionske kabine, mora u izolaciju.

- Jasno mi je da su mjere stroge radi sigurnosti, iste su kao i za sve one neodgovorne, ali suludo je da se nama vozačima ne dozvoljava ni da prošećemo oko kuće. Još veći apsurd je što se ta naša izolacija prekida u trenutku poziva poslodavca koji nam javlja da opet krećemo na put. Tu stvari definitivno nisu posložene kako treba. Kad trebam voziti robu za trgovačke lance, nikome ništa ne smeta. Onda sam siguran za okolinu i nemam koronu, ali kad osobno trebam otići po kruh ili mlijeko, e onda nas se stavlja u samoizolaciju! Gdje je tu logika i kakva je to samoizolacija ako se prekida čim primim poziv da robu treba negdje voziti, pita se naš sugovornik.

Teško mu pada što iz kamiona doslovno ulazi u jednu sobu u kući iz koje ne smije mrdnuti.

"Osjećam se kao pas! Ponavljam, nemam ništa protiv mjera izolacije, ali stvarno mi nije jasno zašto nam ne dozvole barem da izađemo na zrak? Ne možemo u banku, trgovinu, skroz smo izolirani, a kad treba sjesti u kamion, onda izolacija više ne vrijedi. Ne pada mi na pamet družiti se i posjećivati ljude okolo, ali barem da mogu protegnuti noge. Pa ljudi koji rade u bankama ili trgovinama puno su više ugroženiji od nas vozača, a za njih ne vrijedi izolacija", kaže vozač.

Veli da bi bilo dobro da se na granici kod samog ulaska u Hrvatsku vozačima mjeri tjelesna temperatura, a oni koji su sumnjivi neka idu u izolaciju.

- Radimo posao koji je rizičan, ali maksimalno se čuvamo. Kada dođem na benzinsku postaju kako bih se istuširao ili trebam na wc, uvijek nosim rukavice, masku i ni s kim nisam u kontaktu. Nitko od nas šofera se ne buni, ali nije humano da smo po povratku kućama zatvoreni i da jedini izlaz znači ponovno sjesti za volan, kaže.

Priča nam da je bilo slučajeva kad je policija vozače već čekala doma, iako su robu morali istovariti na neko drugo mjesto u Istri, van mjesta svog prebivališta.

Nema razumijevanja

- Ti su vozači dobili kazne i to je suludo. Teško nam je pala ova situacija u kojoj smo se svi našli. Zasad ne vidim izlaz jer nitko ne zna kada će ovo ludilo završiti. Najviše me boli licemjerje ljudi koji upiru prstom i gledaju nas kao da smo nešto skrivili, iako samo zarađujemo za svoj kruh. Ljudi nemaju razumijevanja za nas šofere, no s druge strane im je bitno da imaju pune police u dućanima. Preksinoć sam odlazio na put i digao sam se u dva ujutro. Probudio se i sin koji mi je rekao: "Tata, budi dobar i pazi da ne dobiješ koronu". Ljudi moraju shvatiti da mi radimo jer nemamo izbora, kaže nam.

Iako mu je teško, naš sugovornik razgovor završava optimistično. Priznaje da mu je već lakše jer smo ga saslušali.

- Posložio sam si stvari u glavi i moram izdržati. Nije lako, ali proći će i to. Profesionalac sam i naviknut sam živjeti za volanom, ali odvojenost od obitelji mi i nakon 25 godina teško pada. Optimist sam i pokušavam razmišljati na način da će sve to proći jednog dana…. Baš čudno. Neki dan sam gledao snimku nekog koncerta na televiziji. Bilo je na tisuće ljudi. Imao sam osjećaj kao da je koncert snimljen prije sto godina, završio je priču šofer iz Istre, jedan od onih kojima možemo zahvaliti što su police trgovačkih lanaca popunjene tako da se ni ne osjeti pandemija koronavirusa i blokada cijelog svijeta.