Kad iz Bala krenete prema Krmedu, tek koji kilometar dalje s desne strane ceste naići ćete na ploču koja ukazuje na Eko centar Eia. Nije ovo ništa novo, mislite si sad, malo tko još nije čuo za Igora Drandića koji ovdje u dubokoj šumi, na svojih 16 hektara ima neobičan dom. Pa ipak, i dalje ima onih koji iznova vole pročitati retke o njegovom neobičnom životnom putu. Ima i onih koji tek otkrivaju tajne istarskih zakutaka i ovi su im retci prva informacija o šumskom čovjeku.

O Igoru Drandiću često se šapuće po baljanskim kalama, a ni one rovinjske nisu lišene njegova imena. Znate i sami da se još nije rodila duša koja bi udovoljila svima pa se slijedom toga svatko i našao komentirati ovog veseljaka koji usto sebe naziva i Raman što mu je, objašnjava mi, duhovno ime. Kako kaže, šapnula mu ga je Mader Mira, reinkarnacija božanske Majke, inkarnirani bog avatar. Prilikom te posjete došlo mu je to ime, sasvim neobjašnjivo i on ga je prigrlio. Pa si vi sad mislite što hoćete. Možete ovog čovjeka nazvati šarlatanom, neradnikom ili luđakom, a i druge epitete su mu znali vješto prišiti. Možda će vas boljeti istina da njega baš boli briga za mišljenje mene ili vas. On svoj životni put ima, makar moramo priznati da je neobičan.

Ne boji se starosti

Kako ja knjigu čitam od kraja, pitala sam ga na odlasku onako usput: Pa dobro, bojiš li se Igore penzije, od čega ćeš živjeti pod stare dane? Od penzije strahuju svi, te kolika će biti, te hoće li je uopće biti. A on, mrtav hladan, kažem vam, trepnuo nije, kaže mi: Nikako!

- Ovdje imam sve što mi treba. Mogu samo od voća živjeti, a kad mi nešto zafali meditacijom se udaljim od svog tijela i ništa mi materijalno nije potrebno.

Eto, to mi je rekao čovjek. Živio je ekstremno, kaže mi, u jednom periodu samo i isključivo od onoga što bi našao u prirodi. I putovao je ekstremno, potpuno bez novaca. Svojedobno je studirao u Rijeci Pedagošku akademiju, ali nije ju završio. Zeznuo ga je ispit iz latinskog, jer mu je taj jezik bio glup, kaže, ali sudbina je prevrtljiva pa je 12 godina kasnije u školi za masera polagao anatomiju na latinskom i položio. Pokazuje mi u svojem domu kadu koja se, sasvim neobično, nalazi usred dnevnog boravka odakle pogled puca na imanje. Pokazuje mi na fotografije što vise po zidovima, tamo gdje je u Amazoniji i tamo gdje grli svoje obožavane magarice kojih više nema, jedna je uginula, drugu je poklonio. Drandić se koristi sa sedam ili osam jezika, ne zna im ni sam točan broj, ali zna da na ovom imanju nesporazuma ili jezičnih barijera nema. Nije skupio u svom životnom vijeku više od 4 radna dana. Zadnji je put radio onako ozbiljno za doprinose i sve što uz to ide 70-ih godina prošlog stoljeća. Mama i tata, stari, ali živi, ovdje u Eiu su i dolazili, ali bi se brzo vraćali u komoditet na koji su navikli. Ovdje ga, pravo da vam kažem, baš i nema. Volonteri koji tu svraćaju, više ljeti, manje zimi, ponekad bi se znali okrenuti na peti i otići odakle su došli. Oni drugi se zadrže, i dobrom djelu njih ne bude žao pa se za koju godinu i vrate. (Piše Paola BARIČEVIĆ)