svjetski dan borbe protiv tuberkuloze
Tuberkuloza ili sušica u Istri uz malariju odnijela najviše života
Očaj u slici Edvarda Muncha (Foto: NN)
Prvih desetljeća 20. st. istarski je svijet, posebno onaj siromašniji, živio u strahu i oprezu pred brojnim bolestima, među kojima su se isticale tuberkuloza (sušica), malarija, tifus i dizenterija, kao tipične bolesti slabije razvijenih krajeva.
Tuberkuloza je u Istri, nesumnjivo, bila najveći zdravstveni problem, kako za vrijeme vladavine Austrougarske, tako i Kraljevine Italije nakon Prvog svjetskog rata. Osim znatnih demografskih gubitaka, koji su se u Istri prvih poratnih godina ogledali u najvećoj stopi pomora od tuberkuloze u Kraljevini (više od 2 promila), ta je zarazna bolest nanosila i veliku ekonomsku štetu.
Problem tuberkuloze, dakle, nije bio samo zdravstvene prirode, već i težak socijalni i ekonomski uteg istarskoj populaciji, kojem se pridavalo mnogo pažnje.
Tragom tadašnjih novina
Danas, 24. ožujka, obilježava se Svjetski dan borbe protiv tuberkuloze kako bi se podigla svijest javnosti da je tuberkuloza izlječiva bolest. Iako je smrtnost od tuberkuloze smanjena gotovo 40 posto od 1990. do 2011. godine, do danas je ostala epidemija koja uzrokuje 1,4 milijuna smrtnih slučajeva svake godine. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije trećina svjetske populacije inficirana je uzročnikom te bolesti.
Svjetski dan borbe protiv tuberkuloze obilježava se u spomen na dr. Roberta Kocha koji je 1882. godine otkrio uzročnika tuberkuloze, bakteriju koja u prvom redu zahvaća pluća. On je također borac protiv malarije, a dio svojih istraživanja izvršio na Brijunima. Ondje je kao gost Paula Kupelwiesera, vlasnika otočja, uz svoje asistente, doktora Otta Lenza i druge, savjetovao isušivanje močvara radi kontrole populacije komarca anophelesa, prijenosnika malarije - brijunske su močvare bonificirane, a to je pokrenulo lavinu sanacija diljem Istre i svijeta.
Tako o tuberkulozi, među ostalim, piše dr. sc. Milan Radošević u svom znanstvenom radu »Problem tuberkuloze u istarskim novinama u razdoblju 1919.-1940. godine«.
Dr. sc. Radošević piše o tuberkulozi na osnovi izvješća tadašnjih dominantnih istarskih listova L’Azione i L’Istria agricola, te hrvatskih tjednika Istarska riječ i Istarski list.
U većoj mjeri talijanski listovi, upozoravali su javnost o problemu tuberkuloze i pružali savjete u smislu prevencije, odnosno važnosti pridržavanja higijenskih normi. Liječnici, među kojima se isticao Mauro Gioseffi, upozoravali su na ljudske i ekonomske gubitke uzrokovane tuberkulozom.
Prvih poratnih godina Istra nije imala sanatorij koji bi prihvaćao najteže oboljele.
Neposredno prije Prvog svjetskog rata (1913.) od tuberkuloze je u Istri umrlo oko 1.200 ljudi (2.8 promila), u Trstu tisuću osoba (3.05 promila), a čemu je kao glavni uzrok pripisana loša higijena.
U Poreču se 1920. godine sastala antituberkulozna potkomisija za Istru s ciljem kako organizirati borbu protiv tuberkuloze. Komisija će svojim radom obilježiti istarsko međuratno zdravstvo. Tuberkuloza je uz malariju, odnosila najviše života u Istri, pogotovu neposredno nakon rata, kada su i uvjeti življenja bili najteži, stupanj higijenskih i zdravstveno-socijalnih uvjeta najniži. Službena izvješća barataju s brojem od tisuću umrlih od tuberkuloze u razdoblju od 1918. do 1923. godine.
Komisija je zaključila da je potrebno u Puli ili u Vodnjanu osnovati lječilište, da treba otvoriti antituberkulozna dispanzere u svakom političkom okrugu, ponajprije u Puli, Rovinju, Voloskom i Pazinu, a u većim centrima osnovati komitete za antituberkuloznu propagandu.
Nije se, međutim, moglo očekivati da će provincija intervenirati s većim sredstvima, zato je predloženo osnivanje manjih dispanzera. To će se djelomice ostvariti tek 1926. godine.
Istrani su bili ograničeni na liječenje u provincijskim bolnicama u Puli i u Trstu, te u Rovinju u hospiciju sv. Pelagija, koji je osnovala bečka Udruga za zaštitu djece 1888. godine.
Antituberkulozni konzorcij
Konačno, u ožujku 1926. u Istri je osnovan Antituberkulozni konzorcij (Consorzio antitubercolare provinciale), koji će mnoge stvari pokrenuti s mrtve točke. Zaključke koji su doneseni prije šest godina, trebalo je provesti u djelo. Iz izlaganja tajnika Konzorcija dr. Gioseffija saznaje se da je Istra imala proporcionalno najveći udio smrtnosti od tuberkuloze u Kraljevini Italiji.
Najugroženije zone prema podacima konzorcija u razdoblju od 1926. do 1935. su ruralna područja i općine Tinjan, Boljun, Žminj, Roč, Vižinada, Višnjan i Oprtalj. Prema broju prijavljenih načinjena je statistička analiza, koja je pokazala da su najviše obolijevala djeca mlađa od godinu dana, zatim muškarci od dvadeset do trideset godina, a nadasve žene. Samo u Puli od te je bolesti oboljelo oko 600 djece. Doktor Mauro Gioseffi je jedan od najpoznatijih zdravstvenih radnika, a najviše se bavio upravo tim problemom. Logično je zaključio da je najviše oboljelih na selu, gdje su higijenski uvjeti najlošiji i gdje je profilaktične mjere najteže provesti.
Posredovanjem Konzorcija 1926. godine otvoreni su antituberkulozni dispanzeri u Pazinu i u Rovinju a godinu dana nakon i u Puli - centralni registar za tuberkulozu instituta u Puli (Casellario centrale per i tubercolosi istituto a Pola).
Podaci uzeti iz talijanskih statistika govore o suzbijanju te opake bolesti, ali i smanjivanju smrtnosti od tuberkuloze. Međutim, izvještaji ravnatelja provincijske bolnice u Puli govore da se periodično javljala, posebice u vrijeme krize. Podaci govore da je u 1927. godini ipak dosta učinjeno kako bi se smanjila smrtnost od te bolesti i zaustavio njen opasni tijek. Primjerice, od 1.683 zaražena muškarca radnika samo kod 43 je zabilježen daljnji progres bolesti ili 2,6 posto, godine 1928. postotak je smanjen za 0,1 posto i 1212 zaraženih. Godine 1926. za žensku populaciju postotak je nešto veći, od 956 zaraženih radnica, kod njih 16 bolest je uznapredovala (tri posto), dok je postotak u 1927. smanjen na dva posto.
Vrlo loša slika oboljelih od tuberkuloze svakako je posljedica vrlo loših sanitarnih prilika u provinciji, zapuštene zdravstvene kulture, ekonomske bijede, iako su se tim problemom bavile mnoge provincijske ustanove, kao primjerice sam konzorciji, dispanzeri, ljetne kolonije, ferijalni savezi, bolnice i sanatorij, koji su otvarani po cijeloj Istri.
Križarski pohod 20. stoljeća
Od preventivne koristi bile su i ljetne kolonije. Prva je organizirana 1921. na Stoji, a primljena su siromašna, neuhranjena i slabašna djeca u dobi od 9 do 15 godina. Prvi rezultati bili su ohrabrujući: dječaci su u prosjeku kroz mjeseca dana igre, tjelovježbe i odgovarajuće prehrane povećali težinu za kilogram i pol.
Tjednik Istarski list 1929. godine upozorio je čitatelje na važnost koju u borbi protiv tuberkuloze ima prozračivanje stambenih prostora, kvalitetna prehrana i tjelesni razvitak djece.
Velika pozornost pružena je i alkoholizmu: »Kao što gnoj čini da njiva bolje urodi, isto tako priprema i alkohol povoljno tlo tuberkulozi, jer on oslabljuje čovječje tijelo, a oslabljenog se tijela hvata svaka bolest, pogotovo tuberkuloza. Suzbijmo pijanstvo i pretjeranu uporabu alkohola. Time ćemo za polovicu smanjiti tuberkulozu«.
Svekolike aktivnosti, manifestacije i dugi niz godina borbe doprinijeli su smanjenju broja oboljelih od tuberkuloze u Istri.
Borba protiv tuberkuloze nazivala se »križarskim pohodom«. Sredinom 20. st. u Istri su se provodile dobrotvorne manifestacije i prikupljao novac za pomoć oboljelima od tuberkuloze. Najpoznatija je bila manifestacija Cvjetno slavlje (La festa del fiore) da bi se prihod od prodaje cvijeća donirao za bolesne.
Poznate žrtve sušice
Među piscima koji su oboljeli od tuberkuloze bili su poznati njemački pisci: Wolfgang von Goethe, Friedrich Schiller i Georg Philipp Friedrich von Hardenberg. Tuberkulozan je bio i pisao o tubekulozi Lord Gordon Byron; američki pisac Edgar Allan Poe je još kao dijete ostao bez roditelja oboljenih od tubekuloze, a i sam je umro od te bolesti.
John Keats, engleski pjesnik, a i cijela njegova obitelj umrli su od tuberkuloze; od tuberkuloze je umro i ruski književnik Anton Pavlovič Čehov.
Antun Branko Šimić, jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, umro je od tuberkuloze u 27. godini života. Mnogobrojna obitelj, otac i braća Ive Andrića, književnika i dobitnika Nobelove nagrade za kniževnost, umrli su od tuberkuloze, a i sam Ivo Andrić je dugo bolovao od te bolesti.
U operama »La Traviata« Giuseppea Verdija i »La boheme« Giacoma Puccinija tematizirana je bolest toga vremena.
Frederic Chopin, utjelovljenje je romantičarskog umjetnika, ne samo zbog pripadnosti stilskom razdoblju romantizma, već i zbog svog života ispunjenog događajima, osobnih i društvenih patnji. Umro je u 39. godini od tuberkuloze i uz velike je počasti pokopan na groblju Pere Lachaise u Parizu.
Amadeo Modigliani umro je od tuberkuloze u 36. godini života, a Edvardu Munchu, norveškom slikaru članovi obitelji su umrli od sušice.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
