Udruga gluhih i nagluhih Istarske županije obilježila je respektabilnih 75 godina postojanja. Povod je to da zavirimo u njihov dom i saznamo više, kako o njihovim aktivnostima, ali prije svega, o problemima koji ih muče. Prostor Udruge prostran je i ugodan, premda neki pamte i nekadašnji izgled ovog mjesta u Anticovoj ulici, koji nije bio toliko reprezentativan i ugodan. Ova je Udruga tu starosjedilac, pa oni koji se sjećaju svjedoče kako se prostor ipak osjetno promijenio. Na bolje.

Od 2015. godine Alma Zulim je u Udruzi gluhih i nagluhih, a i sama je osoba oštećena sluha. Nakon smrti sestre jako joj se pogoršao sluh, a na prijedlog liječnice, uključila se u udrugu. Te je godine s tadašnjom tajnicom počela raditi i na projektima, a 2019. a kada je ona otišla na novo radno mjesto, Zulim je preuzela posao tajnice. Odlučila je unijeti promjene i u samom prostoru, posvijetliti ga, unijeti neki novi namještaj i "podignuti" prostor koji će biti ugodan za boravak i druženje. Budući da je kao referent nabave radila u Brodogradilištu Uljanik, koje je tada bilo u stečaju, nakon 35 godina rada u Uljaniku, vođena mišlju da čini nešto dobro za udrugu aktivno je počela pisati projekte, svjesna da je posao uvijek cjeloživotno učenje.

- Sve me to veseli, a posebno da ovu udrugu približim javnosti, da ih mogu "otvoriti". Također, da i njih učim da se moraju asimilirati u društvo, premda ide teško i polako, ali svaki korak veseli i od velikog je značaja, govori nam na samom početku razgovora Zulim.

- Je li, kad su u pitanju gluhe i nagluhe osobe, problem dvosmjeran; doživljavamo li mi njih s razlogom zatvorenima, kao što oni nas doživljavaju?

- Mislim da jest tako. Naime, oni u velikom broju koriste znakovni jezik, koji društvo uglavnom ne zna te zaziru od komunikacije s ostatkom svijeta. Ne žele se otvoriti javnosti iz razloga što su povrijeđeni, što za njih nije bilo razumijevanja, kao ni za njihov način govora, ali i zbog predrasuda koje su doživjeli. S vremenom su se sve više zatvarali u sebe. Ali, kroz ovo "novo vrijeme", nove projekte koje provodimo s naglaskom na integraciju, puno se s njima razgovara i ukazujemo im da se moraju otvoriti. Kao što ni društvo ne može biti zatvoreno samo unutar svojih obitelji, u nekim zatvorenim krugovima. Kao društvena bića imamo potrebu komunicirati. Oni su mala zajednica, raznolika, a sve to opisuje široki spektar među njima samima. Riječ je o heterogenoj zajednici ljudi. Neki među njima koriste znakovni jezik, neki ne.

Netko koristi očitovanje s usana, netko pisanje, svatko od njih komunicira na neki svoj izabrani način. Ima onih koji koriste slušna pomagala, slušne aparatiće, a i među njima ima razlike; radi li se o nekim najjednostavnijim aparatićima do onih koji su najbolji, a što sve ovisi o financijskim mogućnostima. I to je problem. Aparati koji su skupi i vrlo slični normalnom govoru, jako su nedostupni mnogima. Koštaju i do 3.000 eura. Tehnologija ide naprijed, a i aparati se moraju često mijenjati. Ima i ljudi kojima aparatići ne pomažu pa moraju ići na pužnice, a ima i onih koji uopće ne žele pužnice i žele ostati gluhi. Svi koji imaju problema sa sluhom na neki su način isti, međutim, neki od onih koji su gluhi ne smatraju to bolešću; smatraju da su to dobili rođenjem, komuniciraju na svoj način i ne žele ništa poduzimati po tom pitanju. Čak teško prihvaćaju one koji imaju ostatke sluha i koji žele čuti te biti asimilirani u društvo. Oni i dalje žele da budu gluhi i zatvoreni, što ne bi smjeli biti. Na nama je da to pokušamo mijenjati.

- Dakle, ako Vas dobro razumijem, problem nastaje što u već tako maloj zajednici ima dosta razjedinjenosti u pristupu. Naravno da za to treba imati i razumijevanja, ali čini mi se da ne treba odustajati i da stvari mogu biti povezanije, samo ako ne držimo jedni prema drugima tako čvrste barijere.

- Te komunikacijske barijere su veliki problem, zato što javnost malo zna o tome. U Zagrebu na nekim mjestima, recimo u bankama, postoje induktivne petlje, (o.p. a. uređaj koji pomaže ljudima s aparatima za sluh da bolje čuju) dok kod nas, u Puli, toga nema. Postoje i velike induktivne petlje koje se mogu staviti u kazališta, a po pravilniku za nove zgrade to je i određeno, ali se ne primjenjuje. Za osobe koje imaju problema s pokretljivosti, na njihove se potrebe više pazi. Oni su i vidljiviji. Moram napomenuti da zbog činjenice da osoba koja ima oštećenje sluha, a ono nije vidljivo, oni imaju velike posljedice.

Zatvoreni su, nemaju pristup informacijama, vremenom postaju frustrirani i ljuti; i na sebe i na drugoga, a prati ih osjećaj da ih svijet ne doživljava. Javnost ne promišlja da se osoba koja ne čuje ne može opustiti, recimo čitajući knjigu, jer nisu naučeni da je čitaju s razumijevanjem. Pogotovo starije generacije kojima je vokabular sužen, ne mogu pročitati tekst, ne mogu slušati muziku, vijesti, dokumentarne filmove, širiti znanja, što je drugima uobičajen način kruženja informacija. Među sobom zatvoreno komuniciraju čak i s modernom tehnologijom, preko kamera. Trebamo raditi i s javnošću, ali u prilagodbi prema gluhim osobama sve to ide jako sporo. Premda koriste znakovni jezik na internetu i bez obzira na zakon o prilagodbi mrežnih stranica toj populaciji, sadržaj nije prevođen za takve osobe.

Čak ni onaj sadržaj koji se odnosi na osobe s invaliditetom. Malo je sadržaja i na televiziji prilagođeno njima; od prijevoda na znakovni jezik do titlova. Oni ne mogu ići u kazalište, jer ne mogu čuti dijaloge, a nema tumača znakovnih jezika. Uskraćeni su u mnogim područjima života. Postoji aplikacija za automatsku transkripciju, koja pomaže, a posebno se njome koriste mlađe i obrazovanije osobe, gdje kroz komunikaciju sve što govorite, oni mogu čitati. Postoji i aplikacija koja pomaže zdravočujućoj osobi da na znakovnom jeziku nešto jednostavno kaže osobi oštećenog sluha.

Komunikacija je moguća, alati su tu, ali se slabo o tome zna i slabo ih se koristi. Malo se o svim tim stvarima govori, a ja u zadnje vrijeme pokušavam čim više putem medija približiti te probleme javnosti. Ova udruga nekada nije tako funkcionirala. Možda je to i zato što sam ja osoba oštećena sluha koja svojim primjerom mogu pokazati da takve osobe mogu biti normalni članovi društva, koji funkcioniraju u njemu. Ali, mora se otpočetka raditi već s malom djecom. Svi smo mi različiti, ali se svakom od nas mora dati prilika za napredovanje. Međutim, kako ćete napredovati ako imate ograničenja već od strane onih koji vam to trebaju omogućiti, a referiram se na Ministarstvo zdravstva koje kroz doznake omogućava neka novčana sredstva za vaše potrebe, ortopedska pomagala, koja nisu dostatna?

Oni vam daju 200 eura za aparatić koji košta 3.000 eura. Vi ćete možda i kupiti aparatić za tu cijenu, ali to je slab aparatić koji će vam ljudi početi odbijati nositi. Kod takvih, slabijih aparatića drugačiji su zvukovi, metalni su, dok je kod ovih skupljih sve kompjutorizirano. Oni se sami smanjuju, pojačavaju, normalan je zvuk glas, prilagođen normalnom govoru. Ni djeca ne žele nositi ove slabije aparatiće. Prije su se aparati dodjeljivali na pet godina, sada treba nositi taj aparat sedam godina, dok ga, recimo, osobe koje rade, svakih par godina moraju mijenjati; kvari se, tehnologija ide naprijed, a izdaci su jako veliki. Problem je što svi ti aparati imaju i neka dodatna pomagala, ali sve to dodatno košta. Može se doći i do iznosa od preko deset tisuća eura.

Umjetne pužnice se forsiraju, a ja smatram da bi se svima onima koji imaju oštećen sluh, trebali omogućiti aparatići, jer se pritom ne moraju raditi operacije; da je usporedo dobra rehabilitacija govora i slušanja, kako bi izrasli u što neovisniju osobu. Dok osoba ne nauči slušati, može koristiti znakovni jezik, a poslije može izabrati čime će se koristiti. Na taj način ona uči dva jezika. To sada nije tako. Nekim osobama ne koriste aparatići te oni idu na ugradnju pužnice, što mi je razumljivo, međutim, oni bi čuli, ali ne bi razumjeli, što je još jedan problem.

Povezane vijesti

• Javnost treba znati o pokušajima da se homoseksualnim parovima omogući udomljavanje ili posvajanje djece
• Predstavnice udruge Rode uručile Ministarstvu zdravstva 400 BOLNIH SVJEDOČANSTAVA ŽENA
• KAMATE SU PALE: Još jedna pobjeda dužnika. Banke moraju vratiti preplaćeno