MJEŠTANI OTOKA UNIJE:

"Istrijani, primite nas. Ovi naši nas neće, a prijeti nam izumiranje"

Nismo u svađi s lokalnom samoupravom i Županijom, ali rekli smo im - ljudi, mi ovako ne možemo naprijed. Ako smo kao posljednji Mohikanci za vas teški, a to je očito, ako za nas nemate ni vremena, ni novaca, niti rješenja, onda ćemo mi tražiti sami kako naprijed. Ako nas žele susjedna Istra i Općina Medulin, tu preko Kvarnera, ići ćemo tamo, kaže Robert Nikolić, čelnik Mjesnog odbora Unije u sklopu Grada Malog Lošinja

| Autor: Jasna Orlić
Unije (foto Cropix)

Unije (foto Cropix)


Stanovnici Unija, Istri najbližeg naseljenog kvarnerskog otoka, žele se odvojiti od Primorsko goranske županije i prijeći u Istarsku. Tako kažu čelnici tamošnjeg Mjesnog odbora, Robert Nikolić i Žarko Mrkobrada. Razloga za promjenu ima više, a svi se mogu svesti na nerješavanje egzistencijalnih potreba stanovnika Unija, što pak dovodi do naglog iseljavanja posljednjih godina.

Otočani upozoravaju na lošu prometnu povezanost, nepostojanje trajekta, nemogućnost dolaska helikoptera za hitne medicinske slučajeve i niz drugih problema presudnih za opstanak na otoku. Kažu da ih u njihovoj županiji i Gradu Malom Lošinju, kojem pripadaju, ne doživljavaju ozbiljno, pa su pokrenuli inicijativu za referendum o pripojenju Općini Medulin.

ggUnije

Robert Nikolić, predsjednik Vijeća Mjesnog odbora Unija, obrazložio je njihove stavove.

- Mi se borimo za opstanak života na Unijama. Nismo u svađi s lokalnom samoupravom i Županijom, ali rekli smo im - ljudi, mi ovako ne možemo naprijed. Za pet godina ćemo izumrijeti. Ako smo mi posljednji Mohikanci za vas teški, a to je očito, ako za nas nemate ni vremena, ni novaca, niti rješenja, onda ćemo mi tražiti sami kako naprijed. Ako nas žele susjedna Istra i Općina Medulin, tu preko Kvarnera, ići ćemo tamo. Nema tu zle krvi. Naša politika se svodi samo na jedno - da ljudi ostanu na otoku. Tražimo rješenja otvorena srca, bez fige u džepu, naglašava Nikolić.

ggRobert Nikolić

Doznajemo da otok Unije ima 17 kvadratnih kilometara, 300 kućnih brojeva, a broj stanovnika stalno opada. Godine 1945. tu je živjelo 220 obitelji, odnosno oko 1.000 stanovnika. Prije deset godina imali su oko 90 žitelja i sedam-osam djece u školi.

Napravljen je program samoodrživog razvoja otoka Unije koji bi trebao biti naša Biblija u kojem piše kako bi se otok trebao razvijati i privlačiti mlade ljude da se dosele. Potpisnici su Županija Primorsko goranska, Grad Mali Lošinj i Krčka biskupija kao većinski vlasnik otoka, jer posjeduje oko 1.100 hektara na Unijama. Nadali smo se da će se ići na europske fondove, formirana je komisija… Međutim, mi smo u zadnjih 10 godina pali s 90 na 42 stanovnika. Škola se zatvorila, nema djece, nema ničeg. Ljudi prodaju kuće i odlaze na kopno. Stalno upozoravamo Grad Mali Lošinj i Županiju da za pet godina neće biti ljudi na otoku. Ja sam jedan od mlađih, a imam 60 godina. Opravdanje Grada i Županije je da svi mali otoci propadaju, pa propadamo i mi. Takav odgovor mi ne prihvaćamo, odlučan je Robert Nikolić.

Kaže da su već bili na inicijalnim razgovorima u Općini Medulin, a ići će i u Istarsku županiju. Svjesni su da je to proces.

- Pitat ćemo ih hoće li nas primiti, jer nas ovi naši neće. Mi se borimo za opstanak života na otoku Unije. Dvije tisuće godina prije Krista ovdje su bili Iliri, imamo gradine, tumuluse. Ako život na otoku traje već 4.000 godina, sada, u europskoj Hrvatskoj, mi ne prihvaćamo da će nestati. Naša politika se svodi na preživljavanje. To je osnova svega. Život se gasi i to naglo. Godišnje izgubimo 5 posto stanovnika, ljudi umiru, neki odlaze i to je to, niže Nikolić argumente.

Njegova obitelj, kaže, živi na Unijama 500 godina. Uzgajaju 100 ovaca i 70 boškarina u suradnji s AZRRI- jem i tu je još jedna poveznica s Istrom. U iskrenoj namjeri da potaknu život na otoku, osam OPG-a osnovalo je poljoprivrednu zadrugu prije desetak godina i obnovilo zamrlo uzgajanje boškarina. Sada imaju logističku avanturu dovoženja sijena ili odvoza junaca od 600 kilograma.

- Imamo ogromne troškove za transport stoke, sijena i bilo čega drugog. Stoku moramo krcati na privatni brodić i prevoziti do Lošinja. Kada bismo imali trajekt, bilo bi pet puta jeftinije. Trajekt je potreban i za građevinski materijal, jer se sve iskrcava na ruke. Prijevoz robe jednog šlepera na relaciji Valbiska - Merag košta 2.000 kuna, a ako ga dovedete na Unije košta 18 tisuća! Na otoku je napravljena velika riva za trajekt, ali trajektne linije nema, naglašava Nikolić.

- Želimo živjeti na otoku i tražimo rješenja otvorena srca. Ne mrzimo nikoga, ali ne možemo više čekati nikoga da nam nešto riješi. Istina i Bog su s nama, zaključuje Robert Nikolić.

Prije mjesec i pol dana predali su još jednom svoje zahtjeve Primorsko-goranskoj županiji, Gradu Malom Lošinju, Ministarstvu prometa i Ministarstvu ruralnog razvoja, ali ih, kako kažu, ignoriraju.

Žarko Mrkobrada, zamjenik predsjednika Vijeća MO Unije, upozorava i na problem hitne medicinske pomoći.

- Ne daj Bog da se nekome nešto dogodi. Mi smo s naše rive u Unijama u Medulinu za 40 minuta, u bolnici možemo biti za manje od zlatnog sata. A ovi naši voze nas u Lošinj, zatim kombijem na Cres, pa trajektom na Krk. Dok prođeš cijeli Krk u Rijeku dođeš za 7 sati. Zbog čega se to ne može mijenjati? Istra kao da je druga država. Dajte da se to posloži, odrede prioriteti, razgovara o problemu i o tome što možemo napraviti na dobrobit građana, kaže Mrkobrada.

Nabraja dalje kako nemaju protupožarne putove, nema uređenih šetnica, dječjeg igrališta, sportskog igrališta.

- Što god hoćemo napraviti, odgovor je nema se novaca. Stvar je u tome da se nema interesa. S ovima nemamo budućnost. Mi ne želimo umrijeti, želimo živjeti, napraviti lijepi otok, a ne da sve u Hrvatskoj ide k vragu, veli Mrkobrada.

Ljeti na otok pristigne 800 do 900 turista i vikendaša u 290 kuća. Potrebna im je i opskrba i zdravstvena skrb.

- Kada je aerodrom bio u funkciji, do Medulina se stizalo za 12 minuta, do Lošinja za četiri. Imali smo 400 letova godišnje, po 10.000 putnika. Za zemljište na kojem je sletna staza nisu riješeni imovinskopravni odnosi. Kada smo ulazili u EU nismo se mogli uskladiti s njihovim regulama i zatvorili su aerodrom. Od tada smo mrtvi. Pokušavamo riješiti pitanje aerodroma, ali dobivamo samo klimanje glavama. Treba napraviti komunalnu cjelinu, izvlaštenje ide automatizmom, ali ništa se ne rješava, zaključuje Mrkobrada.

OPŠIRNIJE U TISKANOM I GLAS ISTRE PDF ONLINE IZDANJU

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter