"Ideš raditi priču s Rotimom! Tip je kralj. Samo toliko". Rekao mi je to ovih dana jedan dobar poznanik. Onako, usput, pitao me što pripremam za novine. Rekoh "Krešu Rotima, to ti je onaj, gore iz Zagreba, iz Vinogradske, što operira glave". Sugovornik je o njemu sve znao. "Operirao mi je oca, napravio mu je maksimalno pa je poživio još dvije godine", nastavio je. "O tom čovjeku sve najbolje". Ovo mišljenje nije iznimka nego pravilo kad se spomene ime prof. dr. sc. Krešimira Rotima, vrhunskog neurokirurga, čovjeka s brojnim titulama i prestižnim nagradama. No ipak, prva asocijacija na tog Rotima je glava, mozak, tumor, operacija. Rotim je, inače, i dekan zdravstvenog veleučilišta na kojem vodi Katedru za anatomiju. Tehnološki je napredan, kad operacijama ulazi u tuđe glave, uključuje robote. Prikazano na ovaj način, "to ulaženje u glavu" možda zvuči grubo, brutalno i sirovo. Na neki je način upravo tako, ali je prije svega i sofisticirano, kompleksno, traži znanje, vještinu, talent, koncentraciju i dobrotu, plemenitost. Kao i cjeloživotno obrazovanje, kontinuirano učenje te vječno usavršavanje radi hvatanja trendova sa Zapada za kojima uvijek kasnimo.

"Želim se usavršavati do krajnjih granica. Ovo s mozgom je toliko zanimljivo da ne možemo ni pretpostaviti gdje će završiti. Postoje kirurzi koji prate trendove, posebno u neurokirurgiji. Ja sam taj tip čovjeka. Ne zadovoljava me da naučim operirati na deset načina i onda se time više neću gnjaviti. Ono, odem odigrati malo tenisa, sa ženom u welness, i to je to. E ja tako ne funkcioniram. Ovaj opis je kliše! Mene to ne zanima. U svom sam poslu strastven. Da, i geek sam. Tehnologija je u mojoj neurokirurgiji otišla daleko i pratim trendove, to me privlači, gura u nove horizonte", kaže Rotim.

Odredio je vrijeme za razgovor. Točno sat vremena. Potom ide na još jednu operaciju i navečer na trening boksa. Odakle mu energija, ne znam. Vjerojatno je pravi odgovor u tome da uživa u onome što radi. Onda je sve lakše, stvari se same slažu. U svom poslu s mozgom mora biti filigranski precizan, kao da obrađuje najfiniji, najskuplji dijamant. I jedini na svijetu. To je kao i kod mozga: nema dva ista, svaki je svoj, jedinstven, unikatan. Mozak je dijamant. Uz to, Rotim je dirigent, sinkronizira rad orkestra, svog kirurškog tima. I onog drugog, u sali do… Znači, istodobno znade operirati dva pacijenta, prelazi iz sale u salu. Asistenti i suradnici mu sve pripremaju, on odrađuje ključno, a oni uglavnom započinju i završavaju operacije. Zvuči jednostavno, ali to nije. Poanta je u njihovoj usklađenosti koja je preduvjet obavljanja višesatnih, čak i do osam sati dugih, zamornih, iscrpljujućih operacija kad imaš dojam da operirajući nečiji mozak ulaziš u samu srž njegovog života, misli, osjećaja, iskustva, strahova i nadanja.

Subota je navečer, novine se završavaju, a od profesora Rotima ni traga ni glasa. Čovjek treba autorizirati intervju, ali se ne javlja. Nedostupan je. U zadnji čas ipak poziv.

- Tu sam, imao sam u svojoj Vinogradskoj bolnici hitnu operaciju. Žena srednjih godina, potrajalo je tri i pol sata.

- Nije bila planirana operacija?

- Ne, iznenadna. Van radnog vremena.

- U prosjeku radite oko 300 do 350 operacija godišnje, često i više dnevno.

- Tako je.

- Radite ih i istodobno, u dvije odvojene sale.

- Najčešće su dvije do četiri operacije dnevno.

- Koliko je to psihički opterećujuće, kako to fizički izdržavate?

- Meni to nije opterećenje, ni u jednom smislu. Čak bih mogao reći da to radim oduvijek, cijeli život. Realno, radim to točno pola života. U 54-oj sam godini, a operiram punih 27 godina.

- Sveukupno to je oko 7.500 operacija na mozgu i kralježnici.

- Složio bih se, da.

- Sjećate li se prvih operacija?

- Naravno. U početku je to uzbuđenje, adrenalin. Svaka operacija zahtijevala je pripremu.

- A danas?

- Neću reći da sam dosad sve već prošao i vidio, ali teško da me nešto u sali može iznenaditi. No za svaku operaciju se i danas, naravno, ozbiljno spremam. Kao što vozač Formule 1 prije starta u mislima prođe cijeli stazu, kao što to napravi i skijaš prije utrke, tako se i ja prije svake operacije pripremam na vrlo sličan način. Vozač Formule 1 zatvori oči i, unatoč golemoj brzini, točno zna gdje mu je zavoj ili ravnica, gdje će pretjecati, a gdje mora kočiti. Tako i ja točno znam kad uđem u glavu pacijenta kojim ću putem krenuti, što ću i u kojem trenutku napraviti. Prethodna vizualizacija i unaprijed određeni scenarij su neophodno potrebni.

- Iznenađenja su zbog tog pristupa svedena na minimum?

- Može se reći. Mislim da mogu predvidjeti 99 posto onoga što će se dogoditi tijekom operacije.

- Koliki je stres s kojim se suočavate? Ipak se radi o, banalno rečeno, otvaranju glave, mikrokirurgiji, gdje, pretpostavljam, jedan krivi potez ili procjena za pacijenta mogu imati nesagledive posljedice.

- Nijedna operacija nije rutinska. Ta se riječ često koristila dok onaj jadni dečko s Raba, spletom nesretnih okolnosti, pri jednoj tako nazvanoj operaciji, rutinskoj, nije tragično ostao bez noge. Komplikacije se događaju, one su dio posla. Pojedini se kirurzi s njima ne mogu nositi, a ozbiljni i najveći moraju imati široka leđa, na njima nositi terete i rizike svojih operacija i komplikacija kao i onih cijelog tima. Velika odgovornost koja traži veliku koncentraciju te brigu o svakom detalju. Unatoč tome, nekada stvari ne završe dobro unatoč svim našim željama i naporima.

- Nema, dakle, rutinskih operacija?

- Nema. Mi se pripremamo za operacije. Operiramo nečiju ženu, majku, kćer, oca, sina. Kako ja nečijem ljudskom životu mogu pristupiti rutinski? Nikako! Nemam taj pristup. Odgovornost je velika, toga smo svjesni, ali je to dio posla. Taj teret ili možeš ili ne možeš preuzeti.

- Treba to sve i fizički izdržati.

- Svatko ima neki ispušni ventil ili zadovoljstvo. Meni je to rekreativni boks. Tom vještinom i um i tijelo održavam u optimalnoj formi i nekoj vrsti balansa.

- Što vas opušta dok operirate?

- Mene glazba. U zadnje vrijeme country!

- Kaubojska muzika!

- Pjevačica LeAnn Rimes, Shania Twain, Faith Hill.

- Što kažu drugi kolege u operacijskoj sali dok to slušate?

- Pa, ja sam šef! Ako je dobro meni, i njima je. Moraju to slušati, pa onda i zavole. Ha, ha…

- Zašto ste kao uže područje izabrali upravo neurokirurgiju i mozak?

- Mozak je sve ono što mi jesmo. Nas predstavlja mozak. Bit ću vrlo radikalan - ako ostaneš bez prsta, ruke ili noge, i dalje si čovjek. Ako ostaneš bez mozga, to više nije to. Naše postojanje, naše bivstvovanje uvjetovano je mozgom. On upravlja našim životom i tijelom. Mozak je centar svega. I zato mi je to odmah bilo najizazovnije područje.

- Ima ljudi, laika, koji kažu da trećina mozga nije u funkciji, ili neke slične stvari.

- Naš Stvoritelj nas je, posebno mozak, savršeno dizajnirao. Svaki njegov dio ima svoju funkciju, potpuno određenu, specifičnu.

- Može li se mozak trenirati, podignuti na višu razinu, poput tijela koje vježbom postaje jače, brže, bolje, ljepše, funkcionalnije?

- I mozak se može trenirati.

- Koliko je mozak zadan nekom prirodnom uvjetovanošću, a koliko ga se vježbom može poboljšati?

- Odgovorit ću vam jednim primjerom, prije svega o odnosu mozga i tijela, ali i o potencijalima mozga. U popularnoj znanosti poznata je priča o "Darpa" majmunu. Darpa je, inače, američka agencija koja se bavi naprednim obrambenim znanstvenim istraživanjem i razvojem. Jednom su radili testove s umjetnim udovima. Njih je razvijala vojska SAD-a za svoje ranjene borce koji su iz rata u Iraku ili Afganistanu dolazili bez ruku ili nogu. Upitan je bio način pokretanja tih udova unatoč prerezanim živcima. Bilo je, među ostalim, pitanje kako pomaknuti mišić na ramenu i na njega naslonjenu, recimo, umjetnu ruku. Za potrebe tog istraživanja vježbali su Darpa majmuna s umjetnom rukom.

- U čemu se sastojala vježba?

- U tome da ga moraju potaknuti da umjetnom rukom jede kikiriki. I naučio je to! Nakon samo mjesec dana majmun je to uspješno radio. Šokantno je bilo to što je taj majmun već imao svoje dvije ruke, a oni su mu montirali još jednu, treću, umjetnu, s kojom se isto služio!

- Što proizlazi iz toga?

- Da je naš mozak sposoban upravljati s više od dvije ruke. U teoriji možemo upravljati s četiri ruke, možda i šest. Tko zna? Simultano i spontano. To je otkriće revolucionarno. Dakle, naš je mozak limitiran našim tijelom.

- Njegov kapacitet je očito veći od potencijala našeg tijela?

- Izgleda da jest i predmet je velikog interesa znanstvenika, posebice, nažalost, u domeni obrambenih strategija - kako uljepšano zovu ratovanje. Rat i borba je jedna od osnovnih karakteristika ljudskog roda i društva.

- Hoće li u perspektivi ljudski život trajati sve duže?

- Ljudski život je sve duži, posebno na Zapadu, gdje su i uvjeti bolji, ali i na Dalekom Istoku, u Japanu koji je napredan. Mozak očito ima dulji vijek trajanja od tijela. Pitanje je hoćemo li već za koje desetljeće imati ljude koji će uobičajeno živjeti možda 110 ili 120 godina.

- Oko toga postoje dileme da li i zašto to raditi, hoće li bogati biti privilegirani pa do toga ima li to uopće smisla?

- Postoji čitav niz pitanja - od psiholoških, etičkih, moralnih, zdravstvenih pa do političkih - što to produljenje života ustvari znači. U dobu smo kad suvremena kultura, kao kultura mladosti koju su uveli Amerikanci, prije svega Kalifornija i Hollywood, promovira život na način da svi moramo biti lijepi, vječno mladi i botoksirani. Ljudi u Staroj Grčkoj s pedesetak godina već su bili starci, seniori. Danas se nas dvojica s 50 godina osjećamo mladima, zar ne? Ljudski život se, zahvaljujući medicini, lijekovima, izumu antibiotika, cijepljenju, kontroli zaraza i gladi, odnosno općem civilizacijskom napretku, produžio uobičajeno do 85 godina, posebno u zapadnoj hemisferi. Tu se sad postavlja pitanje smisla života u visokim, izrazito visokim godinama, preko 100, 110, 120…

- Jedno od pitanja skeptika i protivnika je ono o kvaliteti hipotetskog života od 85. do 125. godine života?

- Tako je. Teoretski, ako to naše tijelo nekako može izdržati, kakva je kvaliteta tog života u tako visokoj životnoj dobi, može li se čovjek u tim godinama puno kretati, baviti sportom, seksom, kao važnim dijelom ljudskog života, može li uživati u hrani kao kad je bio mlađi? Može li se i koliko kretati? Pokret je srž života. Ako se ne krećeš, gotovo kao i da nisi živ. Naše je tijelo dizajnirano za kretanje: mala glava i trup, dugi udovi… Što, dakle, u tim godinama čovjek može raditi, a da ga to veseli? Naravno, pod uvjetom da je intelektualno očuvan, može uživati u glazbi, književnosti, druženju s prijateljima i obitelji.

- Ili će živjeti samo da bi živio, da ne bi umro? Može li se zaključiti da takav život, reduciran u nekim elementarnim sadržajima koji ga čine ispunjenim, vjerojatno i nema previše smisla?

- O toj tezi nas dvojica možemo raspravljati sada kad imamo 50 i još koju godinu više. Pitanje je što ćemo misliti o tome kad budemo imali 85 godina. Hoćemo li pristati na to da je kraj, da je dosta i da nam život gasi svjetlo?

- Ili ćemo tražiti način kako ga produžiti za još 20, 25, 30 godina? To je ta dilema.

- Tako je. Ljudi i nakon 65 godina te nekakvog prirodnog odlaska u mirovinu moraju pronaći nove sadržaje i izazove. OK, dotad su odgojili djecu, odradili radni vijek, ostvarili karijeru i materijalne želje, dobili unuke, no što dalje? Koja im je motivacija? To je i pitanje za one od 85 koji idu prema, uzmimo to za primjer, 110, 120 godina.

- Što raditi? Čime se baviti? U čemu pronaći motivaciju?

- Upravo tako. Potrebno je pronaći kvalitetu i smisao života.

- Mozak je tu možda važniji od tijela.

- Mozak stari kao i tijelo, ni više ni manje. No što ga više treniramo, dulje će ostati zdrav i mlad.

- Kako trenirati mozak?

- Sigurno ne gledanjem turskih sapunica! Treba čitati knjige, razgovarati, posebno s prijateljima, uživati u umjetnosti ili putovanjima ako je prilika, imati intelektualne izazove… Naš mozak se osvježava novim iskustvima i doživljajima.

Povezane vijesti

• Jazz glazbenik svirao gitaru dok su mu operirali mozak
• Višak masnog tkiva oko pojasa povezan s manjim volumenom mozga?
• VELIKI INTERVJU S VRHUNSKIM HRVATSKIM NEUROKIRURGOM (2. DIO) / Prof. dr. sc. Krešimir Rotim: "Za operaciju ljudskog tijela kirurg će uvijek biti potreban. Jedino je pitanje hoće li mu ruke biti krvave, ili će to činiti uz pomoć robota"