razgovor (2)
IVAN TURUDIĆ, kandidat za predsjednika Vrhovnog suda: Želim da suci dobiju mogućnost i pravo da presude na temelju sporazuma, koje nisu ni fer ni pravedne, mogu odbiti, aktivno se u to uključiti i reći – ne, to ne može!
(Snimio:Bruno Konjevic / CROPIX )
Bivši predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, bivši pomoćnik ministra pravosuđa i bivši predsjednik DSV-a, aktualni sudac Visokog kaznenog suda Ivan Turudić prekjučer je otvorio mogućnost da se kandidira za predsjednika Vrhovnog suda, delikatno mjesto u sudačkoj vlasti zbog kojeg je nedavno eskalirao sukob predsjednika Zorana Milanovića koji je za tu funkciju predložio Zlatu Đurđević, kandidatkinju o kojoj premijer Andrej Plenković nije htio ni čuti.
- Trenutno ste sudac Visokog kaznenog suda koji ste ustanovili.
- Jesam, tamo se vode zanimljiviji slučajevi. Dolaze nam presude svih županijskih sudova koje postaju pravomoćne.
- Nemate, dakle, klasične rasprave, nego odlučujete o žalbama.
- Tako je, a Vrhovni sud odlučuje o izvanrednim pravnim lijekovima.
- Da li vas to što sada radite profesionalno zadovoljava, čini se mirnijim, manje stresnim poslom.
- Malo mi fali dinamičnost sudnice. No to je neka moja odluka. Polako se približavam šezdesetoj i tišini skorih zima.
- Opet ću vas malo vratiti na Milanovića. Vaša je sudbina oko ovog natječaja u njegovim rukama. Nije baš ugodna pozicija, morate priznati.
- Njegova je sudbina u njegovim rukama. On mene kao osoba ne zanima. Ja njega, za razliku od toga, kao osoba očito zanimam. Na kraju krajeva, davao je izjave o meni. Svašta je govorio. Recimo, da sam loš student.
- Jeste li bili?
- Završio sam fakultet u roku. To je, priznat ćete, osobna razina bavljenja nekom osobom. Ja se na to neću spuštati.
- Što ga je navelo na to?
- Iskreno, ne znam. Mislim, ustvari, da je on zapravo nerealizirani sudac. On je bio vježbenik Trgovačkog suda i tu je njegova sudačka karijera stala. To valjda nosi neke ožiljke. Ili reminiscencije.
- Mislite i na frustraciju, komplekse?
- Preteške su to riječi. Svaki čovjek ima svoju povijest. On je, recimo, što je očito i želio, otišao u politiku. Ostvario je zavidnu karijeru. Čak impresivnu.
- Onaj koga predsjednik Milanović predloži kao svog kandidata za predsjednika Vrhovnog suda ide onda na glasanje u Sabor. Očekujete da bi vladajuća većina glasala za vas?
- Ne znam što bi bilo kad bi bilo.
- Dobro, zna se da ste bliži toj, HDZ-ovoj opciji nego lijevoj.
- Sjetite se, je li se ikada pitalo bilo kojeg drugog kandidata za predsjednika Vrhovnog suda kojoj političkoj opciji pripada. Branko Hrvatin je bio predsjednik Vrhovnog suda 2007. i 2011. godine. I nitko ga nikada nije o tome ništa pitao. To je prošlo ispod radara.
- Dobro, Vi ste uvijek izražavali svoje političke stavove.
- Od toga ne bježim, iako znam da mi je to nekad štetilo. No bio je to moj izbor, nitko me nije na to tjerao da pričam.
- Sami ste se politički razotkrili.
- Prije bih rekao svjetonazorski. Ne može čovjek od sebe pobjeći. Ako to napravi, srami se samog sebe. Imam puno godina, karijeru i svoj život, i svoj svjetonazor.
- Gdje se onda svjetonazorski pozicionirate?
- Desni centar. Odnosno, lijevi desni centar. Što to znači? Samo dragi Bog to zna!
- Pokušajte definirati?
- Nacionalno sam osviješten, ali ne pretjerujem, nisam prenapet. Patriot sam. Kao pravi Slavonci i Istrijani. Pa oni su imali najveći odaziv na mobilizaciju u Oluji. Zar to nije za pohvalu. Kad sam izašao iz HV-a, vratio sam uniformu, hrpu oružja, nikada ga više nisam uzeo u ruke, obranili smo državu, moju Slavoniju i to je bilo to. Za mene je ta priča završena. Baš me briga tko je u kojoj stranci, ne volim ljude tako stavljati u kutijice. Ja sam, recimo, u nekim stvarima potpuni ljevičar, i to kad su u pitanju socijalna prava, sirotinja, prava radnika. Iz takve obitelji i dolazim.
Bijeg braće Mamić
- Imali ste svojedobno jednu izjavu kojom ste zaintrigirali javnost. Išla je u smjeru da bi trebalo kazniti one koji tvrde da je rat u Hrvatskoj bio građanski, a ne obrambeni od agresije kojom se nasrnulo na Hrvatsku.
- Smatrao sam da se ne smije u javnom prostoru reći da je u Hrvatskoj bio građanski rat i da nije bilo agresije. I da se, što je užasno, ne smije i ne može bez zakonskih posljedica tvrditi kako su u vukovarskoj bolnici ranjenici i svi ubijeni završili kako su zaslužili. To je naprosto civilizacijsko pitanje.
- Tražili ste kazne za to?
- To je bio nečiji krivi i zlonamjerni izričaj i negiranje vrijednosti Domovinskog rata. Naravno, to ne znači da se ne smije reći da su Hrvati u Domovinskom ratu počinili zločine. Inače, nikada nisam predlagao visinu kazne. Ali trebalo bi kazniti, jer to s vukovarskom bolnicom je na razini negiranja genocida. Što reći onome koji javno tvrdi da su vukovarski ranjenici iz bolnice zavrijedili likvidaciju?! Pogledajte što se sada događa oko Srebrenice. Visoki predstavnik EU u BiH ispravno traži da se sankcionira svako srpsko negiranje zločina nad muslimanima. To je, generalno, na tragu onoga što sam tvrdio i na tragu mojih razmišljanja.
- Možemo još malo po sudačkim poslovima: običnim ljudima koji ne znaju puno o pravu nije jasno kako je Tomislav Horvatinčić toliko otezao svoj sudski slučaj. Stalno postoji percepcija kako su suci to loše vodili, da mu se izlazilo ususret, to ruši ugled sudova i sudaca.
- Ima slučajeva koji su se još više odugovlačili. Kao prvo, nikada kao sudac nisam stavio svoj potpis ni na kakvu odluku o Horvatinčiću. Zato mogu otvoreno reći da je notorna stvar da netko neće ići u zatvor ako mu sustav ne može osigurati nužnu bolničku njegu, neovisno zvao se on Horvatinčić ili bilo kako drugačije. Bez obzira na to što je napravio, nitko mu nema pravo, ni njemu ni nekom drugom u sličnom slučaju, staviti kuglu oko nogu i prugasto zatvorsko odijelo te ga poslati u zatvor gdje može umrijeti ili izgubiti zdravlje. To što govorim su civilizacijske stečevine. Horvatinčić je, po svemu sudeći, zajedno sa svojim odvjetnikom iskoristio sve što mu je zakonski bilo na raspolaganju. Sad je u kaznionici. Nisam u tome sudjelovao, rekao sam samo svoj načelni stav.
- A slučaj braće Mamić? Da li se mogao spriječiti njihov bijeg iz RH u BiH? Je li sustav to mogao spriječiti?
- Mislim da kod Zorana Mamića nije bilo osnova za određivanje mjera opreza. Koliko sam pratio, dolazio je na rasprave. No to što se dogodilo s njihovim bijegom u BiH nije problem ni stvar sudova ni sudaca, nego instituta dvojnog državljanstva. Pa nisu suci rekli da Hrvati iz BiH mogu imati dvojno državljanstvo te da tako mogu izabrati gdje će služiti kaznu zatvora. Oni, simbolički rečeno, prijeđu Rio Grande i građani su BiH sa svojim pravima i obvezama. No ponavljam, suci nisu izmislili dvojno državljanstvo koje je ustavna kategorija i koje je u konkretnom slučaju Mamićima omogućilo da odu u BiH.
- Da li im se mogla unaprijed, prije izricanja presude, oduzeti putovnica pa da ih se tako spriječi da pobjegnu?
- A što je s presumpcijom nevinosti?! Tko je znao kakva će biti presuda? Možda su mogli biti oslobođeni.
- A neki drugi oblik prevencije?
- To u zakonu o kaznenom postupku ne postoji. Neka se to uvede u kazneni postupak pa će biti tako. Ili neka se u zakon uvede odredba da je dvojno državljanstvo razlog za određivanje zatvora radi opasnosti od bijega. Dok se tako nešto ne uvede, nekorektno je i neargumentirano napadati sudove i suce.
Odnos s Milanovićem
- Za kraj, još malo o Milanoviću.
- Gledajte, ja mu ne šaljem poziv za prijateljstvo na facebooku.
- Kad je taj vaš odnos postao napet?
- Sa slučajem Perković. Samo da se zna – s Milanovićem nikada nisam progovorio ni riječ. Njegova lavina napada na mene krenula je kad sam kao sudac Županijskog suda donio odluku da se bivši šef tajnih službi Josip Perković mora predati pravosudnim njemačkim tijelima koja su izdala europski uhidbeni nalog. I to je to. Tu je odluku potvrdio i Vrhovni sud nakon čega su počele Milanovićevi napadi na mene, jako osobni, neugodni, difamirajući, diskvalificirajući. Tada je bio premijer koji se u tim napadima ispod pojasa pojavljivao kao visoki izvor iz vlade.
- Da li se kao kandidat, nakon što predate svoju kandidaturu, morate susresti, direktno, oči u oči s predsjednikom Milanovićem?
- Neću se s njime naći. Nema za to nikakve potrebe. Ne postoji ni zakonska obveza. Predat ću, ako odlučim, svoju kandidaturu i program i ja sam svoje završio.
- Jeste napravili program?
- To je važna stvar. Inače se to ni ne čita. S time se, naravno, ne slažem. Imam dobar program. Znam što bi trebalo napraviti. Evo, na primjer, točno zašto je loša percepcija sudstva.
- Recite?
- Ne znam da li znate da je sucima potpuno svejedno, odnosno isto im je vrednovano jesu li sudili jednostavan predmet s osobom koja je uzela mito od 50 eura ili ako vode složeni korupcijski predmet s deset optuženih za veliku pronevjeru državnog novca. Siguran sam da to treba promijeniti, i na tome bih inzistirao kao predsjednik Vrhovnog suda.
- To je neki oblik sudačke uranilovke.
- Radi se o nekim okvirnim mjerilima koja bih ja mijenjao. Drugi primjer zašto ljudi ne vjeruju sucima je takozvana presuda na temelju sporazuma.
- Možete biti konkretniji?
- Netko zamrači 40 milijuna kuna, dobije uvjetnu osudu i ide ponizno guliti krumpire! Suci s time nemaju ama baš nikakve veze. Suci takve nagodbe između DORH-a s jedne i optuženih s druge strane po sadašnjem zakonu moraju prihvatiti. A ljudi onda kažu – samo bogati mogu tako dobro proći! Takvi predmeti ljudima daju za pravo da sumnjaju, ali ne u suce! Oni samo slijede zakonski okvir.
- Kako biste vi to onda riješili?
- Tako da suci dobiju mogućnost i pravo da ovakve presude na temelju sporazuma, koje nisu ni fer ni pravedne, mogu odbiti, aktivno se u to uključiti i reći – ne, to ne može! Takvu praksu u Europskoj uniji imamo samo mi i Slovenija.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
