RAZGOVOR

SRĐAN KERIM: "Da je Tito pustio Savku i Tripala u Hrvatskoj te Latinku i Nikezića u Srbiji, ne bi se pojavio Milošević i do krvavih ratova devedesetih ne bi došlo"

| Autor: Robert FRANK
V. KARUZA (NOVI LIST)

V. KARUZA (NOVI LIST)


Srđan Kerim je bivši veleposlanik i ministar vanjskih poslova Makedonije. U jednom razdoblju bio je drugi čovjek Ujedinjenih naroda, predsjednik 62. zasjedanja Opće skupštine UN-a. Za vrijeme raspada Jugoslavije, kao visokorangirana osoba u tadašnjem saveznom Ministarstvu vanjskih poslova, ne samo da je iz prvog reda pratio što se zbiva, već je bio i akter nekih važnih događaja. Među prvima je razotkrio velikosrpsku politiku Slobodana Miloševića. Otvoreno je nagovijestio rat koji je potom odnio stotine tisuća ljudskih žrtava. Sudjelovao je u bezuspješnim pokušajima sprječavanja srpske agresije. Zanimljivo da je upravo njegovim nalivperom Milošević mimo svoje volje morao (su)potpisati dokument kojim se Stipu Mesića imenovalo predsjednikom Predsjedništva Jugoslavije.    

Zbog svoje erudicije, iskustva, znanja i procjena, Srđan Kerim, čijim krvotokom teče makedonska, turska, hrvatska i srpska krv, do te je mjere poželjan sugovornik da ravnopravno razgovara na najvišim europskim i svjetskim razinama. Mnoga su mu vrata otvorena: od Skopja, Berlina, Frankfurta, Munchena, Londona i Pariza, do New Yorka, Washingtona i Pekinga. Ipak, veći dio godine stacioniran je u Opatiji u kojoj planira organizirati Europski konferencijski centar, krajnje zanimljiv projekt u okviru kojeg bi se bistrile nove, drugačije, kreativnije i prilagodljivije europske politike. Nedavno je izdao knjigu - "Svijet bez granica". Dobar dio od 450 stranica posvećen je njegovom viđenju (pred)ratnih okolnosti, što je posebno zanimljivo kao neposredan povod ovom razgovoru, vođenom na 30. godišnjicu početka konačnog kraja Jugoslavije.    

- Točno je 30 godina od početka kraja Jugoslavije. Je li se rat mogao izbjeći? Ili je on bio toliko duboko ukorijenjen i programiran u velikosrpskoj politici da je naprosto bio neizbježan?

- Malo bih vas korigirao. Ta godina, 1991., bila je najkritičnija u procesu raspadanja Jugoslavije. No ona, naravno, nije početak. Početak je bio 1987. godine, kad je u Srbiji na vlast došao Slobodan Milošević. Nakon Titove smrti 1980. proces decentralizacije Jugoslavije uzeo je maha. Bili su prisutni i procesi dezintegracije, prije svega zbog konflikata koji su izbijali između samih republika. Ali ti konflikti su, prvenstveno, bili vezani za ekonomska pitanja, samo ponekad i politička. Slovenci su, na primjer, već tada išli dva, tri koraka ispred nas ostalih.

- Bili su velikosrpskoj politici krajnje nebitni.

- Tako je. Slovenci su govorili o potrebi proeuropske orijentacije. To se tada zvalo - Europa zdaj! Svi ostali su još uvijek bili u drugom filmu. Oko ekonomskih pitanja dolazilo je do velikih sukoba zbog velikog vanjsko-trgovinskog deficita i dugova. Stalno su manjkale devize koje su išle na otplatu dugova, ali i kupovinu notornih stvari. Tada je došlo i do deviznog sukoba. Postojali su ozbiljni problemi, no sve je to ipak bilo u procesu nekakvih dogovora. Ali kad je Milošević došao na vlast u Srbiji započela je spirala problema koji su iza sebe pustili smrt, pustoš i beznađe. Još kad je njegova žena Mirjana Marković formirala JUL, Jugoslavensku levicu, priča je prerasla u svojevrsnu povijesnu političku farsu! Bračni par je podijelio vlast i unutar obitelji i na razini Srbije. Tada su krenuli otvoreni hegemonistički zahtjevi te želja za pretvaranjem Jugoslavije kao zajednice naroda u Srboslaviju.

- Vi ste izmislili taj pojam?

- Vjerojatno sam ga prvi ili među prvima počeo koristiti. Činjenica je da je većina ljudi dugo vremena željela živjeti u Jugoslaviji, ali na bazi nekakvog dogovora, ravnopravno, a ne sa srpskom političkom dominacijom.

- Taj pojam srboslavija upotrijebili ste neposredno nakon 8. Plenuma Saveza komunista Srbije 1987. godine. Isti dan obratili ste se kolegama i novinarima u makedonskom parlamentu Sobranju. Komentirali ste događaje s Plenuma i pojavu Slobodana Miloševića.

- Sjećam se kao danas. Bila je pauza u Sobranju. Kao republičkog, makedonskog ministra, pitali su me što mislim o dolasku tog Miloševića na vlast i što mislim o političkom pravcu koji on diktira? Za njega su tada svi mislili u pozitivnom smislu, da je on Jugoslaven, integralist. Odmah sam rekao da to što Milošević zagovara nije nikakvo integralno jugoslavenstvo, nego da će posljedica njegove politike biti - rat! Ljudi su me gledali s nevjericom, mislili su da provociram. Ni u snu nisu mogli prihvatiti da bi među svima nama moglo doći do rata.

- Kako ste tako precizno i tako rano predvidjeli ratni rasplet političkih neslaganja i sukoba, s Miloševićem kao glavnim zagovornikom agresije?

- Znao sam ga od 1968., kad sam imao 20 godina. On je kao Trump, sličnog su karaktera.

- Kako to mislite?

- To su ljudi kod kojih je istina samo ono što oni misle, vjeruju i govore. Drugačijim argumentima ne vjeruju. Obojica imaju jednu ružnu vrstu nametanja svojeg mišljenja i potpunu isključivost. Oni, na svoj način, svih siluju. Silovanjem je Milošević, uostalom, politički vladao.

- Vratimo se na 8. Sjednicu Centralnog komiteta SK Srbije.

- Ne kažem da su svi u Srbiji bili za rat. Postojalo je krilo unutar Partije, okupljeno oko Ivana Stambolića, koje je bilo za dogovore. Njega je Milošević, kao političkog protivnika, na kraju dao likvidirati.

- Ivan Stambolić je previše znao o Miloševiću i njegovim tajnama. Puno je tu bilo ružnih informacija, zar ne?

- Upravo tako. Stambolić je znao za njegovu opasnu obiteljsku anamnezu. Miloševiću su se, naime, ubili i otac i ujak. Stambolić je bio nezgodan svjedok. A i Mirjana Marković ga nikako nije voljela.

- Neposredno prije likvidacije, Stambolić se našao s vama u Parizu. Pričali ste do ranog jutra. Da li vam je tom prilikom iskazao sumnju da bi ga mogli likvidirati?

- Da, to je istina. Bojao se tragičnog završetka. Posebno zbog djece. Na kraju je i likvidiran.

- Milošević se brutalno obračunavao. Tako je na 8. Plenumu SK Srbije nastradao i Dragiša Pavlović.

- I to je istina. On je, naime, jednu tajnu iz arhiva učinio dostupnom javnosti. Radilo se o majci Mirjane Milošević, Veri Miletić, koja je Gestapu tijekom Drugog svjetskog rata odala cijelu ćeliju beogradskih SKOJ-evaca. Nijemci su ih, naravno, strijeljali. A to ide njoj na dušu. Pavlović je informacije o tome dao jednom novinaru beogradske Politike koji je to objavio. Ne moram posebno naglašavati kako je nakon toga u Politici došlo do velike čistke, oko 60 novinara je protjerano.

- Mirjana Marković nije znala pravu istinu o svojoj majci jako dugo.

- To se skrivalo od nje, kao i da joj je majka ubijena. Inače je bila sestra Davorjanke Paunović, Titove žene za vrijeme Drugog svjetskog rata. Mirjanin otac je bio visoki dužnosnik u srpskoj vladi i u Savezu komunista. On je poslije, s drugom ženom, dobio još tri kćerke. Mirjana je ispala, na neki način, neželjeno dijete, ružno pače. Sve je to kod nje stvaralo određene komplekse koji su se poslije pretvorili u političko i životno ludilo.

- Oboje su, i ona i Milošević, imali neku psihopatologiju. Vukli su to iz teških obiteljskih situacija, smrti, izdaje, suicida… U vašoj knjizi navodi se da je od 25. svibnja 1990. postojao tajni dokument o tome da je Miloševiću dijagnosticirana shizofrenija.

- Imao je ponašanje koje je, definitivno, bacalo na shizofreniju. Milošević, recimo, sjedi s vama, govori krajnje miroljubivo, ponaša se kao mali, dobroćudni medo, a sutradan te vuk pojede!

- Navodno je taj dokument o Miloševićevoj shizofreniji kod sebe i za svoju političku zaštitu imao tadašnji predsjednik Predsjedništva Jugoslavije Borisav Jović.

- Da, tako ispada.

- U knjizi "Svijet bez granica" ima jedna vaša zanimljiva zgoda baš s Borisavom Jovićem, a propos toga da je srpska politika spremala rat i osvajanje "srpskih teritorija" po drugim republikama, ali i da nije poštovala druge narode u Jugoslaviji.

- U lipnju 1990. letjeli smo nad bengalskim zaljevom. I pitam ja Jovića: "Vidiš li, Boro, izlazak iz ove duboke političke krize u koju smo upali?". A on meni, k'o iz topa: "Naravno da vidim! Slovence će da izbacimo, Hrvate da zajebemo, a vi ostali ionako se ne brojite". Čim smo sletjeli, zapisao sam si na komadiću papira tu njegovu rečenicu, da je ne zaboravim. Odmah sam zvao Kiru Gligorova koji je iz Skopja za Beograd poslao službeni avion po mene. Referirao sam mu što je Jović rekao. Gligorov je to odmah javio Tuđmanu.

- Obzirom da ste od 1987. prilično oštro i javno kritizirali Miloševića i velikosrpsku politiku, a radili ste u saveznoj administraciji, u Ministarstvu vanjskih poslova kod Budimira Lončara, jeste li se pobojali da bi mogli nastradati?

- Jednom su mi u stan u Beogradu, a bilo je to 1991. godine, došla dva najviša rukovodioca tadašnje Službe sigurnosti. Ponudili su mi: ili suradnja ili… Ajmo reći da će me ganjati. Kategorički sam odbio bilo kakav oblik suradnje. Već sam dao ostavku i spremao sam se za odlazak u Pariz. Zanimljivo da je moj devetogodišnji sin kroz staklena vrata prema dnevnom boravku slušao taj razgovor. Svega se toga i danas sjeća. Prethodno sam u režimskim srpskim novinama napadan da sam dio antisrpske koalicije i histerije.    

- Je li realno postojala mogućnost da vas SDB otme ili likvidira?        

- Poručeno mi je da vodim računa da mi je obitelj u Beogradu. Očekivao sam da će mi to reći. No nisam im ostao dužan. Poručio sam im sljedeće: u pet zapadnih veleposlanstava ostavljeno je moje pismo…

- U kojim veleposlanstvima?

- Američkom, britanskom, francuskom, njemačkom i talijanskom.

- Što ste napisali?

- Napisao sam da smatram kako su oni, srpska politika i službe, krivi ako se mom djetetu bilo što dogodi, samo obična prometna ili slično. Svjesno sam tako reagirao jer sam znao s kime imam posla.

- Kome ste prvom dali to pismo?

- Na jednoj večeri ispod stola njemačkom veleposlaniku koji je to dostavio četvorici kolega. No nisam mogao spriječiti da mi upadnu u stan, koji sam uredno platio i bio je moje privatno vlasništvo. Do dan danas ne mogu ući u njega. U njemu je rodbina jednog Miloševićevog jako bliskog suradnika. No, znate, ne želim da se pomisli da sam opsjednut Srbijom i Srbima. Ovo su, naprosto, sekvence iz mog života koji je jednim velikim dijelom imao veze sa Srbijom. Ta država ima svoju važnost.

- To je nesporno.

- Svatko tko se bavi geopolitikom mora znati i promišljati neke važne stvari. Recimo, u Europi postoje dvije države koje su uvijek na neki način bile umiješane u ratove.

- Njemačka i Srbija?

- Tako je. To nije slučajno. Ali i ovo što govorim nije stigma ni protiv Njemačke ni protiv Srbije, nego se radi o političkoj analizi. Gledajte ovo: Njemačka ima deset susjeda, a Srbija devet! Nitko drugi, posebno među tim susjedima, nema toliko susjeda! Čim neka zemlja ima takav geostrateški i geografski položaj, automatski je generator i dobrog i lošeg. Ako je konstruktivna i surađuje, onda će se, kao u slučaju Njemačke, dogoditi pozitivna stvar - Europska unija. Ako nije takva, već suprotnog ponašanja i pristupa, onda je realnost Srbija devedesetih godina - a to su ratovi. Jako je važno, zbog svega što se dogodilo, da se Srbija stabilizira, konsolidira i bude dio Europe.

 - Ima li Srbija, ovakva kakva je sada i s ovim političkim vodstvom, potencijal za EU?

- Ima potencijal, no problem je kako se on koristi. Srbija mora shvatiti jednu stvar - ona ne može biti vođa ove regije, za to nema potrebe. No kako graniči s devet država, može biti najodgovornija za mir. To su dvije različite situacije. Srbija mora biti mirotvorna, ali ne na Miloševićev način. On je, zapamtite to, poveo, otvorio i vodio pet ratova! Istodobno dok su debelo najviše njegovom krivnjom pobijene stotine tisuća ljudi, iz usta su mu ispadali slatki bomboni! Taj lažni mirotvorac je potencirao da se mošti kneza Lazara prenose po takozvanim srpskim zemljama po Hrvatskoj! Tako je Srbe iz Hrvatske uvodio u rat! Služio se svakakvim lažima da diskreditira Hrvatsku.

- Vi ste i osobno bili na mjestima gdje se to događalo?

- Da, jesam. Recimo, 1991. godine u vrlo delikatnim trenucima lažno je, u mom prisustvu, govorio o hrvatskom političkom rukovodstvu kao o ustašama! O Titovom generalu Tuđmanu i antifašistu Mesiću!

- To je bilo pred Hansom van den Broekom, nizozemskim ministrom vanjskih poslova?

- Točno. Radi se o tome da je Milošević kao šef Srbije u svibnju 1991. godine, u naponu srpske ekspanzionističke i agresivne politike, uporno želio spriječiti imenovanje Stipe Mesića za predsjednika Predsjedništva SFRJ. Mi smo kao savezno Ministarstvo vanjskih poslova zatražili pomoć Trojke Europske zajednice. U Beograd su tada došli Hans van den Broek te predstavnici Italije i Luxemburga. Milošević je pred njima najotvorenije iznosio laži o Tuđmanu i Mesiću, sve dok mu Hans van den Broek nije otvoreno dao do znanja da prestane s lažima. Prekinuo ga je.

- Milošević je bio destruktivan na svim sastancima s međunarodnim delegacijama koje su se bavile Jugoslavijom?

- Potpuno. Imao je svoj scenarij, a pred njima je izvodio igrokaz. Bilo je groteskno i van svake logike što je on kao predsjednik Srbije želio odlučivati hoće li Mesić biti izabran za predsjednika Predsjedništva Jugoslavije! Pa takvih situacija nije bilo ni u Sjevernoj Koreji!

- Taj dan kad je Trojka Europske zajednice bila u Beogradu, nitko nije mogao do Miloševića.

- Nitko! Sprdao se sa svima! Poigravao. Sjećam se, bila je nedjelja. Hans van den Broek mi je u jednom trenutku rekao - ako se Milošević ne pojavi do ponoći, idu sankcije! Pojavio se u zadnji trenutak. Obratio se Borisavu Joviću. Kao, naljutio se na njega što ga se smeta u nedjelju, zar nije on mogao sve riješiti. Bio je očito i manipulativan i inteligentan, ali je ta inteligencija dobivala dijabolične oblike.  

- Sudjelovali ste u tom danu i razgovorima?

- Apsolutno. Cijeli sam dan bio angažiran oko Van den Broeka i njegovih kolega. On je zatražio da ja prevodim njegov razgovor s Miloševićem u četiri oka. Milošević je opet počeo po svom, o ustašama i takvim glupostima. No Nizozemac ga je prekinuo, rekao mu je da je Tuđman izabran na legalnim i legitimnim izborima i dao mu je do znanja da je sada dosta. Konkretno je tražio od njega da naloži članovima Predsjedništva Jugoslavije koje kontrolira da se potpiše Mesićevo imenovanje. Sjedili smo za okruglim stolom, Milošević je sjedio s moje lijeve strane. U trenutku kad je dokument došao do njega, on ga je samo proslijedio prema meni! Htio je izbjeći svoj potpis. Vratio sam mu ga! Kao, nije ga imao čime potpisati! Izvukao sam svoje Parker naliv pero i dao mu ga. Potpisao je.

- Da rezimiramo: vašim naliv perom Milošević je supotpisao Mesićevo imenovanje za predsjednika Predsjedništva Jugoslavije?

- Upravo tako. Mesić je isto bio tamo, ali je mudro i bez nervoze čekao rasplet događaja. Povremeno je izlazio na telefonske razgovore s Tuđmanom.

 - U svojoj knjizi ste napisali da je hrvatska politika prespavala vrijeme od 1987. do 1991. Tvrdite da je zakazala i nije pravodobno i adekvatno reagirala na rastući srpski nacionalizam.

- To je, nažalost, istina. Hrvatska se politika držala prepasivno. Ljudi iz njenog vrha nisu bili ni glupi ni naivni. No izabrali su pogrešnu taktiku.

- Koju? Kakvu?

- Mislili su da će šutnjom i izbjegavanjem svađe zaobići konflikt s agresivnom srpskom politikom. Prevarili su se.

- Zašto?

- Ta vrsta ponašanja, kad izbjegavaš sukob, vrijedi i pozitivna je u civiliziranim sredinama. To možeš napraviti i tako se ponašati u Francuskoj, Britaniji i Skandinaviji, ali ne i na Balkanu koji nesuprotstavljanje smatra slabošću. Tu ako ne pokažeš zube, druga strana to ne smatra veličinom nego slabošću. Upravo to se dogodilo hrvatskoj strani. Pogriješili su u pristupu. Govorio sam vrhu hrvatske politike u Zagrebu: "Ljudi, pa jel' vi znate što oni u Beogradu rade i govore na svojim sastancima na kojima sam prisutan i sve to slušam". Prenosio sam to hrvatskom vodstvu, ali uzalud.

- Možete li dati neki primjer s tih sastanaka? Što se govorilo?

- Miloševićeva je strana tvrdila da su Hrvati odmetnuli Srbiji dvije pokrajine, Vojvodinu i Kosovo, pa će Srbi zauzvrat uvaliti Hrvatskoj tri pokrajine - SAO Krajine! No sve je počelo u čaršiji, po kafanama! Srpski mitovi su se pretvorili u službenu politiku koja je po Hrvatskoj tražila trabante u liku Jovana Raškovića, Milana Babića i sličnih.

- S hrvatske strane tada je prvi među jednakima bio Stipe Šuvar.

- Tako je, on je bio u Predsjedništvu, pa ga je Tuđman poslije smijenio. Radi se o izuzetno inteligentnom čovjeku opsjednutom mišlju da je on nasljednik Vladimira Bakarića. Isto kao i on, i Šuvar je prije svega bio teoretski potkovan čovjek bez pravog refleksa za realnu, praktičnu politiku. Da su Savka Dapčević i Miko Tripalo bili na Šuvarovom mjestu, oni bi se suprotstavili Miloševiću! Znali bi kako to napraviti! Između progresivnih srpskih snaga Marka Nikezića i Latinke Perović te naprednih hrvatskih strujanja u liku Savke Dapčević i Mika Tripala, unatoč ponekim razlikama, postojali su velika suglasnost i slične političke procjene.

- Zar stvarno mislite da bi Savka i Tripalo s jedne, te Nikezić i Latinka s druge strane, spriječili suludo Miloševićevo divljanje da su preživjeli '71. i '72. i ostali na čelnim mjestima u svojim republičkim tijelima i u samoj Partiji? Tu je i '73. te rušenje Krste Crvenkovskog u Makedoniji. Doista mislite da rata ne bi bilo da je Tito pustio te ljude na ključnim pozicijama?   

- Do rata ne bi došlo! Svi skupa bismo evoluirali do nekog oblika konfederacije koja bi se europeizirala! Svi bismo se integrirali u Europu! Napredni srpski i hrvatski komunisti tada su kontaktirali s naprednim europskim komunistima. Tada je nastao eurokomunizam. Trend kod njih je bilo distanciranje od Moskve te sklonost eurointegracijama.

- Vratimo se '71. i '72. Tito je po vašem mišljenju micanjem Savke, Tripala, Nikezića i Latinke napravio veliku grešku?

- Apsolutno. U igru je tada vratio rigidne, boljševičke snage, čiji proizvod je s vremenom postao Slobodan Milošević. Da se razumijemo: kad govorim o Titu kao povijesnoj ličnosti, a svjedok sam tog vremena i akter mnogih događaja, uzimam u obzir i dobre i loše strane. Jedno su njegove zasluge koje počinju i završavaju s time što nam je omogućio tadašnje, ali i sadašnje granice, te da se svi smjestimo unutar njih. Prema vani, gledajući strateški i politički, ne možeš mu naći ni najmanju fleku. Unutar države, radio je velike greške. Recimo, od 1945. do 1965., punih 20 godina, gurao je unitarizam. To je bila velika zabluda. Mislio je da će svojim autoritetom iz rata uspjeti progurati jugoslavenstvo i taj unitarizam. Kad je vidio da je vrag odnio šalu, da je postalo preozbiljno i da bi mu situacija mogla izmaknuti kontroli, smijenio je Aleksandra Rankovića. Navodi o prisluškivanju su bili sporedni. Maknuo ga je želeći raščistiti s unitarizmom koji je, zapravo, u skrivenoj formi bio srboslavija!

- Tito se tada, dakle, odriče unitarizma?

- Da, i prelazi na relativno decentraliziranu labavu federaciju. Iako je imao političku i neprikosnovenu moć, trebalo mu je, do 1974. i donošenja važnog Ustava, punih 8 godina da to postupno pripremi.

- Možemo se samo nakratko vratiti na rane sedamdesete kad su napredne snage ipak gubile bitku s Titom i Partijom. Nije li sve krenulo sa Slovenijom?

- Krenulo je sa Stanetom Kavčićem i aferom cesta. Slovenci su u toj situaciji bili potpuno u pravu, no svima su im glave otišle! I to zato jer nisu željeli da Beograd odlučuje hoće li se u Sloveniji izgraditi neka lokalna cesta! Kavčić je ispravno tvrdio kako je apsurdno da mora čekati odobrenje Beograda za takve stvari. No takvi slovenski liberalno misleći ljudi koji su smatrali da je potrebna decentralizacija odmah su stradali. Tito je radio greške jer je u Partiji imao oponente, stare, rigidne, boljševičke strukture koje su iz pozadine povremeno vukle konce igre. A ni JNA to nije odgovaralo. No Tito tada i nakon toga već polako gubi kontrolu.  

- Mogli ste i vi tada nastradati?

- Mogao sam, vrlo lako. Latinka Perović, s kojom sam i danas u odličnim odnosima, molila me da šutim. Bio sam buntovnik, politički aktivan sa samo 23 godine, a ona mi je govorila da sam mlad i da se smirim jer ću prerano izgorjeti. Rekla mi je znakovito još jednu rečenicu - čuvaj se za kasnije!

 - Mnogo je godina otada prošlo, ustvari desetljeća. Hrvatska i Slovenija u međuvremenu su postale stabilne države i demokracije. Pratite li situaciju u našem neposrednom susjedstvu, u BiH. Je li moguć njen raspad, priključenje Republike Srpske Srbiji, novo prekrajanje granica?

- Ta igra s granicama je kao igra s vatrom. Možeš se zaigrati i da ti se ništa ne dogodi, ali može se dogoditi da ti u igri cijela kuća izgori! No stavimo tu priču u jedan kontekst. Dakle, deseti princip OESS-a je nepovredivost granica, posebno ratnim putem, što implicira mogućnost promjene granica mirnim putem. Taj deseti princip je dogovaran punih sedam godina! Prvih devet principa usuglašeno je lako, deseti je bio najdelikatniji.

- Zašto je donesen?

- Zbog ujedinjenja Njemačke, da ne dođe do rata.

- A sada?

- To da će netko s nekim sjesti za stol i dogovoriti promjenu granica na Balkanu mirnim putem neka pričaju nekom Amerikancu iz Oklahome, Islanđaninu koji živi pored gejzira i Kinezu iz mandžurijske stepe! Kao čovjeku od 73 godine, koji je prošao cijeli svijet, ali je živio, živi i živjet će na Balkanu do kraja života, meni tu priču nitko ne bi mogao prodati. Balkan i mirno prekrajanje granica! Dajte, molim vas! To je nemoguće? Ako pak netko misli da će velike sile sjesti ovdje na Balkanu pa s nama malima prekrajati granice, još je u većoj zabludi. Ni velike sile, Amerikanci, Rusi i Kinezi, trenutno same ne znaju gdje su i što žele. Upravo o tome pišem svoju novu knjigu. Zove se - "Strateški vakuum".  

- Velike sile su u nekom obliku krize?

- Točno, pokušavaju se konsolidirati i pregrupirati u novom kontekstu u kojem smo se našli. One ne znaju što će sa sobom.

Upravo zbog svih ovih kriza, nepoznanica, lutanja i pronalaženja novih političkih pravaca, cilj mi je u Opatiji organizirati Europski konferencijski centar. Da se o tome raspravlja na visokim i pametnim razinama.

- Granice u međuvremenu ostaju nepovredive?

- Granice se, ponavljam, ovdje neće mijenjati mirnim putem. A tko pokuša silom… Teško njima. Doživjet će opet krah. Prvo to neće dozvoliti NATO. Ne može netko na granici NATO-a zveckati oružjem, praviti cirkus i očekivati da će NATO na tako nešto zažmiriti i odšutjeti.

- No ovo je, kako kažete, Balkan. Brdoviti Balkan odakle su kretali i ovdje su se vodili važni svjetski ratovi. Bure baruta koje možda može eksplodirati upravo dok kod velikih sila postoje velike identitetske i sadržajne krize.

- Balkan je potencijalno uvijek bio i ostat će bure baruta sve dok se njegov zapadni dio ne integrira u EU! Sve zemlje zajedno, istodobno: Srbija, BiH, Kosovo! Tada, ako i kad svi uđu, prestaju sve priče o granicama i sukobima. EU radi stratešku štetu što ne razmišlja na ovaj način.

- No te države ne ispunjavaju uvjete za članstvo u mnogim segmentima?

- Ispunit će ih, samo treba znati povlačiti pravodobne i kvalitetne poteze.

- A NATO?

- Ovako strukturiran, NATO je prevladan. Zbog toga smo u sendviču između SAD-a i Rusije. Nitko u EU, uključujući i jednu snažnu Njemačku, nema perspektive u današnjoj svjetskoj konstelaciji ako se ne održi EU. A NATO, pitate? Treba formirati novu vojnu organizaciju!

- Kako bi se zvala?

- Transatlantski savez! U njega bi ušle Amerika i Kanada te EU! Ne države EU pojedinačno, nego cijela organizacija. Nešto kao europske oružane snage. Prednost ovakve vojne alijanse je u tome, među ostalim, i što Amerikanci ne bi mogli sve sami diktirati, kao što je slučaj s NATO-om.

- Zašto bi SAD pristale na ovakvu ideju ako tako gube utjecaj?

- Jer nemaju drugog izbora! Ne mogu se sami nositi s Kinom i Rusijom. Uostalom, EU je najbogatiji i najnapredniji dio svijeta s 500 milijuna ljudi.

- Tko vas je tijekom duge i sadržane diplomatske karijere najviše impresionirao?

- Impresionirao me ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov. Bez daljnjega, kod njega nema improvizacije. Tu je bivši glavni tajnik Ujedinjenih naroda Kofi Annan i bivši američki državni tajnik Lawrence Eagleburger. No najjači je dojam pustio također bivši američki državni tajnik Henry Kissinger. On ima tri komponente koje vrhunski diplomat mora imati. Prvo, znanstvena potkovanost, jer su mu povijest i političke znanosti bile osnova, a znao je i teoriju i praksu. Drugo, strateški način razmišljanja. Treće, vještina pregovaranja gdje se kod njega, svejedno što je zastupao najmoćniju državu svijeta, nikad nije osjećala sila, nego snaga argumenata. Dobro smo se poznavali i surađivali. On je, inače, član upravnog odbora najveće američke fondacije Apel savjesti koju vodi rabin Artur, moj veliki prijatelj, koji nije jako eksponiran, ali i prema Kini i Rusiji provodi neki oblik američke politike. Nema američkog predsjednika koji njega nije angažirao.

- Kad ste već spomenuli rabina, to poteže zadnje pitanje: postoje li neke strukture na svjetskoj razini koje pokreću ključne poteze politike, biznisa, ratova, raspodjele moći? Grupa Bildenberg, skup u Davosu, multinacionalne kompanije iz svijeta farmaceutike, proizvodnje oružja, umjetne inteligencije, eksploatacije nafte…?

- Ja sam odlučan protivnik teorije zavjere! Prvo, za takvim, tajnim organizacijama nema potrebe. Točno je da ti ljudi i ti krugovi postoje. I da razgovaraju o raznim pitanjima: kupuju, prodaju i testiraju robu, usluge i ideje. No, u konačnici, odluke donose strukture njihovih država: američki predsjednik, Bijela kuća, Pentagon, ruski predsjednik, kineski predsjednik. Ipak oni imaju ključne poluge moći. Iznad tih ljudi ne postoji nitko.  

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini