NAJNOVIJE


NAGRADA ZA KOREOGRAFIJU U PRESTAVI "STAGING A PLAY: TARTUFFE "

PULJANIN, KOREOGRAF, PLESAČ, REDATELJ MATIJA FERLIN: Kao dijete nisam bio neki plesački supertalent


Ne sjećam se da sam kao dijete ikad govorio da želim biti plesač, ali sam bio uvjeren da će umjetnost ili neko drugo zanimanje gdje je kreativnost glavni motor definitivno biti moj poziv * Roditelji su me na moje insistiranje upisali kod Slavice, a prvi dani u 'Zaru' bili su čisti izazov. Talijanski TV show-ovi su glavni krivci za moju inicijalnu ljubav prema plesu, a baletna štanga i klasični balet nisu imali veze s onime čemu sam svjedočio na Italia 1 ili Canale 5

Predstava "Staging a play: Tartuffe" u koreografiji Matije Ferlina koncem prošle godine osvojila je dvije nagrade hrvatskog glumišta. Nagrađena je za najbolje koreografsko ostvarenje-ples (Matija Ferlin) i najbolje umjetničko ostvarenje-ples (Darko Japelj). Ferlin i Japelj jedini su autori iz Istre nagrađeni na godišnjoj dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta.

S druge strane, predstavljajući najbolje primjere recentnog domaćeg dizajna, prije nepuna tri mjeseca u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt otvorena je izložba hrvatskog dizajna 1718, najveća strukovna dizajnerska manifestacija u Hrvatskoj. U sklopu otvorenja dodijeljene su i nagrade, a dojmljiv kazališni plakat za predstavu "Staging a play: Antigona", autorsko djelo Tine Ivezić i Matije Ferlina osvojio je nagradu u kategoriji 'Dizajn vizualnih komunikacija'. Dovoljan povod za razgovor s višestruko nagrađivanim koreografom, plesačem i redateljem Matijom Ferlinom.

- Je li ples tvoj unutarnji poziv? Kao dijete pohađao si balet i ples kod Slavice Šenk u pulskom 'Zaru'.

- Bilo je to točno prije 30 godina. Jedino čega se sjećam jest to da su me roditelji na moje insistiranje upisali kod Slavice i da su prvi dani u 'Zaru' bili čisti izazov. Naime, talijanski TV showovi su glavni krivci za moju inicijalnu ljubav prema plesu, a baletna štanga i klasični balet nisu imali veze s onime čemu sam ja svjedočio na Italia 1 ili Canale 5. Kao dijete nisam bio neki plesački supertalent, ali sjećam se svoje zaigranosti i maštovitosti. Slavica je to prepoznala, gajila i znala je u kojem smjeru me treba gurati. Da, još jedan intervju u kojemu je spominjemo. Ali kad netko ostavi snažan utisak na tvoj život, na tvoje zanimanje, nemaš što drugo nego biti zahvalan. Ne sjećam se da sam kao dijete ikad govorio da želim biti plesač, ali sam bio uvjeren da će umjetnost ili neko drugo zanimanje, gdje je kreativnost glavni motor, definitivno biti moj poziv. Ni danas nisam najsretniji kad mi u najavi ili intervjuu piše plesač. Kao da ne mogu pristati na jednu profesiju, na kraju krajeva ne znam zašto i bih. Prije nekoliko godina u jednim našim novinama izašao je moj citat kao misao dana, a novinar je ispod mog imena napisao: koreograf, redatelj, izvođač i plesač. Lista mojih zanimanja bila je duže od citata. Ali, bio sam zahvalan na tom nabrajanju.

- Kao rođeni Puljanin odabrao si Svetvinčenat kao svoju bazu uz sva česta inozemna gostovanja. Zašto je sidro Svetvinčenat? Je li samo zbog djedova i baka, zbog svog djetinjstva ili nečeg trećeg?

- Da mi je netko prije desetak godina rekao da ću berlinsku ili pulsku adresu zamijeniti onom svetvinčentskom, ne bih mu vjerovao. Svetvinčenat sam uvijek smatrao svojim drugim domom, zbog svog nona i none, no istina je da sam vjerovao da ću se Svetvinčentu vratiti onda kad budem pri kraju radnog staža, a ne ulaskom u svoje tridesete. No evo, od toga je prošlo pet godina i još sam tu, iako su se berlinski prijatelji kladili da uz sve renesanse ljepote gradića neću izdržati više od godinu dana. Baviti se kazalištem ili umjetnošću općenito, prilično je iscrpljujuće. Uvijek si primoran na neki oblik multitaskinga i zato mi je važno stvoriti kontekst koji ima vrijeme i mir potrebni da bi se moje ideje razvile. Taj mir pronalazim u Savičenti. No isto tako svjedočim da ponekad taj mir, u ovoj mikro metropoli, ima potencijal da se pretvori u dosadu. I pretvara se. Kad živiš u većem gradu dionikom si kulturne scene grada i vjetar u leđa daju ti ljudi, dijalozi, druženja, predstave. Moj savičentski mlin više ne ide na taj vjetar i tu se rađa izazov. No, svaki izazov je odličan kamen temeljac za nove ideje i upravo iz tog razloga zajedno sa svojim suradnicama i suradnicima razvijamo projekt koji će omogućiti i drugim umjetnicima, kulturnim radnicima da u Svetvinčentu nađu mjesto kontemplacije i istraživanja. No o tome nešto kasnije tijekom godine.

- Čini se da Svetvinčenat ima sluha upravo za kulturne projekte. Podržava li taj projekt lokalna samouprava?

- Kultura u Svetvinčentu po mom mišljenju treba malo jasniju strategiju i evidentniju distinkciju između kulture kao potrebe u turizmu i kulture koja propituje, istražuje i odgaja. U malim sredinama bogatog kulturnog nasljeđa uvijek postoji rizik da se nasljeđe pretjerano komercijalizira i izgubi svoju suštinu. Projekt je kao što sam ranije rekao u ranoj u fazi nastajanja, no vrlo brzo konkretizirat ćemo ideje i zatražit pomoć. Ne vidim razloga zašto lokalna samouprava čija će nam pomoć biti prijeko potrebna ne bi imala sluha za projekt i ne bi izašla u susret. Ovaj projekt bit će jedinstven u ovoj regiji, a i šire. Svetvinčenat od toga ima samo koristi da se još snažnije pozicionira na kazališnoj karti regije. I to, nadajmo se, već 2020. godine. (Zoran ANGELESKI)

OPŠIRNIJE U TISKANOM I ONLINE IZDANJU
Podijeli: Facebook Twiter