SIDRO
Odgojitelji u vrtićima upozoravaju javnost: Capakove upute je nemoguće provesti
Unsplash
Odgojitelji predškolske djece okupljenih na platformi SIDRO - odgojitelji u zaštiti prava djeteta u dječjem vrtiću uputili su otvoreno pismo javnosti potaknuti Uputom za sprječavanje i suzbijanje epidemije Covida-19 u vrtićima te osnovnim školama, koju je 29. travnja izdao Hrvatski zavod za javno zdravstvo.
Pismo prenosimo u cijelosti:
"Svjesni težine situacije izazvane krizom izazvanom epidemijom virusom Covid-19, a profesionalno odgovorni za sigurnost i kvalitetu odgojno-obrazovnoga rada s djecom koja su nam u ustanovama za rani i predškolski odgoj i obrazovanje povjerena, izražavamo svoju duboku zabrinutost sadržajem Uputa za sprječavanje i suzbijanje epidemije Covid-19 za ustanove ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja te osnovnoškolske ustanove kojima je osigurana mogućnost zbrinjavanja djece rane i predškolske dobi te učenika koji pohađaju razrednu nastavu, koju je izdao Hrvatski zavod za javno zdravstvo, 29. travnja 2020. godine.
Naime, veći dio preporuka navedenih u Uputi ne smatramo provedivim na način iza kojega bismo mogli profesionalno stajati a niti smo u mogućnosti preuzeti odgovornost za sigurnost djece tj. njihovo zdravlje u mjeri koju smatramo dostatnom. U nastavku ćemo ukratko obrazložiti razlog naše odluke da se u tom smislu obratimo javnosti, medijima i nadležnim ustanovama.
U navedenoj Uputi stoji preporuka da djeca i osoblje/djelatnici s raznim kroničnim bolestima i oštećenjima kao i djeca čiji roditelji/skrbnici ili ukućani imaju neku od navedenih bolesti, ostanu kod kuće. Međutim, nije definiran status osoblja/djelatnika koji iz ovih razloga ostaju kod kuće - hoće li to biti riješeno bolovanjem, godišnjim odmorom, slobodnim danima ili na neki drugi način? Držimo da je potrebno preciznije odrediti sintagmu „ostajanje kod kuće“ u odnosu na radne obveze i prava osoblja/ djelatnika.
Ovo nije zadatak odgojitelja
Isto tako, osoblje/djelatnici ustanove ranog odgoja i obrazovanja (vrtića) ne raspolažu instrumentima/alatima kojima bi mogli utvrditi zdravstveni status djece i njihovih obitelji te donijeti odgovornu odluku o nužnosti pohađanja vrtića. Uz to, smatramo i da nije zadatak odgojitelja roditelje uvjeravati kako djecu ne bi trebali dovoditi u vrtić a niti provjeravati je li njihova odluka da ih dovode opravdana.
Jer, roditelji imaju pravo svoju djecu koja su upisana u vrtić u njega i dovoditi. Upravo zbog svoje profesionalne odgovornosti, takav oblik selekcioniranja (ili diskriminiranja?) djece teško možemo prihvatiti.
U Uputi se također navodi i preporuka organiziranja odgojno-obrazovnog rada koji u što većoj mjeri uključuje fizičko i socijalno distanciranje te pojačanu osobnu higijenu i higijenu prostora. Također se preporučuje i da se njega djeteta provodi u što kraćem vremenu.
Ove preporuke u vrtiću ne bi bile ostvarive čak ni kad većina ustanova u Republici Hrvatskoj ne bi bila dodatno opterećena prevelikim brojem djece, a to jest. U veliki broj vrtića RH upisan je znatno veći broj djece nego je to propisano Pedagoškim standardom.
Uz to, jedna od specifičnosti ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja je činjenica da se ostvaruje upravo u situacijama fizičke i socijalne blizine, a ne distance. Štoviše, i sama njega smatra se dijelom odgojno-obrazovnog procesa u kojemu odgajatelj upravo u izravnoj interakciji s djetetom ostvaruje emocionalnu prisnost i povezanost.
Štetno izbjegavanje zagrljaja
Fizička i socijalna blizina djece međusobno te djece s odgajateljem osnove su ne samo kvalitete odgojno-obrazovnog procesa nego i osjećaja bazične sigurnosti djece što nerijetko uključuje i zagrljaj. U tom smislu, inzistiranje na fizičkoj i socijalnoj udaljenosti moglo bi imati nepovoljan utjecaj na razvoj djece a možda izazvati i neke ozbiljnije psihičke te emocionalne posljedice. To se posebno odnosi na mlađu i osjetljiviju djecu.
Dodamo li tome vjerojatnost da će istodobno biti i smanjen broj stručnih djelatnika, a što je još gore, činjenicu da većina djece neće biti u mogućnosti vrijeme provoditi sa svojim matičnim odgajateljem, na kojega su navikla i s kojim su ostvarila socio-emocionalnu povezanost, broj i težina problema koji bi se kod djece mogli pojaviti raste obrnuto proporcionalno njihovoj dobi.
U ranoj i predškolskoj dobi nije dostatno osigurati zadovoljavajući broj (nekih imaginarnih) osoba tj. djelatnika ustanove nego je izizetno važno da to budu upravo njihovi odgajatelji – jednako tako kad je riječ o onima koji ih ujutro dočekuju i prihvaćaju, kao i onima koji s djecom tijekom dana borave i rade.
U ranoj i predškolskoj dobi osjećaj povezanosti i povjerenja od presudnog je značaja a osobito u razdobljima nesigurnosti, neizvjesnosti i straha, koje su djeca u posljednje vrijeme u svojim obiteljima iskusila.
Nadalje, u Uputi se kao maksimalan broj djece koja bi smjela biti prisutna u određenom prostoru tj. odgojno-obrazovnoj skupini, navodi devet. Posve je nejasno kako bi osoblje vrtića moglo određivati koja su to djeca koja uživaju „privilegiju“ ulaska u vrtić dok ju druga neće imati.
Ne tjerajte nas da odstupimo od etike
Kao odgojitelji, lako bismo se mogli naći u situaciji da neku djecu s kojom godinama radimo i koju iz tog razloga smatramo „našom“, u određenom trenutku više ne možemo primiti, što bi nas primoralo da odstupimo od centralnog dijela svoje profesionalne etike a to je osiguranje jednakih prava za svu djecu.
U Uputi se navode tzv. „odstupanja“ koja se mogu pojaviti u odnosu na očekivana ponašanja djece. Takva kvalifikacija odražava nerazumijevanje osnovnih razvojnih značajki djece rane i predškolske dobi kao i suštine odgojno-obrazovnog rada odgajatelja.
Naime, osnovne značajke djece nisu nesposobnost razumijevanja uputa, nespretnost niti nedoraslost, kako se to ovdje opisuje, nego su to njihova znatiželja, inicijativa, istraživački duh, potreba za kretanjem, interakcijom s fizičkim i socijalnim okruženjem iz kojih mi deriviramo svoju profesionalnu ulogu. Pridržavajući se Upute, znači, morali bismo odstupiti od svega onoga što smo dosad smatrali glavnim alatom naše profesije
Uputa također sadržava i niz preporuka koje se ne tiču izravno odgojno-obrazovnog rada nego higijensko-zaštitnih mjera ali su u vrtiću također teško provedive. Primjerice, mnoge prostorije u kojima djeca borave nemaju direktan izlaz na balkone, terase ili u dvorišta.
Također, većina prostorija ima toalet uz samu prostoriju, bez prozora i mogućnosti provjetravanja. U uvjetima u kojima jedan odgojitelj radi s devetero djece jasličke dobi, pri čemu druge odrasle osobe ne smiju ulaziti u prostor, nije jasno ni tko treba vršiti dezinfekciju tog prostora i toaleta.
To naprosto nije u dječjoj prirodi
Prolazak kroz zajedničke prostore je neminovan, budući da u većini slučajeva hodnici služe kao dječje garderobe, i jedini su put prema dvorištu ili izlasku iz ustanove. Poticanje djece da na svom putu ne dodiruju ništa neće dati rezultate koji se ovdje navode, jer to naprosto nije u dječjoj prirodi.
Nije zanemariva ni činjenica da u većem broju slučajeva jednu kupaonicu dijele dvije odgojne skupine te se ukupnom vremenu prijema djece mora dodati i vrijeme čekanja da se kupaonica oslobodi. Valja naglasiti i da je vrijeme od desetak minuta prekratko da bi se dijete jasličke dob odvelo u drugi prostor i tamo ga se presvuklo, odvelo u kupaonicu gdje bi se čekao red, opralo ruke, vratilo ga u sobu, nakon čega bi odgajatelj oprao ruke i otišao po sljedeće dijete…
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
