Nikola Tesla, genij čiji smo spomenik prvo srušili, a godinama je trebalo da ga vratimo u Gospić, i to ne na isto mjesto gdje je bio miniran: završit će na sitnišu hrvatskih eura, kada za nepune dvije godine prihvatimo europski novac.

Čovjek koji je imao u Americi više stotina registriranih patenata, nije baš imao sreću s tretmanom u zemlji u kojoj je rođen i iz koje je otišao. Za njega je i dobro da je otišao, jer da nije, od tih izuma sigurno ne bi bilo ništa. Niti Teslinog transformatora, niti izmjeničnog sustava prijenosa i distribucije električne energije, niti sustava višefaznih struja, niti Tesline turbine.

Naprosto, u okruženju koje je ovdje vladalo od Austro-Ugarske nadalje, a nažalost vlada i danas, geniji nisu dobrodošli. Svakoga tko se malo izdigne pameću, talentom i ne daj Bože genijalnošću, brzo se ušitka, marginalizira, problematizira. To je hrvatska stvarnost, u kojoj jal pobjeđuje svakoga tko je iznadprosječni. A Nikola Tesla nije bio samo to, on je bio genij budućnosti.

Vraćanjem spomenika, memorijalnim centrom u Lici i sada s likom na euru, Nikola Tesla po drugi put je među Hrvatima. I nije mu lako. Ostaje gorak okus kako smo se ponijeli i prema njemu i prema njegovim roditeljima i prema svemu što je bilo vezano za mladost u Lici. Sva sreća da Tesla nije doživio vrijeme u kojem su mu se brojala krvna zrnca i da nije doživio sve ove gluparije koje se uz njegovo ime povlače godinama, je li Hrvat, Srbin, rođen u Hrvatskoj ili Austro-Ugarskoj. Godinama smo Teslu povlačili po blatu, o sjećanju na njega i kraj u kojem je rođen, o mjestu gdje će biti njegov spomenik odlučivali su oni s nekoliko razreda škole. A onda je naglo počelo biti in pozivati se na Teslu, "rehabilitirati" ga ili čak svojatati, da bi na kraju bio jedini lik koji će se naći na "hrvatskim" kovanicama eura.

Privatna inicijativa

Koliko smo brinuli o Tesli i koliko nam je bilo stalo do njega pokazuje i odnos prema spomeniku njegovim roditeljima, pravoslavnom svećeniku Milutinu, koji je službovao pri hramu Svetih apostola Petra i Pavla u Smiljanu, i majci Georgini, Đuki, koja potječe iz stare svećeničke obitelji Mandića. Spomenik je dugo godina bio zarastao u travi, zapušten, i da nije bilo Rade Šerbedžije i Duška Ljuštine, valjda bi tako bilo i danas. Ovo dvoje Ulyssesovaca, na inicijativu paroha gospićko-smiljanskog jereja Dragana Mihajlovića, pokrenuli su akciju, dali svoje novce i obnovili nadgrobni spomenik na pravoslavnom groblju u Gospiću. Onaj koji je svojim roditeljima dignuo sin Nikola, a kako ni sudbina njegovog spomenika nije bila blistava, nije neko čudo da je nadgrobni spomenik roditeljima bio zaboravljen.

A da apsurd bude veći, Srbi iz sela koja okružuju Teslino rodno mjesto Smiljan do nedavna su bili i bez struje, pogotovo u Medaku između rijeka Like i Glamočnice. Prije je tu živjelo 850 Srba, danas ih je manje od pedeset, u Počitelju svega nekoliko, u Divoselu više nema nikoga. Da nema vrela Mrđenovac mnogi ni vode ne bi imali, a nije neku lijepu sudbinu doživjela ni kuća u kojoj su živjeli jedno vrijeme Teslini roditelji. Ostali su samo temelji i jedan stup koji je nekada vodio struju do mjesta gdje se Tesla igrao kao dječak. U Teslinom kraju ni danas nema mnogo života, ostali su starci koji teško preživljavaju, a kada im se spomene ime najvećeg čovjeka ovog kraja, samo slegnu ramenima.

Tajne i enigme

Davne je 1856. godine, 9. na 10. srpnja, točno u ponoć, dok su nad Smiljanom sijevale munje, rođen Nikola Tesla. Tu je pohađao i osnovnu školu gdje je učio njemački, račun i vjeronauk, da bi se obitelj nakon smrti sina Danila preselila u Gospić gdje je Nikola nastavio školovanje. Upisao je Nižu realnu gimnaziju, pa zatim Višu u Rakovcu kod Karlovca, koja je bila i jedna od najboljih u Austro-Ugarskoj. Poslije se vratio kući i obolio od kolere, a opravljao se u Gračacu. I onda 1875. godine prestaje njegova veza s rodnim krajem, jer odlazi na Visoku politehničku školu u Grazu, sa stipendijom Vojne krajine. I tu počinje nevjerojatna priča koja će Teslu zakratko nakon smrti oca vratiti u Gospić gdje je radio na Realnoj gimnaziji i odlazak u Prag, Budimpeštu, Strasbourg i zatim preko "Velike bare", u New York.

O životu Nikole Tesle napisane su knjige i knjige, ostale su nerazjašnjene mnoge tajne i enigme. Što je Teslu gurnulo prema znanosti, da li trenutak kada je od ličke zabiti krenuo do Karlovca i vidio prvu željezničku kompoziciju. Dugo će još Teslin život proučavati mnogi željni saznati svaki i najmanji detalj, ali malo je onih koji će se sjetiti da ne tako davno su godišnjicu smrti obilježili u Hrvatskoj samo Puljani, a u Zagrebu Milan Bandić i Milorad Pupovac. Drugi se Tesle nisu ni sjetili ili baš nije bilo previše "politički mudro" veličani Teslu. O velikom znanstveniku buknula bi rasprava samo je li "naš" ili "vaš", a internetske Wikipedije pisale su o Teslinoj nacionalnosti ovisno je li bila "naša" ili "vaša". A najveći spomenik Tesli nije podignut ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji, već u Češkoj, gdje je brončana skulptura kipara Stefana Milkova i arhitekta Jirija Trijana, teška 5 tona, što je i najveći spomenik ovom geniju u svijetu.

"Ako želite pronaći tajne svemira razmišljajte o energiji, frekvenciji, vibracijama", savjetovao je Tesla, koji se često prisjećao roditelja. - Iako svoju inventivnost moram zahvaliti majčinu utjecaju, vježbe koje mi je otac davao bile su vrlo korisne. Sadržavale su mnoštvo zadataka; npr. pogađanje tuđih misli, otkrivanje raznih pogrešaka ili izraza, ponavljanje dugih rečenica ili računanje napamet. Te su mi dnevne vježbe imale ojačati pamćenje i razum, a posebno razviti kritičnost i bile su nesumnjivo veoma korisne".

O majci je napisao: "Moja majka potjecala je iz jedne od najstarijih obitelji ovog kraja, koja je u sebi nosila izumiteljsku žicu. I njezin otac i njezin djed izumili su mnoga pomagala za kućanstvo, zemljoradnju i za druge svrhe. Uistinu je bila snažna i iznimno sposobna žena, hrabra i postojana, svladavala je životne oluje i izvukla iz njih mnoga iskustva. Moja je majka bila prvorazredni izumitelj i bila bi, vjerujem, postigla vrlo mnogo da nije bila toliko udaljena od suvremenog života i onih mnogobrojnih mogućnosti koje on pruža. Izumila je i izradila mnoge naprave".

Put bez povratka

Uz to sentimentalno prisjećanje na roditelje, Tesli ipak nije padalo na pamet da se vrati u zemlju gdje je rođen. Kada se 1889. godine vratio nakratko u Europu posjetio je Liku, a drugi je put došao 1892. godine kada mu je umrla majka. Shvatio je da tu, bez obzira što su se od vremena njegovog rođenja desile brojne promjene, nema uvjeta za rad, a još manje za spektakularna otkrića koja će promijeniti čovječanstvo. Budno je, međutim, pratio što se na ovim prostorima zbiva, a mnogo toga kako je razmišljao Tesla opisao je Ivan Meštrović u svojim sjećanjima. Tako Meštrović piše da je Tesla bio vjernik i da se u mladosti, prije spavanja klečeći molio Bogu. I tako sve do pedesete godine života, a nastavio se i tada, "na drukčiji način" moliti.

Poznati su i zapisi nakon što je Teslu 1927. godine u New Yorku posjetio njegov nećak Sava Kosanović, tada sekretar Samostalne demokratske stranke Svetozara Pribičevića u Skupštini, koji je bio uvjereni Jugoslaven. - Iako je odbijao priznanja primio je počasne doktorate zagrebačkog i beogradskog sveučilišta, napisao je Kosanović, a književnik Bogdan Radica kasnije će napisati da je Tesla bio pobornik hrvatskog i srpskog bratstva. I to ga je možda i najviše "koštalo" u vremenu kada ga više nije bilo, ali su njegove riječi tumačene na najrazličitije načine, kako su se odvijali povijesni događaji na ovim prostorima. Bez obzira što je Nikola Tesla bio krajnje apolitičan i politički nezainteresiran oko odnosa Hrvata i Srba na ovim trusnim balkanskim prostorima.

Politiziranje genijalnosti

Dosta je Tesli bilo i svega što je prolazio u Americi, osporavan i slavljen, da bi završio u njujorškom hotelu, u dvije male prostorije u kojima je i umro. Ali kako mi ne možemo bez politiziranja svega i svačega, pa tako i Tesline genijalnosti, euro sitniš s njegovim likom ponovno je pokrenuo brojne rasprave, što ovaj put nije ostalo neprimijećeno ni u europskom tisku.

- Hrvatska želi da lik Nikole Tesle krasi njene kovanice. To vrlo smeta susjednu Srbiju. Kao građanin carske Austrije, Srbin Tesla je rođen u Hrvatskoj. No, dok je u Beogradu još 1952. otvoren Muzej Nikole Tesle s urnom i zaostavštinom fizičara, Hrvatska se dugo maćehinski ophodila prema svom srpskom sinu: hrvatski nacionalisti su 1992. čak digli u zrak spomenik Tesli u Gospiću. Ipak, za razliku od Beograda, političari srpske manjine u Hrvatskoj pozitivno gledaju na Teslinu eurorehabilitaciju. Kažu da su hrvatski građani bili ti koji su Srbina predložili kao motiv na kovanom novcu. Tako da, naglašavaju, Tesla povezuje Srbe i Hrvate", piše Stuttgarter Nachrichten.

I, eto, s Teslom i oko njega nikada mira. Umjesto da se mi ovdje, u Hrvatskoj, raspišemo o tragičnom odlasku mladih i naše pameti u svijet, kad se većina onih koji uspiju i nešto postignu, kao uostalom i Tesla, nikada ne vrate, ponovno se sukobljavamo tko je čiji. A Nikola Tesla već dugo nije ni hrvatski, ni srpski, već pripada svijetu.

Povezane vijesti

• Umro britanski književnik i nobelovac V.S. Naipaul
• Obilježena 163. godišnjica rođenja Nikole Tesle
• U PULI OBILJEŽENA 165. OBLJETNICA ROĐENJA NIKOLE TESLE