Svojevremeno najmoćnija žena u državi i dosad jedina žena premijerka: bivša predsjednica hrvatske Vlade Jadranka Kosor, govori o svojoj novinarskoj karijeri koja ju je odvela u politiku, a politika vođena njezinom rukom odvela je Hrvatsku u zajedništvo zemalja članica Europske Unije. Kakav je profesionalni i privatni put morala prijeći te s kojim se preprekama pritom susretala otkrila je razgovoru za Glas Istre.

- Nakon završenog pravnog fakulteta, profesionalno ste se bavili novinarstvom. Što Vas je potaknulo da napravite iskorak iz novinarstva u politiku?

- Novinarstvom sam se počela baviti rano, kao gimnazijalka. Bila sam najmlađa dopisnica Večernjeg lista u to vrijeme s cijelog područja Općine Pakrac. Bilo je to ozbiljno novinarstvo, pisala sam i o politici, zbog čega me u ono doba čak i uhapsila tadašnja milicija. Pisala sam tekstove koji se baš nisu svidjeli vlastima, pa su me doslovce uhapsili i odvezli u marici na ispitivanje u miliciju. Paralelno sam se počela javljati i na tadašnji Radio Zagreb, pisala sam priče za djecu koje su objavljivali. Čim sam došla u Zagreb, javila sam se po pozivu tadašnjih urednika, prije svega Dragutina Horkića, na Radio Zagreb i odmah počela raditi honorarno. Vrlo brzo sam dobila i emisiju; paralelno sam studirala i radila. Žao mi je katkada što se možda nisam posvetila pravu, jer sam iznimno voljela taj studij i baš bila zaokupljena pravom i fascinirana pravnom znanošću. Međutim, jako je teško studirati i raditi novinarski posao. Zapravo me novinarstvo uvelo u politiku, jer sam u ratnim vremenima bila novinarka Hrvatskog radija i to unutarnjopolitičke redakcije, radila tada vrlo slušanu emisiju "Dobar dan, ovdje Hrvatski radio" i pratila cijeli sektor prognanika, izbjeglica i stradalnika rata za informativni program. Radila sam doslovce od jutra do sutra, jer sam tako i odgojena, da sve što radim, radim iz sve snage. Baš sam radoholičar. Taj rad me doveo u politiku kad me predsjednik Tuđman pozvao na parlamentarne izbore krajem '95. godine.

Poštovanje branitelja

- Bili ste jedna od rijetkih žena u politici, u patrijarhalnoj Hrvatskoj, u poratno vrijeme. Kako ste se osjećali u toj poziciji?

- Nisam o sebi posebno razmišljala kao o "ženi u politici". Tek sada, nakon svih tih dugih godina, kad razmišljam o nekim događajima, susretima, ljudima, izjavama, vidim kako je to zapravo bilo teško. Doživjela sam pokušaje ponižavanja, ismijavanja i otpora koje sam razbijala radeći najbolje što sam znala "gurajući" projekte koji mi bili važni. Krajem '95., kad sam ušla u Parlament, postala sam potpredsjednica Hrvatskog Sabora i potpredsjednica HDZ-a na prijedlog predsjednika Tuđmana. Zauzimala sam se za projekte koji su meni i kao ženi bili osobito važni, naprimjer uvođenje u Kazneni zakon silovanja u braku kao kaznenog djela. Ukratko, unatoč otporima i ruganju, uspjela sam uvjeriti kolege da se takva odredba ugradi u Kazneni zakon.

Znam da je bilo mnogih koji su baš s podsmijehom dočekali i prijedlog da preuzmem Ministarstvo branitelja krajem 2003., nakon izbora. Međutim, dobila sam poštovanje branitelja i bilo je iznimno puno nevjerojatnih situacija kad sam osobno sudjelovala u spašavanju ljudi koji su pokušavali izvršiti suicid, osobno se uključivala i rješavala pojedinačne sudbine i kroz zakone pokušavala riješiti probleme branitelja oboljelih od PTSP-a. Dobivala sam u to vrijeme i vrlo ozbiljne prijetnje, pa mi je osigurana i dodatna policijska zaštita. I na kraju, gledala sam podsmijeh i otpore i javnosti, i medija, i politike kad sam izabrana u Saboru za predsjednicu Vlade. No, uvijek sam isticala da u politici postoje samo pametni i glupi, hrabri i kukavice, sposobni i nesposobni, pošteni i nepošteni, bili oni muškarci ili žene. Ne pravim razliku i uvijek bih prednost dala pametnoj i sposobnoj ženi pred nesposobnim muškarcem. Ali i obrnuto.

- Jednom ste izjavili da je za Vas politika predstavljala mogućnost da budete kreativni. Nije li takva percepcija politike pomalo neuobičajena, da ne kažem i neobična?

Da! Tako mislim! O tome sam pisala i u svojoj knjizi i zaista, i danas sa nekom vrstom radosti govorim o politici kao kreativnom poslu u kojem su rezultati, ako ih bude, opipljivi.

- Da, čak i na neki romantičan način!

- Točno. Sve projekte koje sam u politici željela ostvariti, uglavnom sam ostvarila. Cijeli proces deblokade pregovora i završetak pregovora za ulazak Hrvatske u Europsku Uniju, bio je konstruktivan posao, "sitni vez" u kojem su se vidjeli rezultati kojima sam se radovala. Oko deblokade hrvatskih pregovora, naprimjer, kad su me gotovo svi politički relevantni čimbenici uvjeravali, i u Bruxellesu i u Hrvatskoj, „Nećeš ti to moći“, a to mi je doslovce rekao i tadašnji predsjednik Komisije Barroso. A pregovori su deblokirani. U građenju prijateljskih odnosa s Pahorom uspjela sam, sa svojim kolegama, deblokirati pregovore i to je bilo konstruktivno i to je bio posao koji je dao vidljive rezultate. Da potkrijepim i najvažnijom činjenicom: onaj potpis tamo, na Pristupnom ugovoru za ulazak Republike Hrvatske u Europsku Uniju, kakva je to radost bila! To je nešto što mi nitko ne može ni uzeti ni izbrisati.

"Zaboravljeno" ime

- U trenutku kad ste, odlaskom Ive Sanadera, preuzeli Vladu i time i ulogu najmoćnije žene u državi, jeste li više osjećali pritisak ili čast?

- Bio je to ogroman izazov, bila sam vrlo ozbiljna i znala sam da preuzimam veliki teret i da nemam puno saveznika. Moj dogovor sa samom sobom tog 6. srpnja 2009., kad me Hrvatski Sabor izabrao za predsjednicu Vlade, bio je da neću odustati. Činila sam što sam mogla da ostanu tragovi u uređenju pravne države, zaštiti vladavine prava i ustavnih vrednota, borbi protiv korupcije i svake vrste kriminala. Tu mi je sigurno pomoglo i pravničko obrazovanje.

- Kad ste već spomenuli taj potpis koji je zapečatio jedan dio hrvatske povijesti, koliko je u hrvatskoj politici zapamćeno da ste upravo Vi zaslužna osoba za pitanje pristupnih ugovora o ulasku Hrvatske u EU?

- U hrvatskoj politici, mislim da to svi znaju, ali malo tko o tome želi govoriti, osobito vladajući. Moje ime je izbrisano. Kad dođete na stranice HDZ-a i upišete „Jadranka Kosor, predsjednica HDZ-a“, ili „Jadranka Kosor predsjednica Vlade“, računalo će vam odgovoriti „pretraga nije dala rezultate“. Kad i govore o uspješnom završetku pregovora i činjenici da smo članica Europske Unije, a je to ogromna prednost, nikada ne spomenu moje ime. Meni je to sada samo fenomenološki zanimljivo. Jer je zanimljivo.

- Zato sam Vas i pitala jer je i meni to kao novinaru fenomen koji kao da se nastoji izbrisati iz kolektivne memorije.

- Pelješkog mosta, naprimjer, nikada ne bi bilo da nema tog mog potpisa, da nisu završeni pregovori i da RH nije članica EU, što god tko mislio o tome. Ali i gotovo svi, i iz moje tadašnje Vlade, moji suradnici, koji su i danas visoko u hijerarhiji HDZ-a, Vlade i Sabora, jednostavno izbjegavaju bilo kakav spomen o tim danima i velikim pobjedama u završetku pregovora. Da se ne zamjere šefu, vjerojatno.

- Drago mi je onda da sam prva u tome. Recite mi, koji je bio, zapravo, pravi razlog Vašeg izbacivanja iz HDZ-a?

- Rekli su da sam naštetila ugledu HDZ-a. To je bilo nakon što sam potpisala Pristupni ugovor za ulazak RH u EU. Zanimljivo pitanje i za trenutačno vodstvo HDZ-a.

- Svojevremeno ste bili i ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti te imate posebnu empatiju prema braniteljskoj populaciji i članovima njihovih obitelji. Mislite li da se dovoljno truda ulaže u pronalazak osoba nestalih u Domovinskom ratu?

- Kao ministrica sam sudjelovala aktivno u tom procesu kad je objedinjen popis nestalih osoba u suradnji s Međunarodnim Crvenim križem. Na popisu onih koji se traže u Hrvatskoj su svi, bez obzira na vrijeme u kojem su nestali. I sad moram podsjetiti na Ivana Grujića, koji je radio ogroman posao u potrazi za nestalima, a danas ga nitko ne spominje. S vremenom i godinama došli smo, međutim, do zadnje faze, koja se zove „Arhivi Jugoslavenske Armije u Beogradu“. To je ključ za rješavanje ogromnog broja preostalih slučajeva, dakle nestanaka '91. i '92., ključ je u Beogradu i o otvaranju bi trebao odlučiti državni vrh Republike Srbije. Oni to, naravno, ne čine, jer to povlači kaznenu odgovornost. Zato sam smatrala da se dolazak Vučića u Hrvatsku nije smio dogoditi bez njegove osobne isprike Hrvatskoj zbog njegove huškačke ratne prošlosti. Nismo se smjeli dovesti u situaciju da nas ismijava s protokola o nestalima koje nam je donio, a to su bili slučajevi koje smo mi davno riješili. I nikako se nije smjelo dopustiti da Vučićeva stranka postane dio Europske pučke stranke dok mu je osuđeni zločinac Šljivančanin pouzdan partijski drug. U pregovorima za ulazak Srbije u EU, Hrvatska ne može i ne smije pustiti da ta zemlja napreduje, osobito u poglavlju 23, dok ne otvore beogradske arhive i riješe pitanje nestalih branitelja i civila.

Pamet i mudrost

- U prosincu prošle godine predsjednik Milanović odlikovao Vas je Veleredom kraljice Jelene za izniman doprinos međunarodnom ugledu i položaju Republike Hrvatske. Je li Vas to iznenadilo? U kakvom ste odnosu s predsjednikom RH?

- Razveselilo me, bilo je to na dan potpisivanja Pristupnog ugovora, desete godišnjice i bilo mi je drago što predsjednik nije zaboravio. Naši odnosi su dobri, imali smo mi uspone i teške padove, on je bio opozicija dok sam ja bila premijerka. Da je takva opozicija ovoj Vladi danas, mnogo bi toga sigurno bilo drugačije. Milanović je bio opak, oštar opozicijski političar i nije bilo dana da me nije žestoko kritizirao. A kad ste na vlasti, to je dodatni stimulans da radite bolje, brže, s rezultatima. Mlohava opozicija ne stimulira ni na koji način i ne tjera Vladu da bude bolja, da ispravlja greške, da vuče i okuplja. Milanovićev danonoćni pritisak kod mene je budio i onaj "dišpetski" dio mog karaktera koji vuče korijene, po očevoj strani, s krševitog kraja kod Drniša. Ali on je ipak na kraju dana pristao da se nađemo, razgovaramo, recimo oko promjena Ustava 2010. kad smo se uspjeli dogovoriti i izaći zajedno pred novinare. U kritici Vlade isključivo je mene targetirao, uvijek i samo mene. Bio je oštra opozicija, ali kad je postao premijer, onda mi je na neki način odao priznanje i rekao da vidi kako sam težak posao radila, u osobito teškim okolnostima. Ono čega sam oduvijek bila svjesna, i kad sam imala veliku priliku i moć – sve je prolazno i sve će jednom proći. Doći će dan kad i ovaj premijer više neće biti premijer, ni ovaj predsjednik više neće biti predsjednik, važno je to osvijestiti. Treba se pripremati za taj trenutak i treba nastojati što manje ljude povrijediti i dati šansu pameti i mudrosti, uključiti i neke čije ćeš savjete slušati, pa i truditi se biti trunčicu ponizan.

- Iako ste dugi niz godina javna osoba, gotovo jednako dugo ste držali svoj privatni život za sebe. Međutim, izdali ste nekoliko knjiga, među kojima je i „Premijerka“, Vaše autobiografsko djelo. Je li Vam lakše pisati nego govoriti o sebi?

- Pisanje je jako zahtjevan proces, kao što znate, a ja sam se za tu knjigu odlučila, među ostalim, i na nagovor urednika knjige Velimira Viskovića, proširiti i na neke dijelove privatnoga života. Dijelove koje sam pisala o ocu kojeg nikad nisam upoznala, traumatična iskustva s očuhom… sve je to značilo ogoliti se do kraja i ja sam se na to odlučila.

- Jasno ste progovorili o traumama koje ste gledali odnosno proživjeli u ranom životnom periodu. Smatrate li da ste 'vukli' prtljagu iz djetinjstva kroz čitav život?

- Naravno. Pisala sam o mom odnosu s ocem kojeg nije bilo, o mojim neuspješnim potragama za njim koje su počele kad sam bila još mala curica. Vrlo brzo sam postala svjesna da ne želi čuti za mene i to je bilo teško opisivo iskustvo koje je moralo ostaviti posljedice. Sve to je otvorilo jednu ogromnu rupu u meni koja se nikad ničim nije popunila. Mene su djeca tukla kad sam krenula u školu, jer sam bila drugačija jer jedina u razredu nisam imala oca. Kad sam rodila sina, do kraja sam postala svjesna činjenice što je sve značio taj očev bedem mržnje i prezira prema meni. Zadnji me put vidio kad sam imala dvije godine i ja sam cijeli život tragala za odgovorom na pitanje zašto me nije volio. Kad sam postala premijerka, novinari su ga salijetali pitanjima o meni, a on je suho odgovorio „O toj osobi ne želim govoriti“.

- Odakle ljubav prema poeziji?

- Pa… to je bilo zaista davno, u osnovnoj školi i gimnaziji.

- Ne pišete više?

- Ne, katkada „tweetnem“ nešto što neki protumače kao da sam napisala stih. Ali ne, ne pišem više poeziju.

(Ne)solidarne žene

- Kako gledate na ulogu žena u hrvatskoj politici danas? Jeste li Vi, na neki način, svojevremeno probili led za neke nadolazeće generacije?

- Danas bi se moglo reći da ima vidljivih žena u politici koje govore, koje su hrabre i odlučne, ali i da se radi o ženama koje ne mogu ništa promijeniti. Jer su to uglavnom političarke iz opozicije. Među vladajućima nema snažnog ženskog glasa. U vrijeme kad sam ja ulazila u politiku bilo je više žena sposobnih stati jednih uz druge, bez obzira na stranačku pripadnost. Danas toga nema.

- S obzirom na iskustvo događaja koji su potresali Hrvatsku demokratsku zajednicu u vrijeme Vašeg mandata poput afere FIMI media, ali i ovih aktualnih u trenutnoj Vladi, što biste napravili da ste na mjestu premijera Plenkovića?

- Da se nešto slično dogodilo 2011., da je neki moj ministar uhapšen, a da je reakcija bila kakvu gledamo danas i da su još dva člana Vlade bila pod istragom, mi ne bismo zatvorili poglavlje 23 i Hrvatska danas ne bi bila članica EU-a. I dalje nemamo ministra koji se treba baviti obnovom i ne zna se kad će taj biti izabran. Na zahtjev DORH-a za skidanjem imuniteta ministru, predsjednik Vlade poručuje da će on to detaljno proučiti pa onda odlučiti. Snažna poruka neovisnom pravosuđu. Ministri koji su pod istragama, bez obzira na presumpciju nevinosti, nemaju više političku snagu. Vlada s tri osumnjičena člana pod istragama, trajno je oštećena.

- Mislite li da premijera Plenkovića čeka sudbina Ive Sanadera?

-U pravosudnom smislu, ne. Inače, ne razmišljam o Plenkoviću i njegovoj budućnosti, zanima me budućnost Hrvatske, Hrvatske kao pravne države i države vladavine prava, koliko god Vam to možda patetično zvučalo. Što se tiče sudbine u stranci, svi predsjednici stranke jednom će biti bivši predsjednici stranke.

- Je li, po Vama, rješenje aktualne situacije u Vladi rekonstrukcija ili prijevremeni izbori?

- Izbori bi bili logičan slijed i u skladu s demokratskom praksom u demokratskim državama.

- Ukoliko dođe do prijevremenih izbora, a s obzirom na afere u HDZ-u i SDP takav kakav jest, koga vidite kao potencijalnog budućeg premijera?

- SDP ima lidera koji i govori i vidljiv je, ali kao da ne govori i kao da je nevidljiv. Ono što i kaže, kao da ljudi ne čuju; nema snage ni liderstva. A hrvatski ljude vole lidere, a ti pak nisu na vidiku. No, nikad ne znate. Kad dođe trenutak i kad se krene u pripreme za izbore, možda se pojavi neka karizmatična osoba, a možda dio birača ponovno izađe i kaže da to jedino može biti HDZ i njihov lider.

- Je li Hrvatska spremna za prestanak izmjena HDZ/SDP i dolazak neke treće opcije?

- Teško.

- Kakvu budućnost predviđate hrvatskoj politici?

- Voljela bih da Hrvatska bude moderna zemlja Europske Unije gdje će se političari zaista ne samo verbalno nego i svojim načinom života i vođenjem politike, boriti za vladavinu prava i istinske vrednote Ustava Republike Hrvatske.

Sve što se događa u Ukrajini izaziva strah i tjeskobu

- S obzirom na rat koji je započeo prošli tjedan u Ukrajini, je li realno očekivati eskalaciju ratnih sukoba diljem Europe, pa i šire?

- Vjerojatno ne, ali sve što se događa u Ukrajini izaziva strah i tjeskobu. Kao i mnogi, pratim sve što se događa i sjećam se živo naših ratnih dana, Vukovara i okupacije, sve te djece, te mladosti koja je izginula i gledam sve ovo s teškom zebnjom i katkada mi je teško zamislivo da se sve to događa. Nadam se da će se pronaći izlaz i zato smatram da svi dužnosnici, premijeri i političari država članica EU, kad govore javno, moraju uvijek – kako god se teško činilo – iznova pozivati Putina za stol i na prekid rata i teške agresije.

Povezane vijesti

• Kosor: Velika koalicija bila bi blagotvorno rješenje
• Pahor trpio šale na svoj račun i od Jadranke Kosor
• Prvih 100 dana: Oreškovićeva Vlada gora od Milanovićeve