Pripeklo je kao u paklu, preko 35. Ne pomaže nikakva klima, tek blagi povjetarac daje naslutiti kako bi priroda skladno regulirala naše živote samo da je malo više poštujemo, a ne da se oslanjamo na nepouzdanu tehniku. Užarenim asfaltom dolazimo do suhe zemlje i Svetog Mihovila. Bog te pitaj kad je ovdje zadnji put padalo. Paški krajolik nalikuje mjesečevoj površini. Prepun negostoljubivog kamenjara porazbacanog u nepravilnim oblicima, životinjama pruža malo, ali dovoljno da prežive i budu korisne. Iz daljine dopire zvuk ovaca. Blejanje njih preko stotinjak. Ivan im ide ususret. Kaže da su – glupe životinje. Ništa ih ne možeš naučiti. No, slijede svoj instinkt i nepogrešivo mu prilaze znajući što će od njega dobiti.

Kao od brda odvaljen, onako, s malo nižim težištem, sate, posebno zimi i u proljeće, taj 43-godišnjak i bivši pomorac, provodi s ovcama. Rekli bi cinici – nećeš ti društva. Posebno nakon što nema važnije svjetske luke u koju nije uplovio i momački se zabavio. To su tempi passati. Njemu je sada dobro. No, ne s turistima u kakvoj novoizgrađenoj vili do koje je mogao doći s malo ušteđevine i brzovraćajućim kreditom. Nego s ovcama, s njima mu je baš dobro. Sam je svoj gazda. Ipak, nije to s "gazdom" baš tako doslovno.

Realnost je takva da ovce sa svojim navikama i potrebama diktiraju ritam njegovog rada i života. Ima, dakle, određenu slobodu, ali i privid slobode. Zašto privid? Zato što ih ne može pustiti ni dana same pa je, logično, i sloboda malo ograničena te, kao pojam, prilično relativna. Ovce su, kako god, ovisne o njegovim snažnim rukama kojima im je donedavno, dok nije instalirao pumpe, praznio vime. Prepune olakšanja kad bi ga vidjele, znale su da slijede, za svaku od njih od prve do zadnje, kratkotrajni trenuci ugode dok ih se prazni, a mlijeko kao nektar izlazi iz njihove utrobe. Ovce Ivanu organiziraju život: ni žena, ni djeca, ni on sam sebi, nego životinje koje su stoljećima othranjivale otok i otočane. Svjestan je toga Ivan. I zahvalan da je tako. Sretan da ima priliku suživjeti s ovcama kojih je na cijelom Pagu preko 35 tisuća, četiri puta više nego ljudi!

Ivan Magaš s obitelji trenutno ima oko 300 ovaca: 200 svojih i stotinjak u najmu. Na Pagu u vlasništvu ima 270 tisuća kvadrata, a razliku do punog milijuna kojim raspolaže namirio je tako što je preostalih gotovo 750 tisuća četvornih metara uzeo u najam od države i privatnih vlasnika. Još je u Lici kupio sto tisuća kvadrata, da se nađe, za proizvodnju sijena. Uspuhani od topline, koja na predjelu Svetog Mihovila ni popodne u pet sati ne da normalno disati, hodamo prema ovcama. Brste ostatke sasušene trave. Stalno se gomilaju. Poneka se odvoji pa se vrati u krdo. Ivanu ljeto, kaže, prolazi nijansu teže nego inače.

"Suša je velika, a lokve su nam prazne. Na svim terenima, inače, imamo lokve s oko 150 kubika vode koju sada moramo dopremati. Već oko pet ujutro sam ovdje i to potraje koji sat, a popodne se vraćamo oko šest. Ritual je, u ovo doba godine, uvijek isti: hranjenje i voda. Ne smije se dogoditi da to propustimo napraviti. Blago ne pita. Ima pravo na tu brigu kad nam već toliko daje i živimo od njega", kaže Ivan.

Ovce, starije i mlađe, te ovnove, taktički drži, spaja ih i odvaja po nekim svojim kriterijima, na četiri lokacije. Svakodnevno svaku od njih, međusobno i prilično udaljene, posjeti dva puta. Iako se to u ovo doba godine možda čini teškim poslom, mila je to majka za ono što mu slijedi od početka siječnja pa do kraja svibnja, no o tom potom. Pun je poštovanja prema ovcama, zaštitnom znaku Paga. One su utkale sebe u ključni i najprepoznatljiviji paški proizvod – paški sir. Tu je i mlada janjetina.

Ivan je pametan čovjek zahvalan ovcama što postoje i omogućavaju mu da obitelj Magaš, čija je on glava i ključni radnik, od njih preživljava. Da se razumijemo: Magaši se ne kupaju u bogatstvu ni ne plivaju u novcu, no u onome što rade, i zarade za pristojan život, postoji nenaplativ osjećaj sjedinjenosti čovjeka, životinje i prirode. Naravno, čobanjenje je mukotrpan posao i neće ga nitko raditi. Domaći su se razmazili, novaca im nikad nije dosta i svi bi u turizam ili na njega naslonjene uslužne djelatnosti. Zato će Ivan krenuti u potragu za Indijcima i Nepalcima. To je kadrovski bazen iz kojeg želi upecati svoju zlatnu ribicu – pravog radnika kojem će se on već odužiti adekvatnom plaćom. Udvoje bi im bilo lakše. Ovako, uz ženu, mora sve sam.

"Najteže je zimi. Onda je muka. Janjenje počinje s prvim danima prosinca. Čim se ono okoti, odvaja ga se od mame. Moramo točno procijeniti ima li mama mlijeka. Ako slučajno nema, janje ide na dudu, da ne krepa. Tako prođe i taj mjesec. Oko Tri kralja familijarno počinjemo mužnju. Tada ulazimo u poseban režim."

Usred zime, neovisno pada li kiša, puše bura, jugo, ili se kakav ludi vjetar spusti neviđenom snagom s Velebita, starta se u četiri. Ujutro. Dok sav normalan svijet spava, Ivanu je budilica punih 150 dana, bez iznimke, navijena oko 3.30. Brza marenda, kava i put ovaca. Potraje to otprilike do osam, devet ujutro. Čovjek se propisno umori. Nakratko ode kući, nešto pojede, pa opet put ovaca. Nova mužnja kreće oko tri popodne i protegne se koji sat. Na kraju se mora oprati sva oprema i već se uđe u večer. Kuća, spavanje, dizanje u tri i pol. I sve ispočetka.

"Sreća je da zadnje   tri godine radimo s pokretnim muzilicama. Do njihove nabave svakodnevno mi je 80 ovaca u mužnji prolazilo kroz ruke. Grčile su mi se od bolova. Posebno podlaktice", kaže Ivan. Zbrajamo i množimo: 80 ovaca najprije, jednu za drugom, pomuze. I onda mu, svaka od njih, još jednom prođe kroz ruke. Drugi puta. Zašto? Zato što ovci u vimenu uvijek ostane još malo mlijeka. Pa je on izmuze. I to dva puta dnevno. Znači: 80 ovaca po dva puta svaku ujutro i dva puta popodne. Ukupno: 320 mužnji dnevno!

"Za svaku ovcu mi je trebalo minutu i pol. Od napora bi mi žile na vratu iskočile. Nevjerojatno je da se one same poslože u određeni red i strpljivo čekaju. Ponekad se i bore koja će biti prva iz čega se može zaključiti da im mužnja paše. Nikakvu naredbu im ne mogu dati jer one to ne razumiju, ali očito imaju instinkte koji im govore kako da se postave. Iako imam muzilice, ne vjerujem baš do kraja u tehniku pa ih i dalje često dodatno premuzujem. To je druga faza. Ipak, teži dio odradi stroj, a lakši ja. Na razini dana stroj izvuče po ovci oko devet deci mlijeka, a ja dec", kaže Ivan.

Posao s ovcama u početku mu je bio dodatni izvor prihoda. Kad je krenuo, 2009. godine, uzeo ih je tridesetak u najam. Paralelno je radio u paškoj Sirani kao šofer. Ujutro bi se dizao u tri, pomuzao svoje ovce i predao mlijeko, i već u sedam je vozio kombi na osnovnom radnom mjestu. Čim bi se vratio otišao bi, popodne, na još jednu mužnju. Otad do danas, i to puno desetljeće, radio je dva posla. Konačno, 2018. se osamostalio. Iza njega je ostao pomorski kruh mornara, nostroma i kormilara, pustio je rad za druge nekom drugom i krenuo u obiteljski biznis.

"Pomorski mi je život dosadio, a u ovome što sada radim uživam", kaže Ivan.

Od obiteljskog bavljenja ovcama obitelj Magaš dobiva janjetinu, sir, skutu i mlijeko. Vrhunske kvalitete. Skroman je, neće o tome.   I opet se vraćamo na organizaciju posla i života koji mu se u potpunosti prilagođava.

"Ni korona ni orkanska bura… Ništa ne može biti razlog da se ovce ne pomuzu. Da, mogu se složiti da smo često robovi svog posla. Ali, dobrovoljni robovi. Sami smo svoji šefovi. Tih pet najtežih mjeseci stisnemo, a poslije to ide lakše", kaže.

Posebna priča je parenje. Svako to naštima kako mu odgovara.

"Imam 12 ovnova i 230 ovaca! Raj za ovnove. Jedan od njih ide na 20 ovaca, preporučljivo je čak jedan na 50! Oni će to riješiti u 15 do 20 dana. U tom razdoblju ovnovi su napeti, međusobno se tuku po cijele dane. Najjači dobiju najviše ovaca. Priroda tu učini svoje", kaže Ivan koji je, preko fondova EU, u procesu pokretanja vlastite tvornice i mini sirane, na način da će se povećati broj ovaca, ali ne previše, no s proizvodnjom sira, što je poanta ulaganja, krenut će se na sasvim novu razinu.

Povezane vijesti

• Broj grla istarske ovce u godinu dana prepolovljen!
• VODNJAN: Turisti se neće vratiti u Sigari zbog smrada ovaca?
• Čagljevi lunjaju središnjom Istrom, nedaleko Katuna Trviškog POKLALI STADO OVACA