Špica s Macanom
VIDEO / Analiza Cvrtile i Tadića: Trump je znao da će Izrael krenuti na Iran, ali i da Izrael ne može bez njih
(Reuters)
U novom podcastu Špica s Macanom u središtu su razgovora bila zbivanja oko Irana, ali i Hrvatska i Europa u posljedičnom kolopletu svega toga, o čemu je voditelj i autor Krešimir Macan razgovarao s politologom i stručnjakom za geopolitiku Vlatkom Cvrtilom te vanjsko-političkim analitičarom i nuklearnim fizičarom, savjetnikom Instituta Ruđer Bošković, Tončijem Tadićem.
– Napad na Iran sigurno će utjecati na sigurnost naših građana, a to se prije svega odnosi na energetsku sigurnost. Vidimo da cijena nafte raste, a kada energenti idu gore onda posljedično poskupljuje i sve ostalo.
Mi opet opet imamo inflaciju praktički u cijelom svijetu, kao i visoku cijenu nafte, a ono što ovaj trenutak čini još dodatno neizvjesnim je što zapravo ne znamo koliko dugo će trajati taj rat i kako će to utjecati na cijenu energenata. A jednom kada cijene odu gore, pogotovo hrane, one se više ne miču nazad, rekao je Cvrtila.
Sudar s realnošć
Tadić je kazao kako danas iz Hormuškog tjesnaca izlazi 20 posto svjetske nafte i da je on osobito bitan za Daleki istok, za Europu ne toliko.
– No, Hormuz je bitan iz još jednog razloga, a to je izvoz umjetnih gnojiva jer je 30 posto njegove svjetske proizvodnje u arapskim zemljama, u Perzijskom zaljevu. To je po mojem mišljenju jednak, ako ne i veći problem jer direktno vodi k nestabilnosti u opskrbi hranom, kazao je Tadić, a Macan dodao "i povećanju cijena hrane".
Cvrtila smatra kako se Iran sigurno neće predati.
– Njima je u ovom trenutku ključna strategija što više produžiti rat. Naravno da trpe ogromnu štetu, ali su naprosto odlučili takvim tipom otpora, rekao bih, sramotiti napadače, prije svega SAD. Njihova je strategija eskalacija radi deeskalacije.
Proširili su rat, svakome tko to prati bilo je lako predvidjeti Hormuški tjesnac te su napali arapske države u zaljevu, što je zapravo povećavanje strateškog rizika za SAD koji je ipak zaštitnik tih država u velikoj mjeri. I ne možemo tu očekivati nešto u kratkom vremenu, a može se jako zakomplicirati, rekao je.
Tadić smatra da, ako iranski režim izdrži mjesec dana napada, to može računati kao svoju pobjedu.
Svi američki dužnosnici u Trumpovoj orbiti su zapravo računali na ponavljanje "slučaja Venezuela", gdje imaš jednu partijsku vertikalu, makne se predsjednika, a prije toga se dogovori s njegovom zamjenicom i njezinim bratom koji je predsjednik parlamenta – i to je to, tumači. "No, ako su ovdje išli s tim, to pokazuje da su potpuno promašili jer je iranski sustav daleko kompleksniji", istaknuo je.
On smatra da su to obavještajne službe znale i prenijele Trumpu i Bijeloj kući.
– No, svejedno se išlo u akciju zato što je on procijenio da će se Iran srušiti kao kula od karata unutar tjedan dana i da neće biti problema. I to je osnovni problem ove administracije, gdje se predsjednik okružuje medijskim zvijezdama umjesto stručnjacima i "think-tankovima", koji bi mu dali prave savjete.
Njegov ministar obrane nije general s četiri zvjezdice, kao u prethodnim mandatima, nego lik koji je bio bojnik, nečasno otpušten iz vojske radi alkoholizma i koji je prije stupanja na tu dužnost na Fox Newsu procjenjivao kvalitetu pljeskavica u pečenjarnicama. Trump zasićuje medijski prostor gomilom budalaština, a onda se sudari s realnošću, rekao je Tadić.
Nuklearni pokus
– Zapravo je državni tajnik SAD-a Rubio rekao ono što se čini najbliže istini zašto je Trump ušao u tu priču – da su oni znali da će Izrael krenuti, ali i da Izrael ne može bez njih. I zapravo ih je Izrael uvukao u veliku zamku, ne prvi put.
Obama je napravio veliki korak kada je potpisao sporazum o kontroli nuklearnih kapaciteta Irana koji nije bio najsavršeniji, ali je bio u tom trenutku moguć. I tko je izašao iz tog sporazuma?
Pa Trump 2018. godine. I što bi država kao što je Iran nakon toga napravila? Naravno da će upotrijebiti sve svoje moći, i legalne i ilegalne, da dođe do što više obogaćenog urana i ide prema nuklearnoj bombi, kaže Cvrtila.
?Tadić kaže kako je Zajednički sveobuhvatni plan akcije (JCPOA) bio sporazum na deset godina o ograničenju iranskog nuklearnog naoružanja, s jedne strane je bio Iran, s druge SAD, Rusija, Kina, Francuska, Velika Britanija i Njemačka, sve pod nadzorom Međunarodne agencija za atomsku energiju (IAEA), podsjeća.
Kaže da je plan bio realan, ali sve je palo u vodu kada, pod vodstvom Trumpa, SAD istupa.
I 2019. Iran kaže da se sporazum na njih više ne odnosi, a 2020. da su prekoračili granice obogaćivanja urana.
– Više nema nadzora, a uranijske se bombe za razliku od plutonijskih ne moraju testirati i možeš imati cijeli arsenal nuklearnih bombi, a da to nitko ne zna.
No, sada znamo da Iran nema tu bombu jer ovo su bile situacije u kojima se ona koristi, kaže Tadić, koji je posve siguran da obavještajne službe SAD-a i Izraela znaju da Iran nema bombu, jer da znaju kako je ima – ovog rata ne bi bilo, ističe.
On kaže kako taj rat dugoročno ima dva ishoda.
Jedan je stvaranje nekakvog "mekšeg" vodstva Irana sklonog kompromisu, koje će pristati na pregovore sa SAD-om i europskim partnerima radi ograničavanja svog nuklearnog programa.
Drugi mogući ishod je opstanak sadašnjeg režima, ali s radikalnijom ekipom na čelu i iranski nuklearni pokus. On je skloniji vjerovati da je ovaj drugi ishod izgledniji.
Čovjek bez kompromisa
Macan je spomenuo i kako se očito, iako je smaknuto čelništvo Irana, ovaj puta ništa bitno nije promijenilo.
Cvrtila kaže kako je taj model Izrael 2024. upotrijebio protiv Hezbolaha, gdje se pokazalo učinkovitim da "makneš" one koji upravljaju organizacijom i time ju obezglaviš.
– No, siguran sam da postoje stručnjaci koji dobro poznaju strukturu Irana – Ajatolah se zove vrhovni vođa, no on je donosio završnu odluku, a ne sve odluke. Bilo im je jasno da će jednom doći nekakav napad, prije svega od Izraela, i oni se se pripremili. Iran je diversificirao svoje obrambene kapacitete, stvorili su mozaičnu matricu u kojoj možeš likvidirati bilo koga na vrhu, ali ona i dalje funkcionalna, drži kontrolu cijelog društva. To je negdje propušteno u analizama, smatra.
Tadić tu podsjeća i kako su sadašnjem vrhovnom vjerskom vođi u izraelskom napadu ubijeni otac, majka, žena, dvoje djece, sestra, šogor i nećakinja.
Uz to je i sam teško ranjen. "Iz svega toga mi se nekako ne čini da će biti čovjek kompromisa", ističe.
On spominje i zanimljiv članak iz New York Timesa "War for one man", dakle – rat za jednog čovjeka – novinarke Mairav Zonszein, analizirajući zapravo Netanyahove motive za taj rat.
– A to je zapravo da, koji god ishod rata bio, njemu je dobro. I autorica kaže, ono što je problem u cijeloj priči jest da Izrael nastavlja s onim što oni zovu "košenje livade", tj. likvidacijama, umjesto stvaranja bilo koje alternativne strateške vizije. I mislim da je tu zapravo ključni problem za stabilizaciju cijele priče.
Ako sve koji bi pregovarali i uopće njihove dužnosnike likvidiraš, posve je logično da će se pojaviti novi i mlađi koji će biti radikalni. Kada usporedite sve prevrate i promjene režima na Bliskom istoku vidimo to da uvijek u prevratu moraš imati suradnju dijela režima koji zna da je gotovo.
Drugo, cilj je zapravo imati prije toga stvorenu kvalitetnu oporbu koja može preuzeti vlast nakon rušenja režima i stabilizirati priču u suradnji s dijelom tog režima. Imamo li to u Iranu? Ne. A što je SAD radio? Pa ukinuo je Voice of America redakciju na farsiju, na kapaljku doznačivao Starlinkove da bi se iranska oporba mogla organizirati i maltretiralo ih s ekstremnom Trumpovom procedurom blokade dobivanja azila u SAD-u. Dakle, potpuno suprotno onome što bi se radilo ako se doista želi organizirati kvalitetna oporba, kaže Tadić.
Zaboravljena Ukrajina
Na Macanov upit čime Izrael drži Trumpa ovako "ucijenjenog", Cvrtila kaže da ne mora nužno držati njega izravno.
– Ono što je u pismu ostavke njegovog direktora Nacionalnog centra za protuterorizam jasno napisano jest da je Izrael zaslužan za intervenciju u Iranu. I to ne samo Izrael izravno, nego i izraelski lobi u SAD-u.
Tu bih pridodao i vojno-industrijski kompleks koji ima velike koristi od bilo kakvog rata, bilo gdje, a najbolje im je kad to radi SAD, jer onda su i velike vojne narudžbe, podvlači Cvrtila.
Mislim da taj "svjetionik demokracije", kako se SAD predstavljalo, sada ima veliki deficit u demokraciji, rekao je.
Macan je spomenuo i apsurd da sve to u stvari pomaže Rusima i otežava poziciju Ukrajine, jer cijena ruske nafte ide gore i "oni će dobiti novca više nego ikad".
Tadić je rekao i kako više nema medijskog interesa za praćenje Ukrajine pa se o velikoj ukrajinskoj kontraofenzivi u Zaporižju, praktično na čitavoj bojišnici, ništa ne piše.
Cvrtila je dodao kako Rusi i dalje svoje narative šire kako oni pobjeđuju, a zapravo je došlo do preokreta kada je Mask blokirao Rusima neovlaštenu upotrebu Starlinka.
– Mislim da su Ukrajinci jako zabrinuti s obzirom na to da Amerikanci troše jako puno patriota, koji su njima ključni za protuzračnu obranu.
Problem je tamo što nemamo konačno rješenje, nešto što bi prvo vodilo barem prema primirju, pa se onda dogovara nekakav suvisli mirovni sporazum, kaže.
On ističe kako je SAD ovim prije svega izgubio jako puno imidža države koja je svojom snagom pridonosila globalnoj stabilnosti.
"Izađe li iz ovog rata iranski režim čitav, makar s puno poginulih, to je velika mrlja na imidžu SAD-a kao nepobjedive sile", dodao je pak Tadić.
Ponižavanje Europe
Više je riječi bilo i o europskom odgovoru.
– Čitavu prošlu godinu Trump i MAGA pokret, dakle cijela ekipa oko njega i svi "trumpofili" u Hrvatskoj i ostatku Europe su nas uvjeravali da je najveći ideal međunarodne politike izostanak bilo koje empatije – suosjećanja, bilo koje solidarnosti. I sada ta ekipa inzistira da EU, odnosno Japan, Južna Koreja i Australija i Kanada iskažu solidarnost s Trumpom. No, Europa je očito naučila lekciju i ne pokazuje nikakvo suosjećanje i empatiju za Trumpa i njegovu političku karijeru, rekao je Tadić.
Dugogodišnji problem s odnosom Kine i Tajvana te eventualna vojna intervencija Kine je, kako kaže Cvrtila, potencijalna treća veća kriza koja bi se 2027. mogla pojaviti uz dvije aktualne.
– Tu je pitanje hoće li u tom slučaju SAD ili netko drugi stati na stranu Tajvana – bojim se da neće. Naprosto, on ne želi multilateralni svijet gdje vrijede pravila i poštuje se međunarodno pravo i savezništvo. On želi multipolarni svijet, želi G2 – dakle SAD i Kina, eventualno G3 s Rusijom, koji bi trebao dogovarati kako će izgledati svjetski poredak i "interesne zone", rekao je. Na Macanovo pitanje gdje bi tu bila Europa, Cvrtila je rekao da – Europa, odnosno EU, tu strada.
– Kad gledamo u Trumpovim govorima i u prvom mandatu, a nije se puno promijenilo ni kod Bidena, tek malo retorika, EU nije neki strateški faktor koji bi SAD respektirao.
Više respektiraju Veliku Britaniju. EU je zadnjih godinu dana "glavinjao" – hoćemo li oštro prema Trumpu ili ćemo, recimo tako, slijediti njegove interese.
I to je nešto što je jako bilo kritizirano kod europskih čelnika kada mu se ulizuju. Europa već dugo sanja stratešku autonomiju, da bude sposobna odgovoriti na određene izazove u najbližem okruženju, ali i da može na određen način utjecati na neke procese u svijetu. Sad je prava prilika da se to razvije. No, EU ima jednu vrstu nejedinstva, što vidimo i na slučaju ruske agresije na Ukrajinu.
U strateški je nezavidnom polažaju, no to ne znači da nema šanse – one se polako otvaraju. Jedino je europski prostor, odnosno EU, taj gdje nema toga da se "mora slušati, inače se dobije po glavi" i gdje su države ravnopravne bez obzira na veličinu, snagu itd. Tako da je čuvati EU zapravo ključna stvar za ono što želimo u budućnosti i sve ono što Europa želi biti, istaknuo je Cvrtila. Kaže da je sada drukčija situacija jer zadnjih godinu dana svjedočimo ponižavanju Europe.
– Koliko god možemo biti popustljivi, teško je ipak neke stvari progutati. I sada smo u situaciji da nema tog političara u Europi koji bi priskočio Trumpu i pomogao mu oko Hormuškog tjesnaca.
Orban bi, ali on sad ima izbore pa nema vremena, a nema ni mornaricu pa mu tu ne može pomoći, kaže Cvrtila.
Dodaje i kako Iran u Hormuškom tjesnacu sada namjerno polako propušta brodove sve više država, kako bi pokazao svoju moć da mogu što žele, rekao je. "I to je suština cijele priče. Tko kontrolira ovaj rat? Pa Iran, ne SAD", dodao je Tadić.
?Tadić podsjeća i kako je vojna spremnost i opremljenost izravno razmjerna gospodarskoj moći zemlje, a Hrvatska je dosegnula investicijski rejting A, gospodarstvo je dobro, bit će "love" i za to ako treba, a po njegovom mišljenju – treba.
Pretjerani strah od svjetskog rata
Macan je upitao prijeti li nam doista i Treći svjetski rat, jer imamo UN koji nitko ništa ne pita i međunarodno pravo koje se ne poštuje.
– Pa, ako bismo vukli neke povijesne paralele, Drugi svjetski rat je zapravo počeo, službeno ga barem tako definiramo, kada su se spojila krizna žarišta na različitim dijelovima svijeta. Mi za sad imamo Bliski istok i Europu, nemamo još Aziju. I nemamo sve super sile u igri.
Prema tome, mislim da je strah od Trećeg svjetskog rata u ovome trenu malo pretjeran, kaže Cvrtila.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twitter
