upozorenje stručnjaka
Djeca nisu kriminalci: Pravilnici o vršnjačkom nasilju više štete nego pomažu
Ilustracija (Pexels)
Pravilnici Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih (MZO) kojima se škole vode u slučajevima vršnjačkog nasilja zastarjeli su i ne odgovaraju na potrebe djece u aktualnom trenutku, upozoravaju iz Foruma za slobodu odgoja, udruge koja kroz svoje programe pomaže školama u prevenciji vršnjačkog nasilja i provodi edukaciju o medijaciji u slučajevima vršnjačkog nasilja gdje stručno vođen susret između nasilnika i žrtve može donijeti dobrobiti za oboje, kao i za cijelu zajednicu.
– Postojeći sustav nije podržavajući, suvremen i primjeren djeci i obiteljima. Potrebno je iz temelja unaprijediti i inovirati stručnu podršku djeci i roditeljima unutar školskog, zdravstvenog i sustava socijalne skrbi.
Njihova suradnja treba biti partnerska, neposredna i uvijek usmjerena na podršku djetetu, a ne na traženje krivnje, upozorava Ana Munivrana, psihologinja i izvršna direktorica Foruma za slobodu odgoja. Problemi s lošim pravilnicima izišli su na vidjelo, kaže, nakon slučaja dječaka zbog kojeg se čitav razred ispisao iz jedne zagrebačke škole, a sustav tom problemu nije mogao doskočiti.
Kompleksna procedura
– Roditelji nisu htjeli na dijagnostiku, Grad Zagreb nije mogao donijeti odluku bez papira, škola nije mogla reagirati pa je na kraju ravnateljica dobila otkaz. Svi su tražili krivce, a ispostavilo se da je pravilnike pregazilo vrijeme. Kad se u školi nešto dogodi, pa makar i banalno, recimo kad učenik gurne drugog učenika i dođe do ozljede, slučaj se mora prijaviti zavodu socijalne skrbi, policiji, ravnatelj mora znati, roditelji se moraju obavijestiti…
Procedura je kompleksna, da bi se u školi zaštitili moraju odraditi hrpu papirologije i tu se gubi zdravi razum, na razgovor s učenicima i roditeljima se zaboravi, tvrdi Ana Munivrana, psihologinja i izvršna direktorica Foruma za slobodu odgoja. Ova se udruga godinama u školama bavi edukacijom o medijaciji, gdje se djecu uči kako se pomiriti i kako se ispričati, kako preuzeti odgovornost.
– Dijete bi trebalo znati kako priznati – okej, napravio sam to jer sam pukao zbog toga i toga, teško mi je. Ali u školama se ne ide tim pedagoškim smjerom, nego pravnokaznenim smjerom, kao da su pravilnike pisali pravnici i policija, veli Munivrana.
Postojeće pedagoške mjere, od opomene do ukora, pa onda i gradaciju vladanja na uzorno, dobro i loše, smatra potpuno promašenim izrazima jer je uzroka zbog kojih djeca čine nasilje daleko više. Dijete može biti agresivno zbog emocionalnih problema u obitelji, socijalnog statusa, razvojnih teškoća, može to biti odgovor na provokaciju vršnjaka, ili zbog neprimjerenih online sadržaja…
– Ne može se pristupiti svima na isti način. Nije isto razvode li se roditelji ili dijete doma dobiva batine. Kao da se zaboravilo da se ne mora baš sve propisati, da u školama rade stručnjaci koji moraju razgovarati s djecom, pomoći im da se poprave.
Kod nas se svi pravilnici, pa i Akcijski plan protiv vršnjačkog nasilja, svode na prijave, a ne shvaćamo da su to djeca. Govori se o preventivno-represivnim mjerama, kao da je netko iz policije sjedio u radnoj skupini, veli psihologinja. Zbog takvog pristupa, dodaje, i roditelji su danas "nabrušeni", idu u medije i pravobraniteljici za djecu jer sustav djeci pristupa kao potencijalnim kriminalcima.
Krut sustav
Školski se sustav danas bazira na ocjenjivanju znanja, a stručne službe, uključujući i psihologe, u birokratskim su "kućicama" i ne rade ono što bi trebalo, a to je razgovarati s djecom. "To se nekad radilo, danas se radi manje, i to dobrim dijelom jer se škole boje inspekcije i roditelja, a roditelji se boje socijalne službe", ilustrira Munivrana.
Navodi za primjer slučaj škole koja je prijavila mamu za zlostavljanje.
– Možda je ta mama koji put udarila dijete, ali nije zlostavljač. Njoj trebaju odgojni savjeti, u jednoj je težoj situaciji. Ali kad škola prijavi roditelje centru, sama ta riječ uništava odnos roditelja i škole. To je obitelj koja treba podršku, a kod nas je taj odnos temeljen na strahu, ističe.
Koliko je školski sustav birokratiziran i krut, pokazuje i sljedećim primjerom – ako se dijete potuče s određenim posljedicama, ako mu ne ide učenje, dobiva uputnicu od školske liječnice za dječju i adolescentnu psihijatriju.
Termin za obradu čeka se pet mjeseci, privatno dva mjeseca, a dijete se u međuvremenu možda pomirilo s drugom djecom, ili su to zaboravili, dok roditelji nisu dobili nikakvu smjernicu kako postupiti s djetetom. Problema, tvrdi, ima i s inkluzijom, jer djeca od prvog razreda u klupama gledaju slučajeve težeg autizma, neverbalnog, praćenog vikanjem i bacanjem po podu…
– Treba raditi s djecom u riziku, a ovaj sustav ih melje. To je represivan sustav, i zato Hrvatska sve više ide put privatnih škola, vjerske zajednice put obrazovanja kod kuće… Ako se škole ne moderniziraju i ne počnu razmišljati otvorenije, da su roditelji bitan faktor, da djecu treba podržavati, a ne ih kriminalno goniti, roditelji će ići nekim drugim putovima, upozorava predstavnica Foruma.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
