Akademik Željko Reiner svaki dan odlazi na svoj liječnički posao u KBC Rebro, a zatim u Hrvatski sabor, gdje je potpredsjednik. Jedan je od vrhunskih liječnika koje je privukla politika, ali nije napustio svoj poziv. Dapače, među najcitiranijima je hrvatskim znanstvenicima u svijetu, autor brojnih radova koji zaokupljaju interes stručne javnosti. U razgovoru za Glas Istre profesor Reiner govori kako je moguće baviti se strukom, liječničkim poslom i politikom.

Utjecaj u znanstvenim krugovima

- Usprkos političkoj dužnosti potpredsjednika Hrvatskog sabora svaki dan odlazite na Rebro i radite svoj liječnički posao. Kako uspijete pomiriti profesije političara i liječnika?

- Moram priznati da je to uistinu vrlo zahtjevno. Od mladosti se rano budim i ustajem pa ujutro svakoga dana dolazim na Rebro gdje radim kao liječnik, obavljam vizite, imam jednom tjedno ambulantu i radim sve ostale poslove liječnika specijalista. Nakon obveza u bolnici odlazim u Hrvatski sabor gdje predsjedam plenarnom sjednicom i izvršavam obaveze potpredsjednika koje su često i protokolarne, ali obuhvaćaju i susrete s građanima i rekao bih običnim ljudima koji se u moj ured najave i to zatraže. Ponedjeljkom i utorkom u pravilu nema predsjedanja plenarnom sjednicom pa sam tih dana uglavnom u bolnici, a manje u Hrvatskom saboru, dok sam u danima kad predsjedam plenarnom sjednicom u bolnici već rano ujutro, a po potrebi odem u bolnicu i kasnije, u poslijepodnevnim satima ili predvečer kad završim s predsjedanjem u Saboru.

- Godinama ste među najutjecajnijim i najcitiranijim hrvatskim znanstvenicima u svijetu. Što to zapravo znači? Kada se stignete baviti znanošću, i to još na svjetskoj razini?

- Radi se naprosto o objektivnom podatku koji svake godine objavljuje skupina znanstvenika sa Sveučilišta Stanford u SAD-u, koji na temelju složenog modela koristeći šest standardiziranih indikatora znanstvenog doprinosa (ne samo broja citata) svake godine navode dva posto najutjecajnijih svjetskih znanstvenika iz 22 znanstvena polja i 174 znanstvene grane među 200.000 znanstvenika na svijetu. Uvijek objavljuju dva popisa, jedan najutjecajnijih znanstvenika u prošloj godini, a drugi najutjecajnijih svjetskih znanstvenika u cjeloživotnoj karijeri. Naravno da mi je drago da se već više godina nalazim na oba ta popisa, a drago mi je i da sam na prvom mjestu na oba ta popisa kad se radi o znanstvenicima iz Hrvatske. Drago mi je i da sam prema tim podacima za 2021. godinu među svega 0,02 posto najutjecajnijih svjetskih znanstvenika u svim znanstvenim područjima. Takva objektivna procjena nečijeg znanstvenog doprinosa i utjecaja na svjetsku znanost uistinu daje čovjeku poticaj da se nastavi baviti znanošću. Zbog svojih ostalih obveza znanošću se uspijem baviti, ako tih dana nemam drugih obveza, subotom i nedjeljom, a postoje i noći.

- Ima li hrvatska znanost kapacitet da se nosi sa svjetskom?

- Očito ima i za to nisam primjer samo ja, jer se na popisima koje sam spomenuo nalazi više desetaka znanstvenika iz raznih područja znanosti koji žive i rade u Hrvatskoj. Naravno da je teže baviti se znanošću u relativno maloj zemlji sa slabijim gospodarstvom i u apsolutnim iznosima s daleko manje novca za znanost nego što ga imaju velike i bogate zemlje. Znanost, naime, u mnogim područjima zahtijeva i znatna financijska sredstva. Stoga ne iznenađuje da je na popisima najutjecajnijih svjetskih znanstvenika koje smo spomenuli najveći broj iz prestižnih sveučilišta SAD-a Kanade i Velike Britanije. Kad nemate mnogo novca za znanost okolnosti vas tjeraju da budete domišljati, snalažljivi, da izvučete najbolje iz onoga što vam je na raspolaganju i tako silom prilika ponekad postanete i bolji od onih koji rade u zemljama gdje im je financijski sve na raspolaganju pa se mogu opustiti. Međutim, dobro je što su nama u Hrvatskoj dostupni i europski fondovi iz kojih se za kvalitetnu znanost mogu dobiti značajna sredstva. Posebno mi je drago da imamo mlade ljude koji se bave znanošću, što ukazuje da naša znanost ima budućnost.

Hrvati nezdravo žive

- Jesmo li zdrava ili bolesna nacija? Kakve su nam navike i kako se to odražava na naše zdravlje?

- Nažalost, životne navike našeg pučanstva nisu dobre, a to se odražava i na zdravlje. U prosjeku se daleko premalo krećemo i bavimo sportom. Na prvi pogled fantastični uspjesi naših sportaša, i to ne samo u nogometu već i u nekoliko drugih sportova, možda mogu zavarati i stvoriti pogrešan dojam da se u nas mnogi bave sportom. Nažalost, nije tako. Pritom nije samo važno baviti se sportom ili tjelovježbom, već naprosto kretati se, odnosno hodati redovito svakoga dana. O tome je jedna skupina međunarodnih stručnjaka, u kojoj sam i ja sudjelovao, upravo dovršila veliko istraživanje koje će ubrzo biti objavljeno pa će javnosti biti dostupni objektivni podatci koliko bismo dnevno koraka morali napraviti ako nam je stalo do zdravlja.

- Problem su i pušenje, bolesti krvožilnog sustava?

- Naravno da je ogroman problem u Hrvatskoj pušenje i tu smo, nažalost, pri vrhu zemalja Europske unije jer u nas prema procjenama Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo skoro svaka treća odrasla osoba puši. Naime, pušenje nije samo glavni uzrok raka pluća, već je i jedan od najvažnijih čimbenika rizika za infarkt srca, moždani udar i niz drugih bolesti. Povećana količina masnoća u krvi, prvenstveno štetnog LDL-kolesterola, također je jedan od ključnih čimbenika rizika za infarkt srca, moždani udar, a tome, osim genskih uzroka kod dijela pučanstva, doprinosi i nezdrav način života. Niti toj činjenici, na žalost, ne posvećujemo dovoljno pozornosti. Sretan sam što smo pokrenuli inicijativu koju je prihvatilo Ministarstvo zdravstva pa će se od sljedeće generacije u sklopu obvezatnih pregleda prigodom upisa djece u prvi razred osnovne škole određivati kolesterol u krvi i tako otkriti ona djeca koja imaju prirođeno povećani kolesterol, tzv. porodičnu hiperkolesterolemiju, pa su u znatno povećanom riziku od preuranjenih krvožilnih bolesti. Budući se radi o nasljedno povećanom kolesterolu u krvi, time će se ujedno potaknuti i njihove roditelje da prekontroliraju masnoće u krvi te da ga izmjere braći i sestrama djeteta kod kojeg je to otkriveno. Visoki krvni tlak, šećerna bolest i debljina su također poremećaji koji bitno utječu na nastanak niza drugih bolesti, a i oni su u nas vrlo česti.

- Jesmo li pretili više od drugih Europljana?

- Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo gotovo dvije trećine hrvatskih građana ima višak tjelesne težine, a skoro jedna četvrtina je debela ili pretila. I po tome smo na samom vrhu zemalja Europske unije. No, ni cijela Europska unija, kad je višak kilograma u pitanju, nije baš u dobrom stanju. Naime, svaka druga osoba u EU-u ima preveliku tjelesnu težinu. Pritom valja znati da debljina ni u kojem slučaju nije samo estetski fenomen, već uzročni čimbenik niza ozbiljnih bolesti, od šećerne bolesti i infarkta srca do nekih vrsta raka. Kad smo, primjerice, prije nekoliko godina napravili veliko istraživanje u 27 europskih zemalja na više od 8.000 bolesnika koji su preživjeli infarkt srca ili dobili stent ili premosnicu, a kojega sam ja bio jedan od voditelja, ustanovili smo da je kod nas više nego svaki drugi takav bolesnik imao preveliku tjelesnu težinu ili je bio debeo. O razlozima tako velike učestalosti pretjeranog viška kilograma kod našeg stanovništva mogli bismo dugo govoriti, no najjednostavnije rečeno radi se o previše kaloričnoj hrani koju unosimo i sve manje kretanja, odnosno tjelesne aktivnosti. Tome svemu doprinosi i veća dostupnost brze hrane, a debljina i nedovoljna tjelesna aktivnost stvaraju začarani krug: što se manje krećete, uz prevelik unos kalorija postajete deblji, a što ste deblji, to se teže i manje krećete.

Hrvatsko zdravstvo je kvalitetno

- Da li naše bolnice i naša medicina imaju uvjete da pruže vrhunsku medicinsku skrb i pomoć?

- Uvjeren sam da u načelu imaju i mislim da mnogi koji se u nas nisu liječili, a pogotovo oni koji srećom nisu imali potrebu liječiti se u nekim državnim inozemnim bolnicama, imaju krivu predodžbu o kvaliteti naše medicine, odnosno da smatraju da je medicina u nekim drugim zemljama znatno bolja. Naravno, usporedbu možemo napraviti samo s državnim, odnosno lokalnim bolnicama, a ne sa inozemnim privatnim bolnicama u kojima se sve plaća, i to izuzetno skupo. Čvrsto stojim pri stavu da za sredstva koja se po stanovniku u nas izdvajaju za zdravstvo imamo vrlo dobru medicinu. Naime, ako se usporedimo sa zemljama u kojima se po stanovniku izdvaja dva, tri pa i nekoliko puta više novca, u tim se zemljama ni u kojem slučaju ne dobiva za to dva, tri ili nekoliko puta bolja medicinska skrb i usluga. Postoje i objektivni pokazatelji za te tvrdnje. Primjerice, uz relativno skromno izdvajanje za zdravstvo po stanovniku mi smo u nekim područjima među vodećima u Europi. Tako smo neko vrijeme bili prvi u transplantaciji bubrega. U zadnje se vrijeme broj transplantiranih bubrega donekle smanjuje, no to je zato jer je veliki broj bolesnika koji su trebali dobiti transplantirani bubreg to i dobio. Naravno da ima i onih kojima nije transplantiran bubreg iako bi im presađivanje bilo potrebno, no oni imaju privremenu ili trajnu kontraindikaciju za to pa im se transplantacija ne može napraviti.

- Kod nas se obavljaju transplantacije više nego u razvijenim državama?

- Kod nas se transplantira oko četiri puta više srca na milijun stanovnika nego u Velikoj Britaniji, ili dva i pol puta više nego u Njemačkoj, a savjetujem svima da se raspitaju koliko te zemlje izdvajaju za zdravstvo po stanovniku. To su samo neki primjeri koji govore o vrhunskoj medicini koja je u Hrvatskoj dostupna. Problemi našega zdravstva su slični onima u mnogim drugim zemljama EU-a; stanovništvo je sve starije i sve više treba zdravstvene usluge, svakoga dana postaju nam dostupne nove dijagnostičke metode i novi lijekovi, ali su oni istodobno i sve skuplji jer se za njihovo istraživanje troši sve više novca. S druge pak strane, to sve omogućuje da bolesni prežive dulje sa svojim bolestima pa se na to i mora više trošiti, no to je i svrha i smisao medicine, odnosno zdravstvenog sustava. Zbog svega toga, ali i drugih čimbenika nastaju liste čekanja koje postoje u svim zemljama sa socijaliziranim sustavom zdravstva, no čovjeku je, kad je bolestan svako čekanje teško. Međutim, moramo biti svjesni i činjenice da su u nas sve zdravstvene usluge dostupne putem osnovnog zdravstvenog osiguranja, dok se primjerice u Nizozemskoj sve zdravstvene usluge do vrijednosti 300 eura plaćaju iz vlastitog džepa. Moramo biti svjesni i toga da u gradovima koji imaju bolnice postoji dostupnost liječnika specijalista u svakom trenutku dolaskom, što nikako nije slučaj u drugim zemljama. Tamo nema šanse da došetate u hitni prijam, primjerice KBC-a, i da vas tamo kompletno obrade, već vas u pravilu najprije mora pregledati i liječiti vaš obiteljski liječnik, pa će vas on eventualno uputiti u lokalnu bolnicu, a tek ako se tamo vaš zdravstveni problem ne uspije riješiti bit ćete iz te bolnice upućeni u KBC. Naravno, da bi kod nas mnogo toga moglo i trebalo biti bolje znam i ja koji cijeli svoj radni vijek radim u bolnicama, ali još ću jednom naglasiti da srećom i na korist naših bolesnika imamo vrlo dobru medicinu.

- Mladi liječnici odlaze, no u inozemstvo odlaze i vrhunski specijalisti. Koji su razlozi odlaska?

- Suočavamo se sa situacijom s kojom su se suočavale i druge zemlje srednje i istočne Europe nakon ulaska u EU. Najbolji primjer je možda Poljska koja je u prvih desetak godina nakon ulaska u EU 2004. godine doživjela masovan odlazak liječnika i općenito medicinskog osoblja jer je plaća liječnika u Poljskoj tada bila tek nešto više od 500 eura, a u zemljama zapadne Europe i do deset puta veća. Poboljšanjem gospodarskog stanja dio liječnika i medicinskog osoblja se počeo vraćati, a odlasci iz zemlje na rad u inozemstvo su postali rjeđi. Zadnjih godina ta se zemlja opet suočava s nedostatkom liječnika pa joj nedostaje između 20.000 i 50.000 liječnika. Liječnici odlaze u ostale zemlje EU-a zbog većih plaća, i to u pravilu u privatne medicinske ustanove. Budući da dosta liječnika odlazi u mirovinu, javio se i značajan generacijski zjap. Kao rezultat tih procesa Poljska ima najmanje liječnika po stanovniku nakon Cipra, svega 2,4 liječnika na 1.000 stanovnika. Stoga se moraju zatvarati neki odjeli pa i cijele bolnice. Nije tako samo u Poljskoj. Iz Rumunjske je primjerice u prvom desetljeću nakon ulaska u EU 2007. godine, prema nekim procjenama, u zemlje zapadne Europe otišlo između 10 000 i čak 43.000 liječnika, i to radi znatno većih plaća.

Prema tome, iako su, naravno, razlozi za donošenje odluke o odlasku iz domovine i radu u inozemstvu uvijek individualni, općenito rečeno i iz Hrvatske liječnici odlaze zbog većih plaća u bogatije zemlje zapadne Europe u kojima značajno više mogu zaraditi jer im je to omogućeno ulaskom Hrvatske u EU. Ne treba se zavaravati politikantskim pričama nekih oporbenih političara da je to zbog nekih drugih razloga. Srećom, kod nas to nije došlo niti izdaleka do takvog stupnja kao u spomenutoj Poljskoj ili Rumunjskoj, a ja se nadam da ni neće.

Doktorirao prije 30.

- Vi potječete iz stare zagrebačke ugledne liječničke obitelji. Kako je išao vaš životni put, školovanje, karijera?

- Moram Vas najprije ispraviti. Iako sam ja rođen u Zagrebu gdje sam završio osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju te Medicinski fakultet, moji roditelji nisu bili rođeni Zagrepčani. Otac koji je bio liječnik specijalista interne medicine i sveučilišni profesor te predstojnik Interne klinike u bolnici Sestara Milosrdnica i na žalost rano preminuo, bio je rođen je u Slavonskoj Požegi u obitelji koja je podrijetlom bila iz Austrije, no pradjed, doktor kemije Mihael plemeniti Reiner Brestovački, u drugoj se polovici 19. stoljeća doselio u Požegu. Očeva je majka pak bila podrijetlom iz Like djevojačkog prezimena Sarkotić tako da je moj praujak bio general-pukovnik Stjepan barun Sarkotić, uz generala Borojevića vjerojatno najslavniji vojskovođa Austro-Ugarske monarhije. Roditelji moje pokojne majke bili su Istrani, baka mi je bila iz Buzeta, a djed, doktor veterine, iz Pazina. Točno je da mi je i majka bila liječnica, specijalistica pedijatrica, sveučilišna profesorica i pročelnica Klinike za dječje bolesti u bolnici Sestara Milosrdnica.

Što se mog životnog puta tiče, nakon završetka Medicinskog fakulteta završio sam tada obvezatni   jednogodišnji liječnički pripravnički staž, boravio neko vrijeme u Policlinici Gemelli Katoličkog sveučilišta u Rimu, zatim završio poslijediplomski studij iz molekularne biologije i magistrirao na Sveučilištu u Zagrebu u 25. godini, te kratko radio kao asistent na Katedri za farmakologiju Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta u Zagrebu. Naime, u to sam vrijeme mislio da bih se u životu želio baviti laboratorijskim eksperimentalnim znanstvenim radom. Međutim, relativno brzo sam shvatio da neću biti potpuno zadovoljan ako ostanem isključivo u eksperimentalnim istraživanjima, jer je u to vrijeme, prije više od četiri desetljeća, trebalo proći niz godina da se neko otkriće počne primjenjivati u praksi. Zaključio sam da bih bio sretniji da počnem kombinirati znanstveni rad s kliničkim i pomagati bolesnim ljudima.

- Kada ste počeli sa specijalizacijom?

- Otišao sam na služenje tada obveznog vojnoga roka i po povratku neko vrijeme bio bez posla dok 1979. godine nisam započeo specijalizaciju iz interne medicine koju sam obavljao dijelom u KB Sestre Milosrdnice, a dijelom u Sveučilišnoj bolnici Eppendorf u Hamburgu u Njemačkoj. Tijekom boravka u Hamburgu sam napravio istraživanja za doktorsku disertaciju i planirao tamo doktorirati. Međutim, kad sam shvatio da bih morao disertaciju prevesti na hrvatski i ponovno je tiskati, uvezivati te provoditi postupak nostrifikacije, napisao sam je po povratku na hrvatskom i doktorirao na Sveučilištu u Zagrebu u 29. godini života. Nakon toga sam proveo neko vrijeme u Oklahoma Cityju u SAD-u kao gostujući znanstvenik i bavio se istraživanjem metabolizma masti i ateroskleroze. Po povratku u Zagreb izabran sam za docenta na Medicinskom fakultetu i postao pročelnik Kliničkog odjela Zavoda za patofiziologiju na KBC Zagreb na Rebru, a redoviti profesor postao sam s nepunih 35. godina. Bilo je prilično neuobičajeno da netko tako mlad po tadašnjim kriterijima postane redoviti profesor, i to kao kliničar. Srećom, danas je to drugačije. Redoviti profesor u trajnom zvanju postao sam s 44 godina. Godine 1992. izabran sam za člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), a 2006. godine za redovitog člana akademika. Što se stručnog rada tiče, bio sam neko vrijeme predstojnik Klinike za unutrašnje bolesti KBC Zagreb na Rebru, a u dva mandata i ravnatelj KBC Zagreb, naše najveće i, mislim da mogu slobodno reći, stožerne bolničke ustanove. Ponosan sam što sam u tom razdoblju uspio izgraditi i najsuvremenije opremiti novih 96.000 m² bolničkog prostora te preurediti i osuvremeniti sve klinike i zavode u staroj središnjoj zgradi, što je još oko 26 000 m² te uvesti jedinstveni bolnički informacijski sustav tako da je papirnata dokumentacija, nalazi i slično praktički potpuno nestala iz KBC Zagreb.

Rat je "kriv" za politički angažman

- Odakle zanimanje za politiku?

- Najprije moram iskreno reći da sebe ni u prošlosti pa ni danas nisam doživljavao prvenstveno kao političara, iako sam racionalno svjestan da to jesam, već prvenstveno kao liječnika, znanstvenika i sveučilišnog profesora. O politici nisam puno razmišljao do srbočetničke agresije na Hrvatsku. Godine 1990. sam se kao dragovoljac uključio u obranu i postao članom Glavnog stožera saniteta koji je odigrao značajnu, nedovoljno isticanu ulogu u Domovinskom ratu, a koji je vodio tadašnji ministar zdravstva prof. dr. Andrija Hebrang, i tada sam s njim počeo bliže surađivati. Godine 1993. on mi je ponudio da postanem zamjenik ministra, pozicija koja je tada stvorena. Prihvatio sam jer mi se činilo da je veliki izazov sudjelovati u stvaranju nečeg novog, što će biti bolje od prijašnjeg. Tada je bilo moguće, što sam ja i iskoristio, da svo vrijeme uz rad u Ministarstvu istodobno radim i u bolnici i predajem studentima te radim u znanosti. Prvotni dogovor je bio da ću ostati godinu dana, ali se stjecajem okolnosti sve produljilo na pet godina. Potom je 1998. godine prof. Hebrang imenovan ministrom obrane, a pokojni predsjednik dr. Franjo Tuđman mi je ponudio da preuzmem dužnost ministra zdravstva.

- Jeste li to odmah prihvatili?

- Moram priznati da sam se u početku nećkao, no njega nije bilo lako odbiti pa sam napokon ipak prihvatio. Pritom sam jasno naznačio da ću ostati samo do kraja mandata, znači godinu i pol, a onda ću se potpuno vratiti na Kliniku, te da bih tijekom rada kao ministar želio barem dva dana tjedno raditi i u Klinici, što je predsjednik Tuđman prihvatio. Nakon njegove smrti i izbora vratio sam se potpuno kliničkom radu i studentima te znanosti, što sam ionako planirao, i bio izvan nacionalne politike do 2011. godine kada sam se odazvao pozivu da budem na listi HDZ-a za parlamentarne izbore. Vrativši se u nacionalnu politiku ostao sam u njoj najprije kao potpredsjednik Hrvatskog sabora iz redova oporbe, zatim kao predsjednik, pa onda u zadnja dva saziva Sabora opet kao potpredsjednik, ali sada iz redova većine. Međutim, sve sam to vrijeme radio u KBC-u Zagreb, gdje sam i dobivao i dobivam plaću, a ne u Hrvatskom saboru, i bavio se znanošću, što radim i danas.

- Kako ste doživjeli naš veliki uspjeh, uvođenje eura i Schengen?

- Naravno da sam zbog toga sretan jer to zaokružuje sve ono što smo do sada ostvarili u vezi integriranja u EU i čemu smo težili od početka stvaranja slobodne i neovisne demokratske Hrvatske. Ipak, čini mi se da mnogi nisu svjesni što to znači i koliko je puno truda godinama trebalo uložiti da se to ostvari, već misle da se to dogodilo nekako samo po sebi. I treba jasno reći da je to isključivi uspjeh i zasluga ove Vlade kojoj je na čelu Andrej Plenković. Jednako tako, uspjeh ove Vlade je izgradnja Pelješkog mosta koji je napokon spojio hrvatsku u geografsku cjelinu, a cjelovitost zemlje naprosto nema cijenu. Koliko je i to povijesno postignuće najbolje znaju stanovnici Dubrovnika, Pelješca, Korčule i općenito hrvatskog juga, a posebno oni koji se sjećaju prometne izoliranosti tog prekrasnog dijela Hrvatske tijekom Domovinskog rata. Uspjeh ove vlade je i LNG terminal u Omišlju, a koliko je to pak bilo vizionarski, usprkos ogromnim otporima i kritikama oporbe, prvenstveno SDP-a, najbolje se vidi u ovoj energetskoj krizi koju proživljava čitava Europa zbog ruske agresije na Ukrajinu kada kapacitet terminala ne zadovoljava samo potrebe Hrvatske, već Hrvatska, pogotovo kada podvostruči kapacitet terminala, što se planira, postaje energetsko središte ovog dijela Europe. Zbog toga su za to itekako zainteresirane mnoge zemlje u susjedstvu, od Slovenije, Austrije, Bavarske do Mađarske. Ne mogu se ignorirati ključni potezi koje je Vlada činila i čini za Hrvate u Bosni i Hercegovini na njihovom putu prema ulasku u EU, a posebno kada je uspjela postići da visoki predstavnik EU-a omogući njihovo sudjelovanje u vlasti, što im se namjeravalo protuustavno uskratiti. Budući da sam uz Istru, kako sam već rekao, rodbinski vezan, moram spomenuti i što je Vlada načinila za Istru: napokon izgrađenu Opću bolnicu u Puli vrijednu 877 milijuna kuna koju je Istra itekako trebala, intenzivnu izgradnju druge cijevi tunela Učka, puni profil Istarskog ipsilona koji se također bliži završetku....

- Slijedi izazovno vrijeme, koji će biti najveći problemi 2023.

- Nažalost svi smo svjesni da će ih biti dosta. Najveći izazov je sigurno ruska agresija na Ukrajinu i rat za koji smo vjerovali da se nakon srbočetničke agresije na Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu više ne može dogoditi, barem ne u Europi i za naših života. Posljedično može doći do nedostatka hrane u nekim siromašnim dijelovima svijeta, poglavito Afrike, što bi pak moglo izazvati velike migracije uzrokovane glađu, a o sigurnosnim, gospodarskim i energetskim problemima koje taj rat uzrokuje mnogim europskim zemljama ne treba ni govoriti. Još ćemo se neko vrijeme boriti s posljedicama pandemije korone, posebno na gospodarstvo, i to naravno ne samo na gospodarstvo Hrvatske, nego cijele Europe. Uz prethodna dva izazova vezana je i inflacija koja pogađa sve europske zemlje i ima izravne posljedice na standard svih stanovnika, pa tako i hrvatskih građana. Klimatske promjene kojima smo svjedoci i koje se zbivaju takvom brzinom da se to teško moglo predvidjeti također sa sobom nos niz izazova za sve zemlje svijeta.

Povezane vijesti

• Istrani su lani bili na bolovanju više nego prethodne dvije godine. Saznajemo kakva je situacija ove godine
• Većina bi išla u privatne poliklinike, ali za to nema novca
• Uručeno 190 ugovora o specijalizacijama u primarnoj zaštiti