Hrvatska je bila na vrhu socijalističkog društva, dok smo danas pali na dno. Naši političari lijepo pričaju, ali rezultati su im slabi. A to je zato što nema sustava, koji nikada nije izgrađen da funkcionira. Mi nemamo proizvodni kapacitet, kaže Ljubo Jurčić, ekonomist i sveučilišni profesor, ministar gospodarstva u Vladi pokojnog Ivice Račana. Jurčić, koji je na neki način Premanturac jer tu ima staru kuću, u Premanturi je, u organizaciji Udruge u kulturi Fenoliga i Javne ustanove Kamenjak, održao predavanje "Gospodarska kretanja u svijetu, Europi i Hrvatskoj". Slika svijeta kako je danas, ali i u budućnosti vidi Jurčić možda nije najljepša, ali djeluje opako realna. Društvena nejednakost muči sve zemlje ovog planeta pa tako i Hrvatsku.

- U Hrvatskoj imamo 200 tisuća blokiranih osoba koji ne mogu platiti račune, a s druge strane raste štednja. Dakle, imamo bogate i one koji žive na granici siromaštva. Stara su carstva i civilizacije propadali zbog nejednakosti. I danas je najveći problem nejednakost. Trenutne migracije i pandemije su rezultat nejednakosti, kako u društvu tako i među državama. Imamo onaj Svjetski ekonomski forum u Davosu gdje dođu svi državnici i pričaju lijepo o borbi protiv nejednakosti, ali iduće godine zaključe da se nejednakost još više povećala, upozorava Jurčić.

Tri sveta mjerila

Nejednakost među državama osjeti se i u Europskoj uniji. I nije sama Unija za to uvijek kriva. "Europa je u ekonomskom smislu jedinstveno tržište, no o ekonomskoj politici odlučuje svaka država zasebno. Neće Europska unija razviti, na primjer, Italiju ili Hrvatsku, već one to moraju same. Europa izgrađuje efikasnije tržište i infrastrukturu da se sa što manjim troškovima može trgovati. Svojedobno sam rekao da nam neće biti ništa bolje u EU-u ako se mi ne organiziramo. U Europi je konkurencija kao u nogometu, dogovorile su se dimenzije terena, pravila igre, a pobjeđuje onaj tko je bolje organiziran. Hrvatska, recimo, dobije novac iz Europe s kojim se hvali, a glavni cilj ekonomske politike bi trebao biti rast bruto domaćeg proizvoda, zatim rast zaposlenosti i plaća. To su tri sveta mjerila o kojima se ne raspravlja. Vi možete dobiti puno novca i utrošiti ga, a da to nema nikakvog efekta. Hrvatska je dobila puno novca i utrošila ga, a najveći broj Hrvata se iselio", konstatira Jurčić.

Logično je zapitati se hoće li Europa inzistirati na razvoju onih manje razvijenih ili će se koncentrirati na daljnji rast bogatijih država. Jurčić na to daje konkretan odgovor. "Ukupna proizvodnja u svijetu je 103 tisuće milijardi dolara, u Hrvatskoj 60 milijardi, a u Europi oko 15 tisuća milijardi. Nedavno su pitali viceguvernerku Sandru Švaljek kakva će biti uloga HNB-a u Europskoj središnjoj banci. Smiješno. Naime, HNB stoji na istom mjestu gdje je bio u Jugoslaviji. Ali mi smo u Jugoslaviji imali utjecaj, bili smo industrijska republika. Recimo, Njemačka ima četiri tisuće milijardi eura godišnje proizvodnje. Hoće li se Europa koncentrirati na to da pomakne njemačku proizvodnju za jedan posto ili hrvatsku za deset posto? Taj jedan posto u Njemačkoj je daleko vrjedniji. Ali u svemu tome i mi možemo pronaći svoje mjesto, svoj prostor koji ćemo iskoristiti i u kojem nikome nećemo smetati. No, to se neće dogoditi samo od sebe, već moramo imati svoju politiku."

Hrvatska je lijepa zemlja, kaže Jurčić, ali to nije dovoljno da ima europski standard. "Teško držimo korak s Europom, jer ako ona raste jedan posto, mi moramo rasti tri posto. Naš najveći skok bruto domaćeg proizvoda po glavi stanovnika bio je 2021. jer smo do tada ukupnu našu proizvodnju dijelili na 4,2 milijuna stanovnika, a kad smo dobili popis da nas ima 3,8 milijuna, onda smo ukupan iznos podijelili s manje stanovnika pa nam je BDP skočio najviše o povijesti."

Veliki hrvatski problem je gubitak stanovništva. "Hrvatska je od 2010. do 2019. bila na 13. mjestu u svijetu po gubitku stanovništva! Projekcije govore da ćemo u razdoblju od 2020. do 2050. 'napredovati' na osmo mjesto." Čudno je to s obzirom na odličnu geografsku poziciju Hrvatske, koja nije toliko pogođena klimatskim promjenama kao neke druge države. Još kad tome dodamo Jurčićevu konstataciju da su "naši ljudi jedni od najsposobnijih" te da je "naše obrazovanje jedno od najboljih", onda je doista teško shvatiti zbog čega to ne koristimo. "Zbog neefikasnosti politike govorimo da naše obrazovanje ne valja. Ali naši se ljudi, koji su završili to loše obrazovanje, isti čas zaposle u inozemstvu i dobiju tri puta višu plaću nego u Hrvatskoj. Nadam se da ćemo krenuti nabolje, a za to nije potrebno puno, samo da imamo politiku koja će se baviti pravim stvarima. Trebamo gledati dvije svetinje - rast domaće proizvodnje te povećanje kapaciteta za tu proizvodnju i radna mjesta za naše ljude. Imamo sposobne ljude, ali nikako da složimo politiku. Najbolja demografska politika su radna mjesta i perspektiva. Istina, i u Jugoslaviji su ljudi odlazili na rad u inozemstvo, ali najčešće su se nakon toga vraćali u svoju zemlju. U Jugoslaviji su doznake naših radnika iz inozemstva bile veće od čitavog jugoslavenskog izvoza. No, sada ljudi odlaze i ne vraćaju se", konstatira Jurčić.

Na istoj platformi

Međutim, nije sva krivica ni na Hrvatskoj. Nešto, kaže Jurčić, nije u redu ni s europskom politikom. "Tvorci Europe su rekli da kompanije trebaju konkurirati, a države surađivati da se dignu na istu platformu. No, to se danas promijenilo. Recimo, francuski predsjednik Emmanuel Macron nije došao u Hrvatsku otvoriti tvornicu nego prodati vojne avione. Nijemci žele treći blok termoelektrane u Plominu. S druge strane, Europa je Hrvatskoj dala novac za obnovu Zagreba. A otkuda Europljanima novac? Ni iz čega su ga izvukli pa ga dijele. Taj novac ne postoji. To je prikrivanje neefikasnosti Europske unije. Tako ona ne može funkcionirati. Treba biti solidarnosti među državama, a tvrtke neka konkuriraju. Ako države počnu konkurirati, nema ujedinjene Europe. Ekonomija treba biti u kompanijama, a politika u državama. Razvijene europske države trenutno koloniziraju manje razvijene, kupuju naše kompanije i uzimaju kvalitetnu radnu snagu. Kompanije postaju strane, naši ljudi odlaze, dolaze stranci. Hrvatska će samo formalno postojati ako sve kompanije budu u rukama stranaca, ako radna snaga bude iz inozemstva, a Hrvati budu otišli vani. Je li to politička država? Nije. Nisam protiv stranog kapitala i stranih radnika, neka svi dođu, ali mora opstati i domicilno stanovništvo", smatra.

No, hrvatski političari kao da ne gledaju u tom pravcu. "Kad su ovi moji SDP-ovci bili na vlasti, rekli su da će prodati autoceste, da će ih kupiti Strabag, građevinska firma iz Austrije. A Strabag nije imao te novce na računu, već je austrijska narodna banka trebala dati novac banci koja će Strabagu dati kredit. Ali sve je to fiktivno. I tim su fiktivnim parama htjeli kupiti naše autoceste koje su najrealnija imovina. Zašto mi ne bismo učinili isto i dali kredit Hrvatskim autocestama? To što u Hrvatskim autocestama ima nesposobnih ljudi ne znači da treba prodavati nacionalnu imovinu. A naša Vlada potiče da prodajemo vlastitu imovinu. Ina je, kad ju je Hrvatska odlučila prodati, bila jača od MOL-a. I onda Mađarska pomogne MOL-u da kupi Inu, a naša država misli da je napravila dobar posao. Za svaku Vladu treba vidjeti koliki je nacionalni kapital kad je preuzela mandat i koliki je kad je završila mandat. Ako je vrijednost nacionalnog kapitala manja, ne smije se ponovno kandidirati", predlaže Jurčić.

Naveo je i primjer Agrokora. "Nema veze što je Todorić radio, to je bila hrvatska firma. A sada ta tvrtka uopće nije u Hrvatskoj, mi o njoj uopće ne odlučujemo. Dionice su u Nizozemskoj. O toj firmi odlučuje nizozemski trgovački sud. Mi smo s lex Agrokorom to predali drugima", ističe.

Štampanje novca

Europsku uniju Jurčić smatra najvećim i najboljim humanim projektom u povijesti, no smatra da se Hrvatska mora organizirati sama ako želi da joj bude dobro u Europi. Dotaknuo se pritom hrvatskog Plana oporavka i otpornosti te najavama o izgradnji cesta, kanalizacije, vrtića europskim sredstvima. "Sve je to lijepo, ali gdje će roditelji te djece raditi. Izgradimo vrtić, a roditelji te djece odlaze raditi u neku drugu zemlju. Hrvatska nažalost već 40 godina stagnira, dok smo nekada imali proizvodnu snagu i organizaciju. Mi se hvalimo time da smo po glavi stanovnika dobili puno novca iz EU-a. A zašto smo dobili više? Jer se ne razvijamo. Nisu Europljani glupi, znaju da moraju pogurati Hrvatsku. Ali ti novci nisu dovoljni. To vam je kao da stavite oktane u Fiću. Morate imati stroj koji će to prihvatiti", kaže.

Kritičan je i do nekih poluga moći, pogotovo u vrijeme kad se suočavamo s velikom inflacijom i potencijalnom recesijom. "Prvi i osnovni zadatak narodnih banaka je čuvati nisku inflaciju. Oni su jako sposobni u tome. Ali što kad dođe velika inflacija? Tko će odgovarati za to što nije sačuvana niska inflacija? A tko ima najvišu plaću među dužnosnicima? Djelatnici Hrvatske narodne banke. Viceguverneri imaju 45 tisuća kuna plaće. Hoće li sada vratiti te plaće jer nas nisu sačuvali od inflacije? Oni kažu da je riječ o dugoročnom čuvanju. Dugoročno smo svi mrtvi. Politika Europske središnje banke se nije promijenila zadnjih 20 godina. I tamo svi imaju plaće u desecima tisuća eura. Stvorila se kasta koja je dovoljna sama sebi i koja se pravi tajnovita. Čemu tajnovitost?", pita se.

Zbog inflacije je sve poskupjelo, hrana u prosjeku 50 posto. No, Jurčić smatra da cijena ne bi trebala biti problem, već je važnija dostupnost energenata i hrane. Naime, ističe da svaka država ima suverenitet i može naštampati novac ako je to potrebno. "Država mora sačuvati narod. Godine 1997. velika je kriza pogodila određene azijske države. Politika uvijek odlučuje na koga će prebaciti teret krize, koliko će inflacije podnijeti narod, poduzetnici, a koliko država. Japanci su donijeli odluku da sav teret krize ide na državu te da će sačuvati narod i poduzeća. Europljani kažu da javni dug ne smije biti viši od 60 posto. A u Japanu javni dug iznosi 250 posto. Oni su troškove krize uzeli na državni račun, a ljudi su ostali na poslu, primali plaću, poduzeća su većinom opstala. Uvijek je politička odluka tko će podnijeti koliki teret. Grčka ima 150 posto javnog duga, ali je dužna Nijemcima, Francuzima i Amerikancima. Oni su blokirali Grčku koja nije imala svoju valutu, dok se Japan, koji ima vlastitu valutu, zadužio kod svojih banaka, fondova, osiguravajućih društava."

Što se tiče rata u Ukrajini, Jurčić ima svoje mišljenje koje nije na tragu onoga kako situaciju na istoku Europe vide mainstream mediji. "Sad su sve oči uprte u Ukrajinu i Rusiju, a zapravo je Kina najveći suparnik Amerike. Ona postaje snaga koja može parirati Americi. Moje je mišljenje da se sve ovo zbiva da bi se opkolila Kina. S ovim se ratom postavlja pitanje i jesu li granice održive. U smiraj Drugog svjetskog rata stvorila se ekonomsko-politička institucija svijeta na temelju tadašnjih odnosa moći. Danas je ta slika ponešto drugačija. S ovim ratom u Ukrajini ispada da smo se vratili u 10. svibnja 1945. Mir u Europi nije nastao pomirbom Francuza i Nijemaca, nego pomirbom Nijemaca i Rusa. Ekonomska snaga Njemačke, Japana, Kine, Indije ili Brazila ne odgovara njihovoj političkoj moći. Amerika je i dalje lider. Ali te zemlje traže svoju političku poziciju na temelju novih odnosa snaga, a ne onih iz 1945. Nijedan hegemon to ne prepušta mirno. Pa tako neće ni Amerika. Ona se svim silama bori da zadrži svoju poziciju. Mi učimo studente da je bolje razmjenjivati proizvode nego pljačkati i ratovati. Pouka iz povijesti je da vanjska trgovina sprječava sukobe među ljudima. Srce me boli kad vidim ovo što se događa između Rusije i Ukrajine. A nitko ne govori o tome da valja sjesti za stol i zaustaviti sukob. Nego ga još potpiruju stalnim slanjem oružja. Ovaj je rat glup i zato je Macron otišao u Ameriku da im kaže da smire sa sukobom u Ukrajini. Ovu će godinu Europa preživjeti, ali iduću teško. Ako ste razumni, morate razgovarati, a ne ratovati. Na kraju će opet sve morati završiti razgovorom. Može li se Rusija pobijediti? Ne može", smatra.

Povezane vijesti

• LJUBO JURČIĆ: Ako turizam posustane dvije, tri godine, to će biti strašno za Istru! OD NAJRAZVIJENIJE REGIJE MOŽE SE PRETVORITI U NAJNERAZVIJENIJU REGIJU
• LJUBO JURČIĆ: Očekujem da će BAT u Kanfanaru ostati još 10 godina
• Poznati hrvatski ekonomist: Najgore je prošlo, do kraja godine imat ćemo i za kobasice, i šunku, i kupus