KANTAUTOR SVJETSKOG GLASA

Petnaesta godišnjica smrti talijanskog Puležana, Sergia Endriga: ŠUTNULI SMO GA NOGOM U DUPE, A NIJE NAS ZAMRZIO!

| Autor: Roberto RAUCH, Zoran ANGELESKI

Gledajući njegov nastup, u kojem s naglašenim talijanskim naglaskom pjeva "Kud plovi ovaj brod" s lakoćom možemo zamisliti malog Sergia kako na "Toscani", brodu koji prevozi talijanske državljane iz Pule u Italiju, pogledom luta po obzorju bez da zna gdje su se to on i majka uputili

Petnaest je godina prošlo od smrti Sergia Endriga, jednog od najvećih talijanskog kantautora dvadesetog stoljeća. Ovaj rođeni Puležan danas je smatran perjanicom talijanske glazbe, a najveći uspjeh doživio je osvajanjem popularnog Sanrema 1968. godine.

Posljednjih je godina Pula napokon prepoznala važnost Endriga za grad te mu dodijelila spomen ploču u blizini kuće u kojoj se rodio, a prije nekoliko godina dobio je i skulpturu u znaku pjesme "Noina arka".

U njegovu je čast organizirano nekoliko posthumnih koncerata, a znakoviti filmski dokument nastao je pod redateljskom palicom Puležanke Ines Pletikos. U dokumentarnom filmu "Endrigo 47" Pletikos se bavi pjevačevim odnosom s Pulom, ali i Milanom Rakovcem i Arsenom Dedićem, velikim prijateljem do posljednjih dana. Rakovac je posebno za tu priliku napisao i tekst "Endrigo blues" i povjerio ga Tamari Obrovac i Urošu Rahovcu. "Aj poveri voi, aj poveri noi", pjeva Tamara, dok mu Rakovac poručuje kako bi možda bilo bolje da je ipak ostao ("Ma iera meo che ti restavi qua") i pacifistički se pita ča se nismo baratali/jeni drugima pripoznali/da je mista za čovika/da je Istra za sve.

Endrigo i Arsen

Rakovac nam priča kako je za uprizorenje filma njegovog romana "Riva i druxi" htio iskoristiti Endrigovu pjesmu "1947". Nazvao ga je i upitao za dopuštenje, na što je Endrigo odmah pristao. "Formalno smo se upoznali kod tržnice Dolac" govori nam Rakovac. "On i Arsen Dedić su šetali onuda i slučajno smo se sreli. Malo smo proćakulali, pričali si naše istarske štorije. On je bio i ostaje trademark istarske muzike koja nadjačava svaki režim," zaključuje poznati pulski pisac.

Endrigo je rođen 1933. godine u današnjoj Istarskoj ulici, a 1947. je skupa s još 250.000 Talijana protjeran iz Pule. Zauvijek je preselio u Italiju, a rodni je grad posjetio tek nakon nekoliko desetljeća. U Pulu dolazi na inicijativu samog Arsena Dedića koji je organizirao koncert njemu u čast. Dobroćudnost talijanskog kantautora vidljiva je iz njegovog odnosa prema nikad prežaljenom rodnog gradu, kojemu protjerivanje nije nikada uzeo za zlo. Pula se u njegovim pjesmama pojavljuje u nostalgičnim notama izgubljenog djetinjstva na koje on gleda idilično, bez trunke ogorčenosti. Kako je živopisno objasnila Pletikos: "Pitanje je zašto nas nije zamrzio nakon što smo ga šutnuli u dupe".

Kud plovi ovaj brod

Krajolik njegovog djetinjstva pojavljuje se u nekoliko pjesama. Gledajući njegov nastup, u kojem s naglašenim talijanskim naglaskom pjeva "Kud plovi ovaj brod" - napisan od strane Arsena Dedića - s lakoćom možemo zamisliti malog Sergia kako na "Toscani", brodu koji prevozi talijanske državljane iz Pule u Italiju, pogledom luta po obzorju bez da zna gdje su se to on i majka uputili. Taj je trenutak ovjekovječen u pjesmi "1947" gdje govori kako je za povratak kasno i kako ga u rodnom gradu ne bi prepoznali. Daleko je to od istine, budući da je 1998. održao koncert u dupkom ispunjenom Istarskom narodnom kazalištu uz publiku koja se na kraju ustala i skandirala. Da sjećanje na Endriga u Puli ne jenjava potvrđuje i prošlogodišnji koncert "Sjećanje na Sergia Endriga - Ricordando Sergio Endrigo" u galeriji Cvajner.

Mocenni: "Znao sam zezati Endriga zašto govori da je rođen u Trstu, kad je rođen u Puli"

Renomirani pulsko-milanski slikar i kipar Gualtiero Mocenni, čije su impresivne skulpture "Brod" na Vidikovcu i deset metara visok obelisk "Četiri elementa" na Valkanama najpoznatije Puljanima, družio se s Endrigom u Italiji, dok se u rodnoj Puli kao dječaci nisu poznavali. Mocenni je dvije godine mlađi, rođen je 1935. godine. Mocenni je živio točno iznad Arene, u nastavku današnje Škaljerove ulice, a Endrigo stotinjak metara niže, u današnjoj Istarskoj ulici.

Gualtiero Mocenni naveliko stvara i u 85. godini života (Milivoj MIJOŠEK)

Mocenni je danas za naš list evocirao njihova usputna druženja, i to u godinama nakon što je Endrigo već bio slavan, dakle nakon što je 1968. pobijedio na Sanremu.

- Milano je tada bio centar umjetnosti i kulture. Jednom sam ga malo zezao i pitao zašto govori da je rođen u Trstu, a ne u Puli. On mi je, također u šali, odgovorio: "Ma tko zna za Pulu". Malo prije smrti, nakon što je objavio svoju autobiografsku knjigu u Milanu, vidjeli smo se zadnji put. Bilo mi je žao što je ta promocija autobiografije tada bila na neki način bojkotirana. Ne znam zašto, a na kraju nisam ni pročitao tu knjigu. Odmah se vidjelo da nije došlo puno ljudi koji su trebali doći. No, to ni najmanje ne umanjuje njegov značaj, slavu i mjesto u umjetničkoj vječnosti. Znaju tako ponekad proći velikani. Obožavam slušati klasičnu glazbu, posebno dok radim, no ne razumijem se u muziku, ali Sergio je svojim opusom označio jedno važno razbolje u talijanskoj pjesmi, nastavlja ovaj umjetnik.

- Tek sam kasnije saznao da je Sergiov otac bio kipar i da je čak jedna njegova skulptura bila postavljena ispred tadašnje Casa Balila (kasnije 'Dom braće Ribar'), koja je s vremenom maknuta. Ne sjećam se te skulpture, tada sam bio dječak, a i kasnije sam se prvo godinama bavio slikarstvom, a kiparstvom tek od svoje 40. godine, zaključio je zadivljujuće vitalan Gualtiero Mocenni.


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of