PULSKI FILMSKI FESTIVAL

ŠESTI DAN "Ribanje i ribarsko prigovaranje" i "Otac" U potrazi za oprostom i u potrazi za pravdom

| Autor: Mladen RADIĆ

    "Ribanje i ribarsko prigovaranje" Milana Trenca je filmsko putovanje kroz vrijeme, dostojanstveno u svojoj arhaičnosti koja bi mogla nekog odbiti svojom fjakastom sporošću, no s glavnom temom u kojoj će se prepoznati i moderni čovjek i žena. Vrijeme je promijenilo običaje, ali ne i (neke) osjećaje * "Otac" nije priča samo o jednom liku, to je priča o kompletnom društvu i političkom sustavu

     Malo optimizma i puno pesimizma, tako bi mogli sažeti dvije sinoćnje projekcije u Areni na 67. Pulskom filmskom festivalu, a prikazani su filmovi "Ribanje i ribarsko prigovaranje" u režiji Milana Trenca te "Otac" redatelja Srdana Golubovića koji potpisuje i scenarij uz Ognjena Sviličića.

    Kao da su "pročitali sve knjige svijeta"

    Prvi naslov upućuje na jedno od najznačajnijih djela hrvatske književnosti za koje je zaslužan Petar Hektorović. S bolnom nogom, u 67. godini života i sredinom 16. stoljeća iz svog bogatog ljetnikovca na Hvaru, Hektorović iznebuha odluči otići u ribe umjesto da se kući liječi. Tu počinje priča u kojoj se čini da ćemo do kraja filma biti izloženi hirovima glavnog lika kojeg krajnje predano, koristeći sve svoje bogato znanje stečeno na filmu, ali i u kazalištu, glumi Rade Šerbedžija. Nije da je on jedini koji je mogao dobro odglumiti ovu ulogu, ali on je dao svoj osobni pečat i onda se prepustio ulozi. Šerbedžija jest Petar Hektorović, ali Hektorović je bio pjesnik koji je očito volio život, a takav je i Šerbedžija. Izgleda da su slični, ali nakon što stane na brod Hektorović/Šerbedžija dobiva tri pomoćnika, koji će se pobrinuti da nešto ribe zbilja dođe na tanjur, a usput će oni pokazati da premda su priprosti ribari, jako puno toga znaju o životu, spretni su na jeziku i čine se kao da su "pročitali sve knjige svijeta", kako će u jednom trenutku primijetiti njihov gospodar. Leon Lučev i Bojan Brajčić, kojima pomaže mali Lorenco Damjanić pariraju Šerbedžiji, no u ovoj pretežno muškoj priči dobivamo nekoliko sjajnih ženskih uloga među kojima će mnogima do srca vjerojatno doprijeti Romina Tonković kao neprežaljena ljubav Hektorovićevog života.

    Hektorović pak ne ide na more samo da bi si ubio vrijeme i uživao u životu, iako i to radi, njegovi spomenuti hirovi skrivaju nešto u dubini njegove duše. Dok su on i prijatelji na moru, pod zvjezdanim nebom, on zapravo traži oprost. Nesretna ljubav koja je završila tragedijom, ali i dala Hektoroviću nasljednicu, proganja ga poput duhova, na moru sna i jave na kojem neke stvari želi raščistiti. Bol je sve jača i život ide kraju, ali, polako, Had može čekati i Hektorovićevi "libri još nisu napisani". Nije kraj, ni blizu.

    Od samog početka jasno je koliko je truda uloženo u ovaj film, od kostima do rekonstrukcije brodova i govora koji podsjeća na labinski govor. Posebna priča su glazba i fotografija zbog koje se sve vidi u mraku, iako nije presvijetlo, tako da su odlično iskorišteni precizno postavljeni izvori svjetla koji dočaravaju vrijeme kada još nije bilo struje, dok svako malo dobijemo panoramski prikaz neke uvale ili pučine, sve čisto i lijepo, s bojama zasićenima taman koliko treba. Bojimo se samo da će se sve to izgubiti jednom kada se prikaže na malom ekranu. Ovo je filmsko putovanje kroz vrijeme, dostojanstveno u svojoj arhaičnosti koja bi mogla nekog odbiti svojom fjakastom sporošću, no s glavnom temom u kojoj će se prepoznati i moderni čovjek i žena. Vrijeme je promijenilo običaje, ali ne i (neke) osjećaje.

    Neke bitke je nemoguće dobiti

    Golubovićev "Otac" za temu uzima borbu bespomoćnog, malog pojedinca protiv korumpiranog birokratskog sustava.

    Nikolina supruga Biljana polije se benzinom i zapali tražeći pomoć za svoju gladnu obitelj. Ona završi u bolnici, a djecu su im oduzeli te Nikola, koji je bez posla i povremeno nadničari, kreće na put dug više od 300 kilometara pješice u Beograd kako bi ministru predao žalbu. Nikola je siromašan, živi u neožbukanoj kući u kojoj krade vodu i struju. Na put kreće s bocom vode i nešto hrane i pritom sreće ljude od kojih ga neki podržavaju, no nitko mu ne može pružiti konkretnu pomoć. Kada konačno od ministarstva dobije podršku, koja je očito najviše motivirana željom da se u medijima ostavi što bolji dojam, pokvareni lokalni birokrat Vasiljević osvetit će mu se bez milosti, no, nažalost, ni tu neće biti kraj Nikolinoj kalvariji. Neke bitke je nemoguće dobiti.

    "Otac" je mračan, depresivan i turobno spor, i praktički jedino što nas je držalo bilo je očekivanje nekog koliko-toliko pozitivnog razrješenja, pa makar ono bilo i lažno. Toga nema, no Golubović nas je uspio uvući u svoju priču i satrati njenom atmosferom, za što je zaslužan i Goran Bogdan svojom glumom. Tko zna što je njemu prolazilo kroz glavu dok je snimao ovaj film, ali uvjerio nas je da njegov lik pati. Iako malo govori, taj lik je živ i nimalo glamurozan, usprkos Bogdanovoj karizmi. Prilično uvjerljiv je Boris Isaković kao ljigavi Vasiljević. "Otac" nije priča samo o jednom liku, to je priča o kompletnom društvu i političkom sustavu. Neki bi otvorenije podržali Nikolu, ali se boje, dok se vlast jedino boji da loše ispadne u medijima, no znamo i da je to u praksi lako rješivo. Izlaza nema.


    Podijeli: Facebook Twiter







    Vremenska prognoza

    Podaci preuzeti sa: www.yr.no


    Web kamere

    Pula

    Pula: Gradilište Studentski dom
    Pula: Gradilište Studentski dom

    Pula

    Pula: Forum
    Pula: Forum