"Koja je ovo država" opet je povezala redatelja Vinka Brešana i scenaristu Matu Matišića, a rezultat je oštra politička satira, što se dalo i očekivati

Nakon emotivne opijenosti slavnom prošlošću prve večeri 66. Pulskog filmskog festivala, kada je prikazan Vrdoljakov "General", druga večer donijela je otrežnjenje, i to s oba filma "Koja je ovo država" i "Sam samcat" koji se bave, svaki na svoj način, hrvatskom sadašnjošću.

Ironija i smisao

"Koja je ovo država" opet je povezala redatelja Vinka Brešana i scenaristu Matu Matišića i rezultat je oštra politička satira, što se dalo i očekivati. Film nas je ulovio nespremne u prvom dijelu u kojem nam apsolutno ništa nije bilo jasno, kao da netko nije namontirao film. Konačno, u drugom dijelu sve je sjelo na mjesto i priča je dobila smisao.

Ironično je spominjati smisao u filmu koji se bavi političkim besmislom i uključuje čitavu hrvatsku vladu, izmišljenog predsjednika, grob bivšeg hrvatskog predsjednika i još štošta.

"Koja je ovo država" ne želi biti smiješna, to nije film za večernje opuštanje, no humora ima i to je onaj zajedljiv, crni humor, kao zadnja nijansa na platnu sivila koje prikazuje film. Radnju nosi odlična glumačka ekipa počevši od Krešimira Mikića kao šutljivog ministra s krizom savjesti, Sebastian Cavazza glumi premijera koji nimalo ne nalikuje na aktualnog predsjednika Vlade Plenkovića, ali zato zbog svog uočljivog naglaska podsjeća na Tihomira Oreškovića.

To je možda i krivi dojam, ali zato će nas teško netko uvjeriti da Daniel Oblrychski kao filmski predsjednik države nije svojim likom i držanjem inspiriran Josipom Brozom Titom.

Moramo pritom spomenuti i sjajnog Nikšu Butijera. U ovom filmu nema optimizma, tek opore kritike hrvatske, ali i ne samo hrvatske stvarnosti. Ne možemo se odlučiti je li ovo najbolji Brešanov film, možda bismo "Svećenikovoj djeci" dali prednost, ali "Koja je ovo država" jesu Brešan i Matišić u svom elementu. Niti kada se sve rasplete, ne ostane sve razjašnjeno i neke rupe u priči jednostavno ostanu previđene (zar se ćelije u zatvoru zbilja zaključavaju iznutra?), no poruka je zato jasna.

Slično je i s filmom "Sam samcat" redatelja i scenarista Bobe Jelčića koji, pogotovo u početku, podsjeća na Kafkin "Proces". Priča o ocu Marku (Rakan Rushaidat) koji se bori da dobije veće skrbništvo nad kćerkom (Lea Breyer) ispričana je poput dokumentarca, s kamerom s kojom se snimalo uz ruke i koja djeluje poput uljeza. Nema ovdje onih klasičnih precizno izmjerenih kadrova, barem ne na prvi pogled, no kada se primjerice glavni lik nađe u uredu socijalne radnice omeđen hrpama papira koji su zbog položaja kamere u prvom planu, jasno je da to nije slučajno. Svijet oko Marka se polako raspada pa se raspada i on, no njegov stres imat će posljedice i na osobu do koje mu je najviše stalo.

Političke veze

Rushaidat uvjerljivo glumi Marka, kao običnog čovjeka koji se za rješavanje svojih problema može osloniti jedino na političke veze svoga tetka (Miki Manojlović), no taj put ga neće dovesti daleko. Komunikacija između svih likova djeluje krajnje prirodno, kao da su dijalozi improvizirani na licu mjesta, a izgleda da jesu.

Rushaidat je rekao jučer na konferenciji za novinare da redatelj Jelčić potiče glumce na improvizaciju. Na istoj presici, montažer Vladimir Gojun kazao je da je plan zapravo bio da rade kao da montiraju privatni kućni video koji se sastoji od fragmentiranih priča, ali uspjeli su ostati koncentrirani na glavni tijek priče. To se vidi i u filmu kojem nedostaje jasan zaključak, ali koji bi zapravo bio pravi, idealni završetak ovakve priče? Nema ga.

Kako reče Rushaidat, ovo nije vrsta filma koji cilja širu publiku, no to ne znači, a to bismo mogli dodati, da se u priči neće mnogi prepoznati.

Povezane vijesti

• Marijan Rotar je bio čaroban,lucidan i apsolutno nezaustavljiv
• Puno filmova, malo premijera ili - mora, može i ne mora
• Nakon vatrometa, festival otvara film "Imena višnje"