Kao da se Tarantino namjerno odlučio poigrati s gledateljima. Prvo gradi scenu, napetost raste, odnosi među likovima postaju sve zategnutiji i onda se ne dogodi ništa. Odnosno, dogodi se, ali ništa radikalno. Likovi u filmu su uglavnom prijateljski nastrojeni jedni prema drugima, nema podbadanja, osim u nekoliko scena, nema svađa, a većina naznaka da će pojedina rasprava završiti kao što inače završavaju duge rasprave u Tarantinovim filmovima, završi mirno

"Je li Tarantinu dojadilo biti Tarantino?" zapitali smo se nakon što smo pogledali film "Bilo jednom… u Hollywoodu". Ne, ima ovaj film na sebi utisnute sve pečate velikog majstora, od britkih dijaloga, upečatljivih likova, pomaknutog humora do čitave ergele vrsnih glumačkih imena koji su svi svoj posao odradili odlično. Jedino je priča prilično pravocrtna i u filmu ima jako malo akcije, a i kada se ona nasluti ili traje jako kratko ili se ispuše bez da se išta eksplozivno dogodi, kao da se Tarantino namjerno odlučio poigrati s gledateljima.

Prvo gradi scenu, napetost raste, odnosi među likovima postaju sve zategnutiji i onda se ne dogodi ništa. Odnosno, dogodi se, ali ništa radikalno. Likovi u filmu su uglavnom prijateljski nastrojeni jedni prema drugima, nema podbadanja, osim u nekoliko scena, nema svađa, a većina naznaka da će pojedina rasprava završiti kao što inače završavaju duge rasprave u Tarantinovim filmovima, završi mirno.

Alegorija za promjenu

Leonardo DiCaprio kao Rick Dalton glavni je lik u filmu, glumac u vestern serijama 1950-ih i 1960-ih kojemu je karijera na zalasku, s čim se on ne može pomiriti. Njemu sekundira Cliff Booth, kaskader i Daltonov dubler kojeg tumači Brad Pitt. Dalton živi u velebnoj holivudskoj vili, dok Booth, koji odmah na početku kaže da je Daltonov potrčko koji ga vozi na snimanja i sastanke s producentima te mu popravlja stvari po kući, živi u prikolici izvan grada. Sve je, dakle, spremno za sukob dvaju svjetova, no on se ne dogodi.

Booth ostaje vjeran Daltonu, a sve kulminira upadom bande Charlesa Mansona predvođene Texom Watsonom u Daltonovu vilu što rezultira krvavim obračunom. Dalton, koji je izmišljeni lik, premda inspiriran stvarnim osobama, živi u vili do koje je kuća Romana Polanskog i Sharon Tate koja je u stvarnosti stradala u krvavom masakru. "Bilo jednom… u Hollywoodu" modificira povijest, miješajući stvarne priče i likove sa izmišljenima. Ovaj film, kao što je sam Tarantino izjavio i što je očito od prvih scena, Tarantinovo je ljubavno pismo Los Angelesu i to onom Los Angelesu s kraja 60-ih kada je još bio klinac.

Zalazak Daltonove karijere alegorija je za promjenu koja se tada dogodila u Hollywoodu, kada se na sceni počeo pojavljivati novi val redatelja poput Scorsesea ili Coppole i kada su se počele događati promjene na američkoj televiziji. Godine 1971. dogodilo se nešto što je nazvano rural purge kada je 30-ak serija, uključujući mnoge vesterne, maknuto s televizijskog programa, kako bi se dao prostor za serije namijenjene mlađoj urbanoj publici i gradskim temama (netko je rekao da su tada ukinute sve serije "u kojima se vidjelo drvo"). Spomenuti događaji tek su pozadina Tarantinovog filma i oni se ne spominju u priči, ali se naslućuju.

Posveta televizijskim serijama

Spominje se zato rat u Vijetnamu i film obiluje glazbom iz onog doba te referencama na više ili manje poznate filmove i glumce, no ovo je prije svega posveta televizijskim serijama. Sad nam se nameće pitanje koliko publici u Hrvatskoj koja nije pratila te serije znače nazivi kao što su "FBI", "Combat!", "Virginian" i mnoge druge koje se u filmu direktno ili indirektno spominju. Može li netko osjetiti tu tarantinovsku nostalgiju prema tim serijama ako ih nije gledao i to u vrijeme kada su se pojavile?

Dalje, film traje skoro tri sata, ali zašto toliko dugo? S obzirom da je ovo Tarantino, očekivali smo da će sve te scene koje kulminiraju upadom Mansonovih nabrušenih hipika u vilu biti zaokružene nekom poantom. Nje ili nema ili nam je daleko promakla. Rijetko ostajemo do samog kraja filma, ali ovaj put smo odgledali završnu špicu u očekivanju da će se pojaviti neka scena koja će nam sve razjasniti. Nije se pojavila. Možda je poruka da Daltonovo vrijeme nije prošlo? No, znamo da jest. Ili Tarantino ovime poručuje "Drugovi, nikada vas nećemo zaboraviti"? Radnja nam je bila jasna, ali film nas je zbog svog raspleta ostavio zabezeknute dugo nakon što smo izašli iz kino dvorane. Kao što je film mogao biti kraći, mogao je biti i triput duži i opet bi sve bilo isto.

Već ima vjerne obožavatelje

"Bilo jednom… u Hollywoodu" ima dobre likove, relativno jasnu linearno ispričanu priču i prekaljenog verziranog redatelja koji jako dobro poznaje tematiku kojom se bavi, ali svejedno filmu nedostaje kraj. Kupio nas je Tarantino, i to vrlo uspješno, oživljavanjem holivudskih legendi poput Stevea McQueena kojeg tumači Damian Lewis ili Brucea Leeja kojeg glumi neki glumac za kojeg nikad nismo čuli, a zove se Mike Moh, makar je Lee prikazan kao napuhani kreten. Tu je i iz mirovine vraćen Nicholas Hammond koji je sedamdesetih tumačio Spidermana, a Hammond je u "Bilo jednom… u Hollywoodu" utjelovio redatelja i glumca Sama Wanamakera (koji je između ostalog glumio i u filmu Slobodana Šijana "Tajna manastirske rakije", baš nismo mogli, a da to ne spomenemo). No, opet, hoće li to išta značiti onima kojima o spomenutim stvarnim ličnostima ne znaju ništa?

Film je već stekao vjerne obožavatelje, a na sva usta hvali ga i kritika, tako da nas ne bi čudilo da se pojaviti u trci za Oscara. "Bilo jednom… u Hollywoodu" ima svoj šarm, to mu ne možemo poreći, ali nakon skoro tri sata sjedenja u kinu, očekivali smo nešto konkretno, nešto što će nas natjerati da izustimo "Aha!". No, umjesto uskličnika spoznaje, ostao nam je na kraju samo upitnik zbunjenosti.

Povezane vijesti

• P. S. PULA: Otvaraju "Gospodin Holmes" i "Rock kraljica"
• Festivalski uspjesi filma "Kokoška"
• Stallone rasprodaje uspomene iz filmova