Da se vratimo koji mjesec unatrag... Krajem prošle godine u javnost je procurila nova Strategija nacionalne sigurnosti SAD-a, objavljena istovremeno dok je predsjednik Trump pokušavao progurati novi mirovni plan za Ukrajinu.

S obzirom na to da sadašnja Strategija predstavlja dramatičan zaokret u američkoj vanjskoj politici, u kojoj mjeri ugrožava Europu/EU, i u kojim aspektima najviše - pitali smo Vladimira Milinovića, medijskog stručnjaka, političkog komentatora i konzultanta iz INMS-a (Ideje novih medijskih strategija).

- Kad je krajem prošle godine u javnost procurila nova Strategija nacionalne sigurnosti Sjedinjenih Američkih Država, mnogi su je u Europi doživjeli kao hladan tuš. Dokument doista označava određeni zaokret u američkoj vanjskoj politici, ali ne toliko zato što bi Washington iznenada napustio Europu, nego zato što otvoreno poručuje da se Europa mora početi ozbiljnije brinuti za vlastitu sigurnost i stabilnost. Drugim riječima, riječ je o nastavku procesa koji traje već desetljeće: postupnom preusmjeravanju američke strateške pažnje prema Indopacifiku i rivalstvu s Kinom. U tom kontekstu Europa više nije središnja geopolitička pozornica, nego važan, ali ipak sekundaran saveznički prostor.

Takav pristup za Europu može biti neugodan jer razbija staru naviku oslanjanja na američki sigurnosni kišobran. I stavlja dramatičnu točku na naviku iz doba Angele Merkel, da se za vojsku odvaja 1 posto BDP jer "neće biti rata". No istodobno nije nužno ni poguban. Dapače, to je finalni poticaj za jačanje europske strateške autonomije - veću vojnu suradnju među državama članicama, snažniju obrambenu industriju i ozbiljnije ulaganje u sigurnost. Sve što je započeto na planu povećanja obrambenih proračuna i novih zajedničkih projekata u Europskoj uniji, time se dvostruko ubrzava.

Važno je pritom primijetiti da je dio najtvrđih formulacija iz strategije naknadno ublažen izjavama američkih dužnosnika, uključujući državnog tajnika Marca Rubija, koji je naglasio da su transatlantski odnosi i dalje temelj američke politike. Ta formulacija stoji i na kraju "nove strategije", pa se provokativne ocjene iz njezina početka i sredine zapravo mogu tumačiti kao pregovarački instrument. Također se cijela retorika o Greenlandu razbila o led realnosti - od prijetnje invazijom došlo se do toga da jedan Inuit, jedini "domaći" zagovornik aneksije, bude istučen u kavani nakon što ga je zbog javne sramote ostavila supruga.

Bez dramatiziranja

U spomenutoj Strategiji tvrdi se da je Europa na opasnoj demografskoj i političkoj putanji, pri čemu se visoke migracije i niska stopa nataliteta opisuju kao egzistencijalna prijetnja... Piše još puno toga pa je dokument izazvao upadljivu nervozu u europskim prijestolnicama. Opravdano ili ne, je li stanje doista alarmantno ili SAD/Trump ipak pretjeruju kad Europu na takav način percipiraju?

- Glede tvrdnji iz dokumenta da se Europa nalazi na opasnoj demografskoj i političkoj putanji, treba ih promatrati s dozom realnosti. Istina je da Europa ima ozbiljan demografski problem - niske stope nataliteta i starenje stanovništva - te da migracije izazivaju političke napetosti u mnogim državama članicama. No retorika o "civilizacijskom kolapsu" je smiješno pretjerana. Europa je i dalje jedan od najbogatijih, najstabilnijih i institucionalno najrazvijenijih dijelova svijeta. Uostalom, ljudi se masovno doseljavaju iz Amerike u Europu, prodaju imovinu u SAD-u da bi trajno došli u EU.

Zanimljivo je da se u tim raspravama često zanemaruje činjenica da je udio migranata i ljudi različitih etničkih ili rasnih podrijetla u mnogim europskim državama zapravo znatno manji nego u Sjedinjenim Državama.

Drugim riječima, Europa ima izazove, ali oni nisu ni približno dramatični kako ih ponekad prikazuju političke kampanje ili medijske polemike. Ako pitate Muskov politički nekoretni AI Grok o tome koliko ima muslimana u EU-u, dobiva se broj od samo 6 posto. Glavni dio tih europskih muslimana su Turci, čiji je natalitet već sada niži od europskog prosjeka, tako da se Turska suočava s ekstremnom krizom populacije, a kamoli njezini gastarbajteri i njihovi potomci. Nastavimo li s tim politički nekorektnim prebrojavanjem, broj coloured ljudi u Europi je 9 posto.

Uporedimo to s brojem "obojenih" u SAD-u, a to je 42,7 posto (ako računamo i latinopopulaciju koja se ne izjašnjava eksplicitno kao bijela) te s brojem muslimana u Rusiji, koju "suverenisti" doživljavaju kao uzor stabilnosti, a to je 14 posto. Zapravo se teorija o "invaziji na Europu" zasniva na memovima, a ne na brojevima.

Kad smo kod Europe/Europske unije, u svjetlu najnovijih zbivanja, o američko-izraelskom napadu na Iran naveliko se raspravlja i u EU-u, ali je potpuno jasno da je Europa u svemu tome tek promatrač. Mnogi predsjednici vlada članica Unije o napadu su saznali tek iz medija kad je već počeo, pa je EK pozvala na "suzdržanost"... Može li se zaključiti da je EU ponovo gubitnik, ili ipak nije?

- Najnovija kriza na Bliskom istoku, odnosno američko-izraelski napad na Iran, ponovno je otvorila pitanje globalne uloge Europske unije. No iz europske perspektive ta situacija ima i drugu stranu, možda nije loše što EU nije bio uključen u prvu fazu novog iranskog sukoba.

Paradoksalno, politički teret takve operacije veći je za Washington nego za Bruxelles. Bush stariji bio je politički mudar kad je maksimalno uključio Europu u prvu invaziju na Irak - ne zbog broja europskih divizija, nego zbog političkog "gravitasa" koji je donijelo mnoštvo zastava u vojsci koja je porazila Saddama. Trump je sad htio cijelu slavu za sebe… ali što ako se Iran, jednostavno, ne preda?

Ja uopće ne vjerujem u snagu iranskog oružja, hipersonične rakete itd. Prošle godine vidjeli smo da su samo dvije od stotina ispaljenih pogodile Izrael. Ali Iran ima jedno gotovo nesavladivo oružje - inat. Može se odbiti predati. I što onda? Hoće li američki padobranci skočiti na Teheran? Znamo da neće. Zato je za EU dobro da nije u prvoj fazi rata, ali jest u drugoj, u kojoj se zaljevskim arapskim državama pomaže kako bi se obranile od dronova.

Ključni faktori

Zaključno, kad se sve uzme u obzir, koje su ključne odrednice o kojima ovisi sudbina Europe/Europske unije? Govori se o sigurnosnom aspektu (NATO, vlastite oružane snage, naoružavanje...), ekonomskom aspektu, demografskom aspektu, migracijskom aspektu, energetskom aspektu, aspektu sankcija…

- Kada se sve uzme u obzir, sudbina Europe ovisit će o nekoliko ključnih čimbenika. Prvi je sigurnosni aspekt: sposobnost europskih država da razviju vjerodostojnu obrambenu moć, bilo unutar NATO-a ili kroz jače europske strukture. Rat u Ukrajini već je pokazao da Europa mora imati vlastite industrijske i vojne kapacitete ako želi biti ozbiljan akter.

Drugi je ekonomski aspekt. Očuvanje industrijske baze i tehnološke inovativnosti bit će presudno za dugoročnu stabilnost kontinenta.

Treći faktor je demografija. Bez kombinacije pronatalitetnih politika, kontrolirane migracije i društvene integracije, europske zemlje teško će održati svoje gospodarske sustave.

Četvrti je energetski aspekt. Što se prije EU okrene natrag atomskoj energiji, to bolje.

I na kraju, možda najvažnije pitanje je politička kohezija. Europska unija često djeluje sporo i nespretno, ali upravo je sposobnost kompromisa među vrlo različitim državama ono što joj daje dugoročnu stabilnost. Europa možda ne djeluje spektakularno kao SAD, ali njezina je snaga u institucijama, tržištu i političkoj kulturi koja je kroz desetljeća dokazala izvanrednu otpornost.

Zbog toga su predviđanja o "propasti Europe" odraz apokaliptičnih političkih narativa, a ne realne analize.

Povezane vijesti

• Kanadski premijer dolazi u Bruxelles, sastat će se s čelnicima EU-a i NATO-a
• Plenković: Izdvajanja za obranu će doseći razine neviđene od Hladnog rata
• Macron u Berlinu: "Europa odbija biti tehnološki vazal SAD-a i Kine – moramo stvarati vlastita rješenja"