Na današnji dan obilježava se 73 godine od kada su žene u Hrvatskoj, u okviru tadašnje Jugoslavije, dobile pravo glasa. Do tog 11. kolovoza 1945. žene na ovim prostorima nisu imale pravo odlučivanja na izborima. Posljedično, pravo glasa uživaju i sve žene u državama nastalim raspadom SFRJ. U Istri su građani i građanke prvi put svoje biračko pravo za jugoslavensku skupštinu konzumirali 1947. godine.

Za usporedbu, Novi Zeland prva je od danas postojećih država na svijetu koja je omogućila ženama pravo glasa. Dogodilo se to 19. rujna 1893., dok su neke europske države vrlo kasno uvele pravo glasa za žene. Tako ga je Švicarska uvela tek 1971., a Lihtenštajn tek 1984.

Žensko pravo glasa znači da muškarci i žene imaju jednako pravo glasovanja na izborima, što je pretpostavka za moderni oblik demokracije koji je nemoguć bez da su žene i muškarci ravnopravni na biralištima.

Već na izborima za Ustavotvorni sabor Narodne Republike Hrvatske, u studenom 1946., u parlament je prvi put u povijesti, uz 170 muških zastupnika, izabrano i šest zastupnica, dok je 1990. godine Ustavom zajamčena ravnopravnost spolova, zabrana diskriminacije, odnosno jednaka prava za žene i muškarce.

Sada, 73 godine kasnije, žene imaju pravo na jednakost na svim područjima, ali imaju li stvarnu, istinsku ravnopravnost?

Veliki potencijal

"Gledajući povijesno, prema crkvenom pravu kakvo je vrijedilo u Srednjem i ranom Novom vijeku, a zapravo vrijedi i do danas, brak je bio valjano sklopljen samo ako su sporazum dali i muškarac i žena", pojašnjava nam izvanredna profesorica dr. sc. Marija Mogorović Crljenko, voditeljica Katedre za novovjekovnu povijest na Filozofskom fakultetu u Puli.

"U slučaju da se jedno od njih nije složilo sa sklapanjem braka, brak je mogao biti poništen. Dok je u Srednjem i ranom Novom vijeku svjetovno pravo insistiralo na roditeljskoj volji i odabiru partnera prilikom sklapanja braka, posebice kad se radilo o ženama, crkveno je pravo insistiralo na slobodnoj volji i muškarca i žene, pa ovdje možemo vidjeti i prva prava žena, barem u davanju sporazuma prilikom sklapanja braka", kaže nam Mogorović Crljenko.

Za primjer navodi izvjesnu Antoniju, kći Luke Simpića iz Vižinade, koja je 1646. tražila da se poništi njezin brak s Ivanom Pregorcom navodeći, uz ostale razloge, i činjenicu da je bila začarana, pa prema tome nije mogla slobodno odlučiti hoće li se udati za njega.

Pravo na obrazovanje

"Jedna od bitnijih stvari koje su žene osim prava glasa izborile je pravo na obrazovanje iz kojeg proizlazi i većina drugih prava, pa velikim dijelom i pravo na rad. U javnoj upravi su danas za isti posao i istu stručnu spremu muškarci i žene jednako plaćeni, primjerice učitelji i profesori, odnosno imaju iste koeficijente. Također, u javnom i državnom sektoru žene majke su u pravilu zaštićenije ako imaju stalno zaposlenje te najčešće ne moraju strahovati od otkaza nakon porodiljnog dopusta", navodi Mogorović Crljenko te dodaje da u privatnom sektoru još postoje mjesta gdje bi se to moglo poboljšati, odnosno zaštiti trudnice i majke, a država bi to trebala poticati. (Chiara BILIĆ)