U programu sajma "Autor/ica čita autora/icu" sudjelovale su Nataša Govedić s knjigom "Div" (Fraktura) i Gloria Lujanović s djelom "Škola" (OceanMore).

- Zanimljiva su to dva romana, jedan je čitav u stihu, onaj Glorije Lujanović i jedan posve specifičan, onaj Nataše Govedić. Kod Glorije je prisutna tema vršnjačkog nasilja, odnosno nasilja kod mladih, a kod Nataše je to poetski roman, multimedijalne strukture, ispresijecan poezijom i grafičkim elementima, kazao je voditelj programa Aljoša Pužar.

Nataša Govedić u svome predstavljanju kazala je "Pula je grad mora, brodogradilišta i Pina Ivančića, naglasivši da je u svakome od nas upisana povijest mjesta u kojem jesmo, onog nečeg većeg od pojedinca, no naviknuti smo da nam se sve do detalja objasni".

Govoreći o svojoj knjizi, Glorija Lujanović kazala je da se često govori o tome kako bi u školama trebalo biti više psihologa, više pedagoga. "Ima i sve više digitalnog nasilja, a oni koji su žrtve, žrtve su raznih vrsta nasilja. Imamo pravo na veliku ljutnju", navela je.

Glorija Lujanović istaknula je da je Natašin roman dragocjen, da ona nama prevodi svijet i nepoznate ljude, a nerijetko su upravo te "lude" osobe istinitije nego mi sami, to je proročka knjiga, služi i da se ohrabrimo. Govoreći o svojoj pak knjizi i o nasilju općenito, Lujanović je podsjetila da kada je nedavno bio femicid u Bosni, neki su komentirali da je žrtva bila previše sređena, da je imala preduge nokte, i drugi su "odobravali" te komentare.

- Ima puno raznih slučajeva nasilja, pa ne može primjerice dijete od devet godina zaustaviti cijeli odgojni sustav, djecu, učitelje, pedagoge i psihologe, tu je prisutna ta nemoć i nemogućnost, kaže Lujanović.

- Nisam htjela da netko žali moju junakinju, nego je ona primjer snage da se trauma prevlada i pokaže da poslije toga ima života, kazala je.

Govedić je knjigu Glorije Lujanović definirala poetskim romanom. Navela je i da epika tradicionalno uključuje i poeziju te da je njezin omiljeni roman "Don Quijote", velika mješavina svega, svih vrsta književnosti i kulture.

Nataša Govedić istaknula je da njena knjiga jest knjiga o ludilu, ali kreativnom ludilu u smislu Erazma Roterdamskog i Platona.

Ova je književnica bila je potom i gošća Doručka s autorom gdje je razgovarala s Aljošom Pužarom.

- Sretna sam što sam biće knjižnice, knjižnica je cijeli grad, cijeli svijet, i jako me veseli biti dio toga, navodi, a govoreći o radu na Akademiji dramske umjetnosti, kazala je da tamo ima puno profesora koji su individualisti i teško pristaju na dijalog, ali ona vjeruje u dijalog, želi spojiti studente, projekte, da bude zbilja prisutna tamo, da ne bude sve to samo formalno, jer studenti nerijetko dolaze s fantastičnim pitanjima. Uvela je i nove kolege, poput glumačkog autorstva.

- U kazalištu nije samo bitno ispričati priču, postoji i ekonomija vremena, nikada nismo u službenom vremenu, u poeziji je vrijeme dodir. U "pravom" životu moraš se ustati, ići na posao, kući, ručak, ostali poslovi, ići spavati, uspostavili smo "komunalno" vrijeme.

Veli da je poezija ono što najviše čita, a i to najviše voli. Kao kazališna kritičarka, počela je djelovati jako rano, a brzo je došla i do dubljeg iskustva čitanja.

- Poezija je najbratskija, ili najsestrinskija stvar na svijetu, to nije individualan svijet, bitan je stih. Govorila je i o strogosti i blagosti, kako u umjetnosti tako i u životu, navodeći potrebu da se bude blagi, a istaknula je kako se djeci prečesto nameću kanoni.

- Više dobrih stvari se dogodi ako primjerice za prodajni dio ovog sajma djetetu date pet, deset, dvadeset eura da si izabere knjigu, umjesto da mu nešto namećete. Obožavam pisati za djecu, bajke, ali i Pipi Dugu Čarapu, a u opusu za djecu životinje su jako bitne, dok, ako pišemo u književnosti za odrasle o životinjama, primjerice da ti je pas ili mačka spasio život, na to se ne gleda uvijek dobro. Bajke su važni tekstovi za djecu i u književnosti za djecu, općenito, treba biti prisutna i smrt, smrt treba biti dio bajki, ne smijemo previše zaštititi djecu. Kao dijete, odrasla sam s bolešću u obitelji, kao i brojna druga djece s raznim bolestima, smrti bliskih osoba. Roditelji, naravno, što je i razumljivo, previše štite djecu po tom pitanju. Što se pak romana tiče, u romanu se smije sve i nerijetko me privuče i ta "sporost" romana, a kazališe je pak, sadašnjost. Neću pisati drame, stalno sam u kazalištu, ali drame neću pisati, kao što ni neću ići u redovnice jer je to vječnost. Haiku je, pak, trenutak. Pišem isključivo za čitateljice i čitatelje, a jezgra djela se transformira kroz njih, navodi te ističe da ljudima treba kritika, da je to nešto važno i potrebno. Kritici su je približili, i "odredili", profesori, koji su rekli da je dobra za to i naveli je da se bavi time.

- Kao kritičara uče te umjetnička djela, veli Govedić. Kazala je i da je u književnosti, u umjetnosti potreban dijalog, a ne samo razglabati ovi su desni, oni lijevi, treba moment u kojem možemo razgovarati međusobno, napor da se sasluša čovjeka, kao temelj poštenja. Ima sjajnih intelektualaca koji nisu niti lijevo niti desno, odnosno koji ne nameću svoje ideje po tom pitanju. Navest ću primjer Tonka Maroevića, velikog intelektualca, ne treba odmah da je netko ustaša ili partizan. Ima intelektualaca koji nisu ljigavo desni niti lijevi. Evo kako nam je medijska slika svijeta, netko je napao redovnicu, odmah krenule konstrukcije da su to oni "u crnom" pa neki drugi, onda se shvatilo da je ta časna "u problemu", mediji nepotrebno stvaraju moralne panike. Živimo u sigurnijim ulicama nego ikada, navodi.

Povezane vijesti

• Enes Kišević i Nataša Govedić u Puli: Pjesnički dijalog uoči 32. PUF-a uz glazbu Valtera Maera
• U prostorima Kulturno-umjetničkog društva "Matko Brajša Rašan" Nataša Govedić i Enes Kišević čitali svoje stihove
• Gloria Lujanović u Puli otvoreno o školskom nasilju: "Škola bi trebala biti mjesto sigurnosti, a ne straha"