Povratak u Pulu
Sergio Segio o sjeni prošlosti, ratu kao sustavu i novom fašizmu: "Identitet je putovanje, a Pula mi je mjesto duše"
(Sa(n)jam knjige u Istri)
U rodnu se Pulu vraća talijanski autor, aktivist i urednik Sergio Segio – čovjek čija se biografija proteže kroz najosjetljivija poglavlja talijanske povijesti druge polovice 20. stoljeća. Segio će biti gost predstojećeg Sa(n)jma knjige u Istri. Rođen u Puli 1955., odrastao u Milanu, Segio je prošao put od političkog radikalizma i dvadesetogodišnjeg zatvora do jednog od najistaknutijih talijanskih autora i istraživača pitanja ljudskih prava, socijalne pravde i kritičkog tumačenja suvremenog društva. Kao dugogodišnji urednik "Izvješća o globalnim pravima" i niza knjiga o međunarodnoj pravdi, ratu, radu, migracijama i drogama, ostao je dosljedan analitičar sustava moći i njihovih posljedica na živote najranjivijih. Pula je za njega, kako kaže, "mjesto duše", točka prvih sjećanja i emocionalnih povrataka. U ovom razgovoru Segio govori o prošlosti koja ga prati poput sjene, o manipulacijama kolektivnog pamćenja, opasnom rastu autoritarnih tendencija u Europi i SAD-u, ratovima koji postaju industrijski sustavi, o identitetu, zatvoru i mladima koji traže nove oblike političke borbe.
Život uvijek iznenadi
Vraćate se u Pulu, Vaš rodni grad, nakon života provedenog drugdje, često na marginama ili u opoziciji prema vlasti. Što za Vas znači ovaj povratak? Je li to puni krug, ili bolje rečeno, novi početak?
- Rekao bih da to, na neki način, zatvara krug i ciklus sjećanja i postojanja jer me ponovno povezuje s mojim najranijim sjećanjima i teškom obiteljskom poviješću. Bojim se da više nemam vremena za nove početke, iako nas život, uostalom, uvijek iznenadi.
Vaša biografija probija se kroz talijansku povijest poput oštrice, ali i poput rane. Još uvijek se smatrate zarobljenikom prošlosti ili, sada već, njezinim kritičkim i svjesnim čuvarom?
- Prošlost je poput sjene koja uvijek hoda uz mene. Ne možeš se odvojiti od svoje sjene. Ali sjena i osoba koju ona odražava su različite. Ono što je istinito i živo jest osoba, sposobna za promjenu i izbor. Povijest je stalan proces u razvoju s kojim se pojedinačni životi uvijek moraju nastojati uskladiti, ali kojim su često preplavljeni ili zaostali. U toj dinamici, sjećanje postaje dragocjeni kompas za kretanje naprijed bez gubitka puta, otvorenost za učenje iz prošlosti.
Službeni narativ i neprijateljska šutnja
Kako se sjećanje na "mračne olovne godine" danas može transformirati u alat za razumijevanje, a ne u oružje podjele ili prosuđivanja? Napisali ste da "sjećanje nije oltar, već polje rada". Gdje je, po Vašem mišljenju, granica između svjedočanstva i opravdavanja?
- Sjećanje je istovremeno i pomoć, teret, dužnost i moć, te u tom smislu i izvor sukoba. Jedna od mojih knjiga počinje ovim epigrafom, preuzetim iz Orwellovog romana "1984": "Tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost. Tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost." Sjećanje koje se u Italiji "nastanilo" u tom razdoblju i koje zahtijeva da se podijeli jest sjećanje onih koji kontroliraju sadašnjost i do sada su kontrolirali i usmjeravali naraciju prošlosti. Unatoč često krivo shvaćenom shvaćanju - u dobroj ili lošoj vjeri - i njegovom opravdanju. Već desetljećima svatko tko se ne slaže sa službenim narativom susreće se s neprijateljskom šutnjom glavne struje i cenzurom političkih stranaka i vlada. Ta je cenzura u Italiji postala gotovo nepokolebljiva otkako je tadašnji šef države, bivši komunist Giorgio Napolitano, proglasio zakon kojim se uspostavlja "Dan sjećanja" posvećen žrtvama terorizma i srodnih masakra. Time je potvrđena i pravno utvrđena vrlo upitna pretpostavka: da su terorizam, oružana borba i masakri usporedivi i homogeni fenomeni. Istovremeno, simbolički izbor datuma, 9. svibnja, ukazivao je na to da terorizam treba shvatiti kao ljevičarski terorizam, onaj koji je ubio Alda Mora. To je ista ona varljiva logika koja je 2004. godine dovela do uspostavljanja Dana sjećanja na žrtve fojbi i julijsko-dalmatinskog egzodusa 10. veljače, istog datuma kao i Pariški ugovor kojim su 1947. godine Istra i drugi teritoriji dodijeljeni Jugoslaviji. Dužno odavanje počasti svim žrtvama rata, progona, odmazde, činova političkog nasilja ili terorizma ne bi trebalo biti savijeno pod stranačku logiku i osvetu, niti pod namjeru povijesnog revizionizma. Izbor 9. svibnja jednak je pričanju samo druge polovice filma, kidanju prvih poglavlja knjige, čineći je tako nepotpunom i nerazumljivom. Drugi su ispravnije predložili datum 12. prosinca, koji je 1969. godine označio početak takozvane "strategije napetosti" masakrom na Piazza Fontana u Milanu. Masakr koji je cijela jedna generacija demokrata - a ne terorista - navikla nazivati državnim masakrom, zbog dokazane uloge pojedinaca i institucionalnih aparata u podržavanju i prikrivanju neofašističkih skupina - onih istinski terorističkih. Uspostavljanje tog Dana sjećanja 9. svibnja tako je postalo posljednji dio strategije usmjerene na učvršćivanje jedinstvenog, mistificiranog sjećanja na cijeli sukob i događaje iz 1960-ih i 1970-ih, a kasnije i dugog poslijeratnog razdoblja u Italiji, uz istovremeno samoodricanje od državnog aparata kompromitiranog masakrima i glavnim mozgovima strategije napetosti. Istinsko razumijevanje tog razdoblja, koje je pogrešno klasificirati kao "olovno", u konačnici bi trebalo značiti popunjavanje crnih rupa i preuređivanje stranica te knjige. Učiniti je konačno povijesnom knjigom, odnosno osloboditi je od vijesti, pojednostavljenja i osvetoljubive logike. Bojim se, međutim, da je sada prekasno. Unatoč upozorenju Nelsona Mandele: "Iskustvo drugih naučilo nas je da narodi koji se ne suoče s prošlošću ostaju progonjeni njome generacijama."
Posljednjih godina puno se raspravlja o pravednim ratovima i oružanim demokracijama. Kao čovjek koji je iskusio nasilje i njegove posljedice, kako tumačite sukob u Ukrajini i ratoborni trend suvremenog svijeta?
- Doista, s velikom zabrinutošću. Rat je uvijek sklizak teren, a sukob u Ukrajini pokazao je koliko ga je teško zaustaviti i kako može uzrokovati nekontrolirane domino efekte. Upravo zato što je rat sustav, a ne događaj. Rat je oduvijek bio prilika i izgovor za grabežljivi kapitalizam, kako nas je Naomi Klein naučila svojom "Šok ekonomijom", ali u ovom stoljeću poprimio je nove oblike i perspektive, počevši od "beskrajnog rata" koji je teoretizirao američki predsjednik George W. Bush nakon 11. rujna i odmah proveden invazijama prvo na Afganistan, a zatim i na Irak. Od tada je rat progresivno postao privatiziran i njime su izravno upravljali izvođači radova i multinacionalne kompanije, uz negativnu interakciju sa svakom drugom vrstom ekološke, ekonomske i društvene krize. Upravo je taj sustav proizveo "dijeloviti svjetski rat", prema definiciji koju je prethodno predložio papa Franjo. "Dijelovi", međutim, nisu samo teritoriji. Žrtve nisu samo ljudi napadnuti i lišeni slobode ili oni koji su prisiljeni boriti se protiv svoje volje. To nije samo civilno stanovništvo koje je najviše pogođeno sve tehnološki naprednijim i sve kukavičkijim ratovima, vođenim odozgo i na daljinu dronovima. Žrtve ratnog sustava, ratovanja, su i deseci milijuna izbjeglica i raseljenih osoba; to su i stotine milijuna osiromašenih demontiranjem sustava socijalne skrbi i iscrpljivanjem javnih resursa preusmjerenih multinacionalnim korporacijama koje stvaraju rat, kao što se događa u Europi; žrtve su i radnici shrvani nedovoljnim plaćama i uvjetima nesigurnosti i prekarnosti; to su građani lišeni prava i demokracije, slobode informiranja i neslaganja, što se jasno vidi ne samo u Rusiji, već i u Ukrajini, koju podržava i financira Zapad u svom posredničkom ratu; to su također nove generacije čije su zdravlje, blagostanje i sama budućnost ugroženi ekološkom katastrofom uzrokovanom multinacionalnim energetskim, prehrambenim i distribucijskim tvrtkama, globalnim zatopljenjem, privatizacijom vode i općih dobara.
Pula kao mjesto duše, a zatvor kao laboratorij
Pula je grad pomicanja granica i višestrukih identiteta. Prepoznajete li sebe u toj pluralnosti? Osjećate li se više Talijanom, Istrijanom ili jednostavno čovjekom koji je prešao granice?
- Na svom putovanju, vjerujem i osjećam da sam proživio nekoliko života, u nekoj vrsti kontinuiteta i prekida između svakog od njih. To, zapravo, može biti poput prelaska mnogih granica, koje, za razliku od zidova, omogućuju prolaz u jednom i drugom smjeru, istraživanje, ali i povratak. Ne prihvaćam - štoviše, odbacujem - krutu i statičnu ideju identiteta. Umjesto toga, privlači me kulturna hibridizacija, putovanje. Pula, iako neistražena i malo poznata, za mene je mjesto duše, sentimentalna i emocionalna referenca. Jedno od prvih mjesta koje sam želio ponovno posjetiti nakon dugog boravka u zatvoru.
Iskusili ste zatvor u njegovom najsurovijem izdanju, a zatim ga pretvorili u "laboratorij" misli i čovječnosti. Što ostaje u čovjeku nakon dvadeset godina provedenih iza rešetaka?
- Nesumnjivo, zatvor mijenja i oduzima mnogo toga, ponekad sve. U mom slučaju, dugo trajanje bilo je ublaženo kolektivnom i emocionalnom dimenzijom razloga i uzroka koji su me doveli tamo, te zajedničkom dimenzijom ponovnog proživljavanja prethodnih puteva. To jest, jasnim razumijevanjem zašto sam tamo i sa saznanjem što moram učiniti: boriti se svakodnevno da me to ne slomi i graditi kolektivne puteve koji bi mogli dovesti do ponovnog stjecanja slobode, nove svijesti i druge prilike, koja se u početku nije uzimala zdravo za gotovo.
Vaša kasnija predanost usmjerena je na pravdu i ljudsko dostojanstvo. Vjerujete li da je talijansko društvo sada spremno prihvatiti da oprost i reintegracija mogu biti važniji od kazne? Jesu li Vaša razmišljanja o drogama i zatvoru uvijek bila takva? Što Vas, nakon toliko bitaka, potiče da nastavite govoriti o slobodi čak i u najstigmatiziranijim područjima?
- U tim drugim svojim životima, nakon oružanog aktivizma, zatvora, a zatim i društvenih i humanitarnih obveza, pokušao sam učiniti ono malo što sam mogao tamo gdje mi je bilo dopušteno i omogućeno, također s ciljem obeštećenja, koliko god tragedije bile nepopravljive. Što se tiče pitanja krivnje, kazne i zatvora, kao i droga, raznolikosti i mnogih aspekata društvenih teškoća, bojim se da talijansko društvo čini mnogo koraka unatrag. Političke snage koje su trenutno na vlasti čak su predložile izmjenu ustavne odredbe u tom smislu, gdje se posebno uključuje rehabilitacija među svrhe kažnjavanja. Na razini javnog mnijenja, stalna politička manipulacija, koja izaziva nesigurnost i potiče strah, također negativno utječe, i od desnice i lijevog centra, koji ih progone na ovom terenu. To je dovelo do prelaska iz socijalne države u kaznenu državu, u iluziju i represivnu bulimiju koja je transformirala zatvaranje i segregaciju u vrijednost, a ne u krajnje utočište.
Umor od govora i pisanja
Koja su, po vašem mišljenju, najviše kršena prava i ona koja naše doba mora ponovno izmisliti da bi preživjelo?
- Ne mislim da se može ili ne bi trebalo napraviti rangiranje. Izvješće, kao i naš rad i istraživanje općenito, temelje se na pretpostavci da su prava sustav spojenih posuda; ako se u jednom trenutku prekine i napadne, utječe na cijeli sustav. Kao što sam već rekao, na primjer, rat proizvodi kršenja na svim razinama i u svakom segmentu tog sustava: ljudska, građanska, ekološka, ekonomska, socijalna prava i tako dalje. Nasuprot i protiv globalnih prava stoje "nekrosile" i "tanatopolitika", odnosno politike ne različite od politika istrebljenja koje su provodili nacizam i fašizam sa svojim rasnim zakonima, koncentracijskim logorima i Holokaustom: za njih su životi (etničkih skupina, naroda, društvenih klasa) bezvrijedni, mogu se slomiti i poništiti, zbog vlastitog interesa ili uvjerenja. To vidimo u Gazi na strašan i očit način. Ali to je ujedno i front na kojem se kreću bionika i nanotehnologije, usmjerene na eugeničku logiku: ako je nacizam istrijebio nesavršene i rase smatrane inferiornima, "elon muskovi" rade na tome da rađaju samo savršene.
Osvrćući se na Vašu generaciju, obilježenu apsolutnim idealima i nepopravljivim pogreškama, što biste danas rekli onima koji traže pravdu u svijetu koji je, čini se, izgubio vjeru u politiku? Kad biste morali poslati poruku mladima Pule, gradu granica i isprepletenih sjećanja, koju biste im ideju slobode ostavili kao moguće nasljeđe?
- Kad sam bio dječak, na školskim smo priredbama, kako bismo naglasili potrebu za predanošću, inzistirali na osnovnom konceptu da je sve politika, da sve što se događa u bilo kojem kutku svijeta utječe na sve i stoga ne možemo biti neutralni. Čini mi se da takozvana Generacija Z pokazuje da su i oni to shvatili, iako su mjesta i načini borbe i traženja pravde drugačiji i sve manje od tradicionalnih, onih institucionalne politike i glasačkih kutija; i unatoč tome što se moraju nositi s većom sveprisutnošću kontrole i dominacije sve nepravednijeg i smrtonosnijeg sustava koji im oduzima budućnost. Stoga sam uvjeren da mladi ljudi nemaju potrebu za uvjeravanjem, paternalizmom ili savjetima - a kamoli od mene - i uvjeren sam, unatoč tome što sam oduvijek bio kronični pesimist, da moraju ponovno otkriti nove i prikladne oblike političke svijesti i djelovanja, pa čak i neposluha i pobune: prije svega iz razloga preživljavanja, jer inače ne bi imali budućnosti.
Za vas je pisanje oblik iskupljenja. Kakvu ulogu igra riječ u Vašem životu danas? Spašava li Vas, razotkriva ili Vas jednostavno prati?
- Moram priznati da u posljednje vrijeme osjećam umor od govora i pisanja. Možda zato što s novim oblicima i tehnologijama komunikacije kojima upravlja, regulira i administrira neprozirna i diktatorska moć algoritma - ili, još bolje, gospodara algoritma - pisana riječ riskira da više ne bude vježba demokracije i izgradnje društvenih veza, već da postane prazna i štetna pozadinska buka, često otrovno zagađenje javnog prostora. Ili možda jednostavno zato što sam oduvijek bio kronični pesimist.
Fašizam je alat koje koriste imućne klase
Živimo u vremenu kada riječ antifašizam riskira da se svede na šuplju frazu. Kakav oblik, po vašem mišljenju, trebao bi poprimiti antifašizam 21. stoljeća, s obzirom na ponovno pojavljivanje nacionalizma, autoritarizma i kolektivnih strahova? U 2025. godini svjedočimo dubokoj krizi liberalne demokracije i povratku autoritarnih figura poput Donalda Trumpa. Koje lekcije možemo izvući iz prošlosti kako bismo izbjegli ponavljanje iste povijesti s novim jezikom?
- Povijest se rijetko ponavlja u istom obliku, ali istina je da sastojci koji čine eksplozivnu smjesu, posebno u Europi i Sjedinjenim Državama Donalda Trumpa, nisu različiti od onih koji su doveli do diktatura i svjetskih ratova u dvadesetom stoljeću, počevši od nacionalizama i supremacizma. Jednako je istina da se nalazimo u neviđenoj i zabrinjavajućoj situaciji koja zahtijeva sposobnost inovativnih interpretacija. Želio bih to reći riječima filozofa Massima Cacciarija: "Ili ćemo smjestiti svoje političko djelovanje unutar trenutnih društvenih i ekonomskih odnosa, ili ćemo uspjeti natjerati nove generacije da shvate postdemokratsku i neoautoritarnu sudbinu koju im priprema kapitalistička revolucija, ili će korizmena molitva o 'kršenim pravima' i omalovažavanje četiri idiota koji pjevaju 'Faccetta nera' postati bajke za uspavljivanje djece". Jer danas, baš kao i u prošlom stoljeću, fašizam je alat koji koriste imućne klase za nametanje i vraćanje svoje dominacije. Tada su to bili agrarnici i industrijalci; danas su gospodari algoritama, velikih podataka i vojno-industrijsko-financijskog kompleksa. Isti ljudi koji su se postrojili u prvim redovima Trumpove inauguracije, koji predstavljaju prvi red ovog opasnog autoritarnog trenda.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
