SA(N)JAM KNJIGE U ISTRI
Gloria Lujanović u Puli otvoreno o školskom nasilju: "Škola bi trebala biti mjesto sigurnosti, a ne straha"
(Snimio Zoran Oljača)
U sklopu programa Pop lektira 31. Sajma knjige u Istri, pulska je publika ugostila književnicu Gloriju Lujanović, autoricu zapaženog romana Škola. Susret je odmah započeo provokativno, u duhu autoričine iskrene poetike i tematike kojom se bavi.
- Kad biste mene pitali, škole ne bi ni postojale. Sve bih ih zapalila. A ako bi već morale postojati, ukinuli bismo matematiku i fiziku. Obraćam vam se pitanjem tko dijeli moje otpor prema prirodoslovnim predmetima. No iza početne šale krije se ozbiljna tema moga romana, oblikovanog iz perspektive djevojčice koja je žrtva brutalnog školskog nasilja.
Mojoj junakinji škola je mjesto iz kojeg želi nestati u svakom smislu, zapaliti je, raznijeti, pobiti snajperom one koji su joj godinama zagorčavali život. Ona je ekstremno, ali nimalo neopravdano ogorčena, pojasnila je autorica, podsjećajući da je dio građe iz knjige proizašao iz njezinih vlastitih iskustava.
Tijekom razgovora na pozornici pridružio se i jedan dječak iz publike, kojeg je voditelj pozvao da objasni zašto voli školu. - Učenje je dobro za mozak. Znanje je moć, rekao je, izazvavši veliki pljesak. No kad je priznao da je i sam bio žrtva fizičkog nasilja, atmosfera je nakratko postala vrlo ozbiljna. Lujanović mu je zahvalila na hrabrosti jer ono što je rekao nije nimalo lako podijeliti.
Malo tući
Govoreći o pojmu "malo tući", autorica je oštro kritizirala relativizaciju nasilja.
- Kad su meni slomili jednu ruku, pa drugu, pedagoginja je rekla da su me samo malo istukli. Kako je to malo, ako ideš kući s dvije ruke u gipsu? Da su mi slomili i noge, bi li to onda bilo dovoljno ozbiljno? U školi se nasilje ne smije tolerirati ni malo, ni puno. Istaknula bih kako posljedice nasilja nisu jednake za svako dijete. Možda će jedno dijete uzvratiti, kao djevojčica iz mog razreda koja je došla s vrećicom punom kamenja i gađala grupu nasilnika. Oni joj se više nikad nisu obratili. A možda će drugo dijete zbog izrugivanja frčkave kose, debljine ili naočala godinama trpjeti tiho i nevidljivo, rekla je autorica. Posebno je naglasila okrutnost među djevojčicama.
- Po mom iskustvu, djevojčice su gore, perfidnije, manipulativnije. Dječaci idu na snagu, a djevojčice na izolaciju, psihološke igre, tihi mobing. Sjećam se i izbora haljina za malu maturu. Haljine su koštale od 500 do 600 eura, a naši su roditelji radili za 300. Samo je jedna djevojčica u razredu to mogla priuštiti. I to postaje poligon za nove podjele.
Publika je razgovor pratila s velikom pozornošću, prepoznajući u izgovorenim riječima ono što se i danas odvija u školama, od WhatsApp grupa do suptilne diskriminacije. Program Pop lektira još jednom je pokazao koliko je važno otvoreno govoriti o školskom nasilju i koliko književnost može biti snažan prostor suočavanja.
- Nasilje nije dječja igra, a škola bi trebala biti mjesto sigurnosti, a ne straha, zaključila je Lujanović.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
