Četvrta večer Sajma
Neponovljivi Damir Karakaš i "Sunčanik" u Puli: "Nije mi nikada lako govoriti o romanima"
(Snimio Srećko Niketić/Pixsell)
Četvrta večer Sa(n)jam knjige u Istri okrunjena je predstavljanjem knjige Damira Karakaša "Sunčanik" uz autora i Emira Imamovića Pirkea.
Bila je to sasvim posebna promocija - predstavljači nisu sjedili nego su stajali, šetali po pozornici, a Pirke je pročitao jedan osvrt na Karakaševo posljednje djelo, gdje je definiran kao precizan u pisanju, te gdje se ističe da je spisateljski dar prijelaz iz malih detalja u velike domete, autor zaviruje u ono nevidljivo, te gleda nas u zrcalu.
Tijekom razgovora, Pirke je upitao Karakaša koje mu je omiljeno djelo Danila Kiša, na što je odgovorio da mu je to "Peščanik", pa je Pirke rekao da je zato i Karakaš napisao "Sunčanik".
- To bi bio sunčani sat, a imate ih puno po Istri, po položaju je moguće vidjeti koliko je sati. U mjestima koje poznajem i gdje sam već gledao, mogu po tom sunčaniku odrediti koliko je sati, a u Zagrebu to ne mogu zbog smoga. Inače puno hodam, ne brojim koliko, ne vozim, žena me vozi, a pošto imam troje djece, često sam s njima šetao, posebice kada su bili manji. Kao mladić, išao sam po šumi, i noću, odnosno kada bi već bio mrak do kina i čuo zavijanjea vukova. Volio sam oduvijek Belu Tarr i Tarkovskog. Nije mi nikada lako govoriti o romanima, a dizajn knjiga mi je bio jako važan. Kompjuter prilikom pisanja traži brzinu, a pisaći stroj prije svega razmišljanje. Za napisati knjigu, moram imati razlog. Inače, puno radim na tekstu, a od skladatelja slušam Mahlera i Glenna Goulda. Sada šetam, čitam, ali ne pišem baš, pa me kćerka, koja je završila filozofiju, pita od čega živim, rekao je Karakaš.
Publika je mogla čuti da nije lako raditi korekcije na pisaćem stroju, da nema više gdje nabaviti papir za mašinu, pa koristi one za fotokopirni, nema više skoro nigdje vrpca, ima više mašina, upravo kao i njegov, kako ga je definirao, učitelj Miloš Crnjanski. U razgovoru s Pirkeom prisjetili su se kada je Crnjanski upoznao nogometaša Dragoslava Šekularca, i ovaj je za Crnjanskog mislio da je Ivo Andrić, a za njega misle da je Mile Kekin.
Nisu knjige za svakoga, moglo se čuti, voli svirati harmoniku, a smatra da će književnost, svemu unatoč, preživjeti.
Prije toga iste večeri uz Andreu Matoševića, predstavljena je knjige Ljiljane Filipović "Život kakav nije, jest" (Sandorf).
Matošević je govorio o kvaliteti toga djela, o jeziku koji je vrlo bogat te ova knjiga reflektira dvojnost teorije kako se dogodilo to što se dogodilo.
Autorica je kazala da to nije sigurno knjiga koju je mislila napisati s 20 godina te premda može zvučati banalno, knjiga je u biti otkrila nju, pronašla put do nje. Govorila je i o tome da je ovdje na drukčiji način iščitavala Shakespearea, pitajući se i koliko psihoanalize ima u našem promišljanju te kako se često ljude šopa antidepresivima i tabletama za spavanje. Bilo je govora i o korupciji, licemjerju, kao i o nevidljivim likovima u predstavljenome djelu, a Matošević je kazao da humor ima tu posebne mogućnosti.
Dorothy Cross je uz Matoševića i Leonidu Kovač predstavila knjigu "Kinship", na engleskom jeziku, a izložba istoga naziva postavljena je u Arheološkom muzeju Zagreb sve do 1. veljače, i, kako je rekla Leonida Kovač, može se razgledati svakodnevno osim ponedjeljkom.
Kako u knjizi, tako i okosnica izložbe je autoričino višegodišnje nastojanje da mumificirano tijelo drevnog Egipćanina, koje je bilo u vlasništvu Sveučilišta u Corku, vrati kući u Kairo. U svome ostvarenju navodi kako je to bio prilično težak put, posebice s birokratske strane te svime time ukazuje na povijest kolonijalizma utkanu u kulturnu povijest Zapada. Da to ne ostane samo u povijesti, to je i počast svim onim izbjeglicama kojima je Mediteran postala grobnica. Autorica je naglasila da kada su napokon uspjeli vratiti tu mumiju, iz Egipta nisu uopće znali da je to tijelo vraćeno.
Leonida Kovač osvrnula se na to kako je došla ta mumija iz Egipte do Europe, te o trgovanju tim mrtvim tijelima, a svi obilaze takve muzeje i postave, unatoč svom tom nasilju. Govorila je i ukratko o autoričinoj izložbi u Zagrebu, a autorica je rekla da se ponosi ovom knjigom i da je zadovoljna što je taj projekt privela kraju.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
